Voljni i bezvoljni

Događaj koji je u hrvatskim medijima dobio disproporcionalno puno prostora u odnosu na svoju protokolarnu važnost bio je mimohod povodom Dana pada Bastille. U njega je francuski predsjednik Emmanuel Macron uspio zamaskirati sastanak Koalicije voljnih, neformalne skupine zemalja koja izražava jedinstvo i potporu Ukrajini, a što je, kao što znamo, izazvalo svađu voljnog Andreja Plenkovića i bezvoljnog Zorana Milanovića u Hrvatskoj, ali i drugdje.

Naime, nakon što je bivši bugarski predsjednik, a danas premijer Rumen Radev primio uzde vlasti, povukao je svoju zemlju iz Koalicije voljnih. To nije spriječilo Macrona da još malo zbije redove voljnih, prije svega za svoj račun, pa su uoči mimohoda dogovorili nastavak pojačane podrške Ukrajini, a najdraži gost samita – ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski – uzvratio je Macronu obećanjem da će kupiti francusko-talijanske sustave protuzračne obrane i još nekoliko Rafalea.

Tko najviše iskešira za Rafale, taj dobije i najbolju poziciju za fotkanje ispred Versaillesa, pa se tik uz Macrona, Keira Starmera i Zelenskog u prvim redovima šepurio još jedan bezvoljni, Aleksandar Vučić, predani rafaldžija koji je u naprednu verziju zrakoplova prodanih i Hrvatskoj ulupao, kažu, značajno više para. Tko stoji u kojem redu, kakve toalete su odjenule prve dame i slične teme ponajviše su zanimale (i naše) čitatelje, pa je relativno u drugom planu prošao sam mimohod.

Na njemu je Champs-Élyséesom promarširalo oko 6800 vojnika, među njima čak petstotinjak stranaca, pa i hrvatski specijalci iz ATJ-a Lučko. Tako je Hrvatska na kraju ipak ispala – na mjestu voljna.

Kraj Trumpova i Infantinova cirkusa

Odlazi cirkus iz dvadesetak kanadskih, meksičkih i američkih gradova, a posljednji čin označit će nedjeljni obračun na MetLifeu. U finalu Svjetskog prvenstva sučelit će se Španjolska i Argentina, dvije ekipe koje su polufinala protiv Francuske i Engleske odigrale kao ozbiljne i zrele momčadske ekipe, prije svega jer su njihove perjanice – 'otac' Leo Messi i 'sin' Lamine Yamal – odigrale za tim, a ne za sebe. A pomogli su i Didier Deschamps i naročito Thomas Tuchel.

Svega i svačega nogometnog, a još više nenogometnog, nagledali smo se u tih mjesec i kusur: kabela, dlaka, VAR-ova, krađa, igračkih i trenerskih gafova, hidracijskih stanki, herojskih pobjeda i otpora raznih Davida raznim Golijatima, Victorije Beckham kao takve, a i njezinog supruga također.

Bilo je tu i puno politike: falklandski derbi Argentine i Engleske umalo je zakuhao novi rat, Trumpovo poništavanje crvenog kartona američkom igraču Balogunu diplomatski incident između SAD-a i EU-a, a o patnjama mučenih Iranaca, šutnutima iz SAD-a ni par sati nakon svake utakmice, da ni ne govorimo.

U svakom slučaju, nogomet je na ovom prvenstvu bio dobar, ali je u većoj mjeri kapitulirao pred sitnim političkim interesima koji svijet čine ovako neugodnim mjestom za život. A sad, oprostite, idemo i mi na hidracijsku stanku.

Prijatelji s povlasticama (i granicama)

Izgleda da se glavna protuzapadna osovina počela dobrano klimati. Postaje sve vidljivije ono što je otpočetka svima bilo jasno: da su 'prijatelji bez granica' Xi i Putin zapravo 'prijatelji s povlasticama'. A znate kako to biva u takvim vezama – ide dokle je računica s obje strane zadovoljena.

Ako je suditi prema ovotjednom izvješću WSJ-a, Kinezi se već lagano pripremaju na postputinovsku eru. Svojevrsni je to bumerang multipolarnog svijeta, koji Xi i Putin pokušavaju već neko vrijeme izgraditi – prijatelji s povlasticama mogu imati i druge prijatelje s povlasticama, pa taman šurovali i s tvojim neprijateljima. E, pa sad se vidi kako to izgleda u praksi.

