Premda je poraz Viktora Orbána na izborima u nekim krugovima dočekan i doživljen kao drugi pad Berlinskog zida, činjenica ostaje da je Europska unija i dalje u krizi demokratskog predstavništva, da diljem kontinenta bujaju protusustavske opcije, kao i akteri koji radikalno žele preoblikovati status quo, što uključuje liberalnu demokraciju i vladavinu prava, kao sigurnosnu orijentaciju prema NATO-u.

Nakon šesnaest godina vlasti urušio se na izborima sustav koji je bio sinonim za neliberalnu demokraciju. Oporba je pobijedila, institucije su dobile novu priliku, a politička scena otvorila se za rekonfiguraciju. No već nekoliko dana kasnije taj osjećaj pobjede počeo se topiti.

U Bugarskoj je bivši predsjednik Rumen Radev odnio uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima, osvojivši gotovo 45 posto glasova i apsolutnu većinu mandata. Prvi put od 1997. godine jedna je bugarska stranka u poziciji samostalno formirati vladu. Istodobno je u Bukureštu najveća stranka u koaliciji povukla svoju potporu premijeru, dovevši u pitanje opstanak proeuropske većine.

U manje od dva tjedna Europa je dobila tri političke slike: pad stabilnog populističkog režima, uspon novog populističkog projekta i raspad centrističke vlasti. To nije kontradikcija. To je obrazac.

Orbán nije bio samo političar nego politički model

Da bismo razumjeli što se događa, moramo se odmaknuti od pojedinačnih slučajeva i pogledati širu dinamiku. Orbán nije bio samo političar nego politički model. Njegova vlast bila je primjer onoga što Levitsky i Ziblatt u knjizi How Democracies Die opisuju kao 'demokratsko nazadovanje', tj. postupno urušavanje liberalne demokracije kroz legalne institucionalne mehanizme. Demokracije se polako transformiraju iznutra te neovisne institucije, koje bi se trebale međusobno kontrolirati, polako gube svoju srž i smisao.

Orbánov sustav bio je stabilan, centraliziran i hijerarhijski. Država je postupno preuzeta kroz kontrolu medija, pravosuđa i izbornog sustava. No upravo zato njegov pad ne znači kraj tog modela, već njegovu evoluciju. Jer ono što danas vidimo u Europi nije povratak liberalne demokracije, nego prelazak u novu fazu koju možemo nazvati postpopulizmom.

Bugarska: Iz krize u krizu

Bugarski izbori prošle nedjelje bili su osmi u pet godina. Takva učestalost održavanja izbora nije znak demokratske živahnosti, već njene posvemašnje paralize. Sustav više nije sposoban proizvesti stabilnu većinu te generira ciklus privremenih vlada, prosvjeda i institucionalne nesigurnosti.

U tom kontekstu pojavljuje se Radev, ne kao klasični stranački lider, nego kao brzopotezni politički projekt. To je ključna razlika u odnosu na Orbána. Orbán je izgradio sustav. Radev ulazi u vakuum.

Njegova platforma Progresivna Bugarska, nominalno socijaldemokratska stranka, a ustvari mješavina lijevog konzervativizma, populizma i nacionalizma (na istoku i jugoistoku kontinenta ovakvi spojevi nisu nečuveni) osnovana je samo nekoliko tjedana prije izbora, ali je osvojila apsolutnu većinu. Stranka načelno ne dovodi u pitanje članstvo u EU-u i NATO-u te snažnija socijalna davanja u području zdravstva i mirovina kombinira s društvenim konzervativizmom i suverenizmom. Premda je u kampanji najavio da neće koristiti veto protiv pomoći Ukrajini, Radev je u prošlosti stekao glas proruskog političara. Općenito bi se ovu vrstu lijevog populizma stasalu u Bugarskoj dalo ponajviše usporediti s Robertom Ficom i njegovom strankom Smer u Slovačkoj.

Radevljeva pobjeda temelji se na kombinaciji protukorupcijskog narativa, ekonomskog nezadovoljstva (na kraju dugogodišnje izvršne vlasti padaju zbog toga, a ne zbog ideologije ili manjkave demokracije) te suverenističke retorike i pomalo ambivalentnog odnosa prema Rusiji. Ne treba zaboraviti to da je tradicionalno upravo Bugarska, a ustvari ne Srbija, 'najruskiji' igrač na jugoistoku Europe. Radevljeva kampanja nije koristila klasične stranačke strukture (budući da ih i nije stigla tako brzo izgraditi), već digitalne kanale i personalizirano političko brendiranje.

TikTok demokracija i kraj političkih posrednika

Prema Eurobarometru, preko 60 posto mladih Europljana u dobi od 16 do 30 godina dobiva političke i društvene informacije primarno putem društvenih mreža. Istodobno podaci Reuters Institutea pokazuju da platforme poput TikToka postaju najbrže rastući izvor vijesti među mlađim generacijama, a većina mladih aktivno prati politički sadržaj upravo kroz digitalne kanale.

