Brkljača je magistar ekonomije iz Zadra koji se bavi makroekonomijom i financijskim tržištima.

Redovito objavljuje analize na portalu Ekonomski LAB, surađujući s ekonomskim analitičarem i konzultantom Velimirom Šonjom.

Svjedočimo dubokim globalnim previranjima: carine, ratovi, nestabilna tržišta. Je li vas strah za domaću ekonomiju?

Hrvatska je još uvijek u relativno povoljnom položaju. Izvoz u SAD nije naša jača strana, pa nas američki protekcionizam i dizanje carina nisu značajnije pogodili. Što se tiče rata na Bliskom istoku, on je ipak dovoljno daleko da ne očekujem izravni udar na turizam.

Ono što nas najviše pogađa je rast cijena nafte i plina jer smo uvoznici energenata. Ako sukobi na Bliskom istoku ne potraju predugo, Vlada ima alate kojima može tu situaciju kontrolirati i spriječiti da se prelije u novu inflaciju. No ako cijene nafte ostanu visoke dulje vrijeme, to bi bio ozbiljan udarac za hrvatsko gospodarstvo.

Hrvatska je nedavno dobila bolji kreditni rejting. Pojedini, među njima i predsjednik Zoran Milanović, to relativiziraju. Zašto je kreditni rejting uopće važan za prosječnog građanina?

Kreditni rejting je, jednostavno rečeno, ocjena pouzdanosti države, mjera toga koliko investitori vjeruju da će ona uredno vraćati svoje dugove. Što je rejting bolji, država se po pravilu zadužuje uz niže kamatne stope.

Istina je da kreditne agencije tipično kasne za tržištem. Tržište obveznica puno ranije prepozna poboljšava li se ili pogoršava stanje neke zemlje, no to ne znači da je kreditni rejting nebitan.

Praktična korist za građane? Ako država plaća niže kamate na svoj dug, više novca ostaje za plaće, mirovine, zdravstvo, školstvo i investicije, sve ono što se financira iz državnog proračuna. Bolji rejting posredno znači i jeftinije kredite za tvrtke i građane jer investitori gledaju na državu kao na osnovni okvir rizika. I naravno, dobar rejting privlači strane investitore koji po svojim internim pravilima smiju ulagati samo u zemlje s određenom ocjenom. Dok nismo imali investicijski rejting, velik broj institucionalnih investitora jednostavno nam je bio nedostupan.

Kad se pogledaju prinosi na naše državne obveznice, u društvu smo Nizozemske i Finske, a ispred Francuske i Španjolske. Znači li to da je naše gospodarstvo jače od francuskog?

Ne, i to je važno razumjeti. Prinosi ne odražavaju veličinu gospodarstva nego fiskalnu disciplinu i percipirani rizik.

Agencije kasne za tržištem – prinosi su pali i prije nego što nam je formalno podignut rejting. Francuska se zadužuje skuplje od nas jer ima visok fiskalni deficit i velik javni dug, što investitore odbija. Za taj povećan rizik traže višu kamatnu stopu. Hrvatska je posljednjih godina značajno napredovala u upravljanju javnim financijama, i tržište to prepoznaje, bez obzira na veličinu naše ekonomije.

Kakva je trenutačno 'kondicijska forma' hrvatskog gospodarstva?

Solidna, ali treba biti oprezan s nekim trendovima. Najvažnija stavka je domaća potrošnja: plaće su rasle po visokim stopama, što se izravno prelilo na potrošnju. Imamo i snažan rast investicija, posebno u građevini, jer je obnova nakon potresa vidljivo podigla BDP.

Što se tiče fondova EU-a, oni pomažu, ali zanimljivo je to da im doprinos dodatnom rastu iz godine u godinu opada. Bili su ključni kada smo tek ušli u Uniju, a danas više služe održavanju postojeće razine aktivnosti nego pokretanju novog rasta.

Državna potrošnja kratkoročno diže BDP, ali tu treba biti oprezan – proračunski manjak se približio granici od tri posto BDP-a i blizu smo crvene linije.

Inflacija je također dobrim dijelom povezana s visokom državnom potrošnjom. Ako se želi smanjiti inflacija, država ima važnu ulogu kroz kontrolu rashoda i smanjenje proračunskog deficita.

Ako dođe do značajnog usporavanja europskog i općenito globalnog gospodarstva, osjetit ćemo to i mi, naravno – ali ništa ni blizu situaciji iz 2007. godine. Struktura našeg gospodarstva danas je bitno drugačija.

Spomenuli smo rast plaća koji je potakao osobnu potrošnju. Međutim nedavno ste upozorili na slučaj vukovarske tvrtke Ricosta, čiji je vlasnik odlučio zbog povećanja minimalne plaće preseliti proizvodnju u Rumunjsku i Bugarsku, što znači i otkaze za stotinjak radnica. Možemo li očekivati još takvih slučajeva?

Problem nije minimalna plaća sama po sebi: problem je prevelika brzina rasta koja nadmašuje rast produktivnosti.

U relativno kratko vrijeme Hrvatska je minimalnom plaćom dostigla 60 posto medijalne plaće, što je neki idealni cilj koji nisu ostvarile mnoge razvijenije zemlje. Prema istraživanjima, to je nekakva razina na kojoj negativni učinci minimalne plaće počinju prevladavati nad svim eventualno pozitivnim učincima. Naime u sektorima s niskim maržama i niskom dodanom vrijednošću previsoka minimalna plaća dovodi do otpuštanja, gašenja poslovanja ili djelomičnog prelaska u sivu ekonomiju. Posljedica može biti i manje ulaganja, slabija konkurentnost i sporiji rast produktivnosti, što dugoročno opet šteti upravo radnicima.

