Nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, za koje je bilo izvjesno da će se održati prije redovitog roka, javnost je iznenadila najava aktualnog predsjednika Republike da će se na njima natjecati kao – premijerski kandidat. U ožujku je konture dobila koalicija koju je planirao predvoditi, a izbori su raspisani za travanj. Uostalom, šef države neprestance je bio u političkom konfliktu s vladom te ju je optuživao za širenje korupcije i loša kadrovska rješenja. Rođen u 1960-ima, u mladosti je bio član tadašnje vladajuće komunističke stranke dok je zemlja bila jednostranačka autokracija sa socijalističkim društvenim uređenjem.

Kada je prvi put izabran za predsjednika Republike, podržala ga je upravo sukcesijska stranka bivših komunista, a pobijedio je protukandidatkinju iz u to vrijeme vladajuće stranke, inače članice Europske pučke stranke. U vrijeme izbijanja pandemije koronavirusne bolesti 2020. godine postigao je konsenzus s premijerom u ime zaštite nacionalnih interesa tijekom nezapamćene zdravstvene krize, ali je to suglasje trajalo kratko. U stalnom sukobu s vladom odlučio je napokon ući u neposrednu izbornu bitku s vladajućom koalicijom. Hrvatska 2024.? Ne, nego Bugarska 2026.

Iako sve navedeno vrijedi i za hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, predsjednik Republike koji je uistinu sudjelovao na parlamentarnim izborima te u konačnici na njima uvjerljivo pobijedio jest bivši bugarski šef države i izgledni novi bugarski premijer Rumen Radev. On je, naime, odstupio s predsjedničke dužnosti u siječnju ove godine, stao na čelo novoformirane političke opcije Progresivna Bugarska te na parlamentarnim izborima održanima u nedjelju 19. travnja postigao jedinstven uspjeh.

Nakon što su bugarski birači od travnja 2021. do travnja 2026. godine čak osam puta izlazili na birališta, Radevljeva je koalicija (Politički pokret Socijaldemokrati, Socijaldemokratska stranka i Pokret Naš narod uz potporu VMRO-a – Bugarskoga nacionalnog pokreta) na ovogodišnjim izborima osvojila uvjerljivu većinu. S gotovo 45 posto glasova birača Progresivna Bugarska osigurala je 131 zastupničko mjesto u Narodnom sobranju, jednodomnom parlamentu koji ukupno ima 240 mjesta. Dojučerašnja najjača stranka u vladajućoj koaliciji, proeuropska konzervativna GERB (Građani za europski razvoj Bugarske) u suradnji s manjom strankom SDS (Savez demokratskih snaga) spustila se s 25,5 posto podrške i 66 mandata na prethodnim parlamentarnim izborima, održanima u listopadu 2024. godine, na 13,4 posto glasova birača i 39 mandata. U novi saziv parlamenta ušle su još i proeuropska liberalna stranka Nastavljamo promjene – Demokratska Bugarska, Pokret za prava i slobode koji predstavlja tursku nacionalnu manjinu te krajnje desni populistički Preporod. U odnosu na proteklih pet godina, u kojima je zemlja neprestance održavala političku krizu zbog podijeljenog parlamenta te u konačnici manjinske vlade, Bugarska sada ima jasnog izbornog pobjednika s čvrstom, natpolovičnom većinom u Sobranju.

Je li tako Europska unija nakon što je njezin vodeći kočničar u proteklih šesnaest godina, domaćoj autokraciji i ruskom režimu Vladimira Putina posvećeni Viktor Orbán senzacionalno izgubio vlast na parlamentarnim izborima 12. travnja, samo tjedan dana kasnije dobila bugarsku inačicu bivšega mađarskog premijera? Radev je dobio izbore na valu nezadovoljstva bugarskih birača političkom nestabilnošću u zemlji, permanentnom korupcijom na svim razinama vlasti i mogućnošću da im se rat u Ukrajini još više odrazi na sigurnost. On je otprije poznat kao protivnik vojne podrške Ukrajini i zagovornik približavanja Moskvi, ali je najavio da Bugarska ostaje lojalnom članicom Europske unije i NATO-a te da neće blokirati većinski dogovorenu europsku vanjsku i sigurnosnu politiku.

Rođen 1963. godine, Radev je bivši član Bugarske komunističke stranke te u mladosti vojni zrakoplovac koji je kasnije stekao doktorat iz područja vojnih znanosti, a na predsjedničkim izborima pobijedio je dvaput, 2016. i 2021. godine. Na predsjedničkoj ga je dužnosti zamijenila Iliana Iotova, a sada će prvi put imati prigodu obnašati premijersku dužnost u najsiromašnijoj članici Europske unije koja bi lako mogla postati 'Mađarskom nakon Mađarske' u pogledu dijela vanjskopolitičkih i svjetonazorskih pitanja. K tome, 'Orbáni nakon Orbána' već su od ranije slovački premijer Robert Fico i njegov češki kolega Andrej Babiš, a izgledno je da će im se uskoro pridružiti i Janez Janša, jer bi tijesni poraz na ovogodišnjim parlamentarnim izborima u Sloveniji mogao pretvoriti u novi premijerski mandat.