To znači da se politička komunikacija više ne odvija kroz tradicionalne posrednike, medije, stranke i institucije. Umjesto toga, odvija se kroz algoritme. Benjamin Moffitt u svojoj knjizi The Global Rise of Populism pokazuje da je populizam u svojoj srži performativni politički stil, tj. oblik komunikacije koji ovisi o medijskoj vidljivosti. U digitalnoj fazi taj stil postaje još radikalniji jer algoritmi nagrađuju upravo ono što populizam najbolje proizvodi: krizu, konflikt i emocionalni naboj. Digitalni mediji ne samo da prenose populističke poruke, već ih i aktivno oblikuju svojom logikom vidljivosti. Drugim riječima, politički sadržaj više se ne prilagođava (samo) biračima, već i algoritmima.

Rumunjska: Centar u raspadu

Ako je Bugarska primjer transformacije, Rumunjska je primjer raspada. Najveća stranka, Socijaldemokratska stranka (PSD), izglasala je ukidanje podrške liberalnom premijeru Ilieu Bolojanu i pozvala na njegovu ostavku. Treba istaknuti da su socijaldemokrati u Rumunjskoj, kao i oni bugarski, tradicionalno pomalo euroskeptični. Ovakav rasplet potaknut će višemjesečnu krizu koja će dovesti u pitanje sposobnost povlačenja vitalno potrebnih sredstava iz europskih fondova te se odraziti na kreditni rejting zemlje.

Ova je vlada formirana upravo kako bi se zaustavilo nadiranje krajnje desnice. Ironija je očita. Centar se raspada pokušavajući zaustaviti periferiju. Politička nestabilnost dodatno ugrožava pristup milijardama eura iz europskih fondova, a financijska tržišta reagiraju povećanjem rizika. Drugim riječima, politička kriza postaje ekonomski problem. Rumunjska tako pokazuje treći obrazac: ne transformaciju populizma, nego eroziju sustava koji mu se pokušava suprotstaviti.

Tri Europe, jedna kriza

Ako spojimo ova tri slučaja, dobivamo jasnu tipologiju. Mađarska je, donedavno, predstavljala stabilni populizam. Bugarska trenutno predstavlja fragmentirani postpopulizam. Rumunjska pak predstavlja krizu liberalnog centra.

Ono što ih povezuje nije ideologija, već struktura: slabljenje institucija, fragmentacija izborne ponude te premještanje politike u digitalni prostor.

U tom kontekstu pojam postpopulizma dobiva analitičku vrijednost. Postpopulizam je decentraliziran, fluidan te ideološki nestabilan. On ne zahtijeva snažnog lidera jer funkciju mobilizacije preuzimaju algoritmi. Radev je, u tom smislu, simptom, a ne iznimka.

Još jedna ključna dimenzija ovog procesa jest normalizacija dezinformacija. Routledge Companion to Media Disinformation and Populism jasno pokazuje da suvremeni medijski sustav proizvodi politiku postistine u kojoj granica između činjenica i narativa postaje nejasna. Ovogodišnja bugarska kampanja obilježena je upravo takvim procesima, uključujući sumnje na koordinirane vanjske utjecaje. To znači da demokracija, premda se odvija unutar nacionalnog izbornog sustava, više nije zatvoren nacionalni sustav. Ona je dio globalne informacijske mreže.

Europska unija pokušava odgovoriti na to regulacijom, ponajprije Aktom o digitalnim uslugama. No problem nije samo regulatorni, nego strukturni. Politika se globalizira. Platforme su transnacionalne. Algoritmi su netransparentni. U takvom sustavu nacionalne institucije gube kontrolu nad informacijskim prostorom u kojem se odvija političko odlučivanje.

Bauk koji se ne može ignorirati

Europom ponovno kruži bauk, no ovaj put to nije komunizam, već postpopulizam. On se ne javlja kao ideologija, već kao način djelovanja. Vidimo ga, paradoksalno, u padu Orbána, svakako u usponu Radeva, ali i u krizi u Rumunjskoj. To nije kraj jedne politike. To je početak nove. Europa ne gubi demokraciju u klasičnom smislu – ne nestaju izbori, ne nestaju parlamenti, ne nestaju ustavi. Ono što nestaje jest kontrola. Kontrola nad informacijama. Kontrola nad narativima. Kontrola nad političkim prostorom. Zato je ključno pitanje za Europu danas jednostavno: može li demokracija opstati u svijetu u kojem više ne kontrolira vlastite uvjete postojanja? Ako je odgovor negativan, tada Orbán nije bio problem. Bio je tek uvod.