Manje štetna opcija bilo bi uvođenje regionalnih minimalnih plaća. Naime jedinstvena minimalna plaća uvijek će više pogađati slabije razvijene dijelove Hrvatske, u kojima je stopa nezaposlenosti veća i izbor za radnike slabiji. U Dalmaciji ionako gotovo nitko ne radi za minimalac tako da će se potencijalni negativni učinci uvijek prvo reflektirati u slabije razvijenim sredinama.

Treba li se država odreći poreza na dohodak na minimalne plaće?

To je odlično pitanje i, po meni, jedna od ključnih stvari koje treba promijeniti.

Hrvatski minimalac je toliko porastao da se danas na njega plaća i značajan porez na dohodak, a prije nekoliko godina nije se plaćalo gotovo ništa. Moj prijedlog: povećajte porezni odbitak tako da se na minimalnu plaću ne plaća porez na dohodak. Radnici bi uz isti bruto imali veći neto, a poduzeća ne bi bila dodatno opterećena.

Paradoks je, da ne kažem licemjerje, to da država propisuje poslodavcima koliko moraju plaćati radnike, a sama se ne želi odreći poreza na te minimalne iznose.

Treba li Hrvatska drastičnije smanjiti poreze na rad i kapital?

Posljednjih godina inflacija je potaknula snažan nominalni rast plaća, ali nije došlo do usklađivanja osobnog odbitka i poreznih razreda. Rezultat je taj da radnici završavaju u višim poreznim razredima i plaćaju više poreza, iako im realna kupovna moć nije rasla. To je prikriveni rast poreznog opterećenja koji posebno pogađa niže plaće jer se sve veći njihov dio oporezuje.

Rješenje nije komplicirano: osobni odbitak i porezni razredi trebali bi se automatski usklađivati s inflacijom, kao što to rade neke druge europske zemlje.

Što se tiče poreza na dobit, Hrvatska je u europskim okvirima relativno konkurentna s dvije stope od 18 i 10 posto. Ali kad se usporedimo s regionalnim konkurentima – Rumunjskom, Bugarskom, Mađarskom, Albanijom, BiH – naša stopa od 18 posto je viša. Snižavanje na 15 posto učinilo bi nas atraktivnijima za strane investitore, a za državni proračun to ne bi bilo dramatično.

Koliko je Hrvatska strukturno različita u odnosu na 2007. godinu, uoči zadnje velike krize?

Razlika je ogromna. Kažimo prvo da je Hrvatska od 2009. do 2014. godine platila visoku cijenu svojeg ponašanja do krize – šest godina kontinuirane recesije, uz gubitak gotovo deset posto populacije. Tadašnji rast bio je na trulim temeljima: deficit na tekućem računu platne bilance u godinama prije krize dosezao je do nevjerojatnih devet posto BDP-a, što znači da smo živjeli znatno iznad realnih mogućnosti, živjeli na dug i trošili tuđi kapital, a on je pak najmanje završavao u sektoru međunarodno razmjenjivih dobara koja dugoročno podižu produktivnost.

Kad se 2007. zatvorila pipa novih kredita, gospodarstvo se praktički ugasilo.

U aktualnom ciklusu rasta slika je drugačija. Hrvatska je u posljednjih desetak godina uglavnom ostvarivala višak u platnoj bilanci (ovo se nažalost pogoršava u posljednje dvije godine), ne rastemo više na dugu, bruto inozemni dug je značajno pao iskazan kao postotak BDP-a, neto inozemni dug smo eliminirali, javni dug je u silaznoj putanji te je pao na oko 57 posto BDP-a itd. Hrvatska je ušla u EU, u eurozonu, na pragu smo ulaska u OECD. Sve to nas čini manje rizičnima u očima investitora. I što je možda najzorniji pokazatelj: umjesto strukturne nezaposlenosti, koja je desetljećima obilježavala naše gospodarstvo, danas govorimo o manjku radne snage i uvozu stranih radnika. To govori sve.

Koji su onda naši pravi, strukturni problemi?

Neefikasna državna potrošnja – dovoljno je pogledati iznose potrošene na obnovu od potresa pa je jasno da se neke stvari debelo preplaćuju. Korupcija. I pravosuđe: kao ekonomist, to je prvi prst koji bih upro. Sporo i nepredvidivo pravosuđe jedan je od najvećih kočničara gospodarskog razvoja.

Usto, sve ovo do sada je bio tzv. catch-up growth – rast koji smo ostvarivali jer smo bili daleko ispod europskog prosjeka. To se sada polako iscrpljuje. Ubrat ćemo još malo 'lako dostupnog voća', ali kako se budemo približavali 80, a pogotovo 90 posto prosjeka EU-a, nove izvore rasta bit će sve teže pronaći. Tada će hrvatsko gospodarstvo morati biti kreativnije i produktivnije, a više stope rasta teže ostvarive.

Znači, još imamo vremena za uživanje u dobrim vremenima?

Još idućih nekoliko godina ne vidim velikih problema za gospodarski rast. Ali to će jako brzo proći.