Tako bi ionako neharmonična Europska unija mogla dobiti više nastavljača orbanovske politike. Nju pak u Mađarskoj ipak prekida senzacionalna izborna pobjeda Pétera Magyara, čija stranka Tisza sada ima dvotrećinsku, ustavotvornu većinu nakon što je osvojila 141 od ukupno 199 parlamentarnih mandata. I dok Mađarska ima novoga jakog čovjeka koji se nastoji prikazati kao suprotnost svom prethodniku, bugarski novi jaki čovjek na čelu vlade mogao bi biti podjednako nesklon europskom konsenzusu. Odlučnost mu se i borbenost pak ne mogu osporiti, i to upravo u komparaciji s dojučerašnjim hrvatskim kolegom Milanovićem, s kojim dijeli euroskepticizam i relativiziranje ruske vojne agresije na Ukrajinu. Međutim Radev je u ključnom trenutku dao ostavku na mjesto predsjednika Republike te nije ni pokušavao s mjesta šefa države sudjelovati na parlamentarnim izborima. Riskirao je i – pobijedio.

Milanović se na takvo što nije usudio, ostajući u sigurnosti predsjedničkog položaja, što je nesumnjivo utjecalo na ishod hrvatskih parlamentarnih izbora u travnju 2024. godine. I dok su bugarski birači nezadovoljni postojećom vladom u Radevu vidjeli jasnu alternativu, u Milanoviću se prije dvije godine nije mogao prepoznati odvažan lider koji u ime birača i vrijednosti koje zastupa riskira vlastitu političku karijeru. No možda hoće?

Tko zna je li Radev analizirao svojedobni postupak Milanovića te hoće li Milanović za dvije godine ipak postupiti kao Radev? Redovni parlamentarni izbori u Hrvatskoj trebaju se održati u kasno proljeće ili rano ljeto 2028. godine, ali u zraku uvijek visi njihova 'blaga' prijevremenost, o kojoj, kao i uvijek, odlučuje parlamentarna većina. S druge strane, redovni predsjednički izbori trebaju se održati krajem prosinca 2029. godine. Milanović je najavio da mu je njegov aktualni mandat kao šefa države završetak političke karijere, ali je i nekoliko tjedana uoči svoje objave u ožujku 2024. godine da ponovno želi postati hrvatskim premijerom s nevjericom govorio o takvoj mogućnosti. Stoga bi, želi li postići ono što je u Bugarskoj upravo postigao Radev, uoči sljedećih parlamentarnih izbora trebao dati ostavku na mjesto predsjednika Republike te se, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, na izborima natjecati kao 'običan' kandidat. Bi li ga u tom slučaju ponovno podržao SDP, kao što je to 2024. godine učinio Peđa Grbin, ekspresno se diskvalificiravši kao iole ozbiljan oporbeni političar i premijerski kandidat. Hoće li to učiniti i Siniša Hajdaš Dončić, unatoč tome što je od početka dio Milanovićevih kadrovskih rješenja sveo SDP na drugorazrednu stranku koja je u najvećim gradovima u državi, Zagrebu i Splitu, spala na minoran broj članova koji niti nemaju mogućnost izbora predsjednika svojih podružnica među više kandidata. Očito je nekadašnji Savez komunista Hrvatske bio demokratskiji 1986. nego SDP 2026. godine.

I dok Milanović još uvijek ima prigode biti hrvatskim Radevom, trenutačno ni na vidiku nema hrvatske inačice Magyara. Povijesno je to bio Stjepan Mesić kao također disident u to vrijeme nedodirljive vladajuće stranke, a koji je 2000. godine pobijedio na predsjedničkim izborima suprotstavljajući se političkom nasljeđu Franje Tuđmana i HDZ-a. Nekoga nalik Mesiću u današnjem HDZ-u jednostavno nema, pri čemu je aktualna modifikacija HDZ-a danas naoko monolitnija nego ona u 1990-ima, kada je bilo moguće da se politički sukobe predsjednik države i predsjednik parlamenta, što se i dogodilo 1994. godine. S druge strane, oporbeni političari u odnosu na Magyara odreda oskudijevaju i vizijom, i karizmom, i pojavom, i uvjerljivošću te se teško sjetiti poraznije kadrovske slike hrvatske oporbe u odnosu na sadašnju. Hajdaš Dončić u ispitivanjima javnog mnijenja prolazi kao statistička greška, a Tomislav Tomašević jedva ima utjecaj i u zoni zagrebačkog tramvaja. Tko ne zna voditi vlastite stranke, neće znati voditi ni zemlju. Opet su Mađarska i Bugarska ispred Hrvatske, kao što su i bile kada je trebalo realizirati članstva u Europskoj uniji i NATO-u. Sve je u ljudima.