Kako kaže izvješće, Kinezi su se počeli 'sekati' s ruskom elitom koja bi mogla naslijediti Putina. Narod je to koji uvijek ima Plan B za Plan B, pa bi to u prijevodu značilo da naslućuju da Putin nije dugog vijeka.

Neki analitičari stoga smatraju da treba iskoristiti sadašnji trenutak te ključ rata u Ukrajini potražiti u Pekingu. Ako Putinov rat postane prevelik ekonomski teret i za Kineze (bez kojih Rusi nemaju šanse), Xi bi Zapadu mogao napraviti multipolarnu medvjeđu uslugu i preokrenuti stvar u korist Ukrajine.

Pad plavog jastreba

AfD je u Njemačkoj već davno prestao biti 'slon u sobi', a nadolazeći izbori u saveznoj pokrajini Saskoj-Anhaltu pokazat će koliko brzo se kancelar Merz treba probuditi iz vanjskopolitičkog sna i malo više pozabaviti unutarpolitičkim pitanjima. Napomenimo, pitanja su to koja nadilaze njegovu želju za opstankom na vlasti.

Krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku, koja doista jest jedina ponudila kakvu-takvu alternativu u vremenu u kojem su svi ostali već debelo živjeli u svom europskom balonu, prijeti od demokršćana oduzeti prijestolje demokratske mudrosti u istočnonjemačkoj pokrajini. Naveliko vodi prema anketama, a dabome da je najpopularnija i na saveznoj razini.

No jedno je kad Merzov CDU udari u lijevi zid pa na nacionalnoj razini mora koalirati sa socijaldemokratima i Zelenima, a potpuno je nova razina kad mora birati između, pogrdno rečeno, komunista i nacista. Probudilo je to sad crveni alarm u stranci, ali prekasno – konzervativniji među njima već se bune da ne žele manjinsku vladu koju podupiru nasljednici istočnonjemačkih komunista iz Lijeve (stranke).

Šuška se da bi čak u nedajbože-scenariju mogla nastati i formalno odvojena frakcija, koja bi nesmetano mogla surađivati s AfD-om, što bi značilo konačan pad 'vatrozida' i posljednje crte obrane od 'neke nove Njemačke'. Ali ona to već odavno jest.

Američki trojanski konj

Svakih šest mjeseci Europska unija dobije novu zemlju predsjedateljicu Vijeća (Sjećate li se naše zle kobi s time u prvom polugodištu koronaludila. Ne? Pa u tome i leži crna sudba slučaja hrvatskog predsjedanja.). No rijetko koja država odmah na početku te polugodišnje europske misije u startu dobije etiketu 'trojanskog konja'.

Irska je, strahuje sada sve veći broj dužnosnika, Trumpov igrač na europskom tlu. Činjenica je da je to savršena simbioza američke tehnološke aristokracije i irskog gospodarstva, ali je činjenica i to da je Irska članica Europske unije koja već neko vrijeme pokušava staviti uzde na iste te tech gigante.

Valja napomenuti i da više od polovice irskih prihoda od poreza na dobit dolazi od svega nekoliko američkih kompanija. A bome nije ni imenovanje bivše Metine lobistice u vrh irskog regulatora baš pomoglo dojmu neovisnosti.

Pitanje svih pitanje koje se u zadnje vrijeme često nameće je može li Europa uopće više igrati u istoj ligi dok joj suci žive u svlačionici jednog od klubova.

Made in Hungary

Bolje Made in Hungary u ruci nego Made in Germany na grani. Shvatio je to i njemački autogigant Mercedes te je pretvorio Mađarsku u svoju najveću tvornicu u Europi. Kod kuće je postalo preskupo i najavljuju se veliki rezovi pa su tisuće radnika izašle na prosvjede. Ali 'ko ih šljivi – grafovi pokazuju što pokazuju: u Mađarskoj je proizvodnja za oko 70 posto jeftinija nego u Njemačkoj.

Mercedes se suočio s bolnom istinom: da, nažalost, bez izvoza radnih mjesta nema ni industrije – pala je prodaja, kineska konkurencija postaje nesnosno snažna, a američke carine samo su dolile vodu na vatru već pozamašnom rastu troškova poslovanja.

Proizvodni kapaciteti u Njemačkoj sad će se dodatno smanjivati, a dio modela već se seli u inozemstvo. U mađarskom Kecskemétu odsad će se proizvoditi novi modeli poput električne C-klase i električnog SUV-a GLB te kompaktna G-klasa, a pogon je prilagođen i za moguću proizvodnju električnog GLC-a, jednog od najvažnijih Mercedesovih modela.