Engleska neće igrati finale Svjetskog prvenstva. Možemo kao razlog navesti još jednu genijalnu predstavu Lionela Messija, ali glavni razlog iza toga je to što je Thomas Tuchel, nakon što je njegova momčad povela i dovela se u položaj iz kojeg je mogla izboriti prvo finale Svjetskog prvenstva nakon 60 godina, zatvorio utakmicu i u potpunosti prestao s ikakvim pokušajima da osigura pobjedu.

Argentina je pobijedila 2:1 pogocima Enza Fernándeza u 85. minuti i Lautara Martíneza u drugoj minuti sudačke nadoknade, nakon što je Anthony Gordon u 55. minuti doveo Englesku u vodstvo. Ukupne brojke pokazuju argentinskih 64 posto posjeda, 15 udaraca i 1,84 očekivana pogotka naspram engleskih pet udaraca i 0,53 xG-a, ali čak ni one ne prikazuju koliko je dramatično Tuchel svojim odlukama izmijenio prirodu utakmice.

Engleska je prestala igrati nogomet

Između Gordonova pogotka i Lautarova pobjedničkog gola Engleska je imala samo 12 posto posjeda, a Argentina nevjerojatnih 88 posto. U razdoblju od 37 minuta, u kojem je Engleskoj za finale bilo potrebno zadržati kontrolu nad događajima ili barem povremeno odmaknuti protivnika od vlastitih vrata, Tuchelova momčad praktički je prestala sudjelovati u igri.

Nije više pokušavala graditi napade, napadati prostor iza visoke argentinske obrane ili koristiti individualnu i fizičku kvalitetu koju je imala u Gordonu, Morganu Rogersu, Judeu Bellinghamu i Harryju Kaneu. Svi su ti elementi zamijenjeni jednom izrazito negativnom idejom. Spustiti se što dublje, dodati još jednog stopera i nadati se da Argentina neće pronaći gol.

Tuchel je u 72. minuti izvadio Gordona, strijelca i jednog od rijetkih igrača koji je napadao prostor iza obrane, te uveo Ezrija Konsu kako bi formirao zadnju liniju s petoricom. Deset minuta poslije uveo je i Dana Burna umjesto Reecea Jamesa, pa je njegova momčad završnicu polufinala igrala s gomilom stoperskih profila i bez ozbiljne izlazne opcije. Ta je odluka pozvala Argentinu da izađe još više naprijed, nakon čega se završnica pretvorila u igru na samo jednoj strani terena.

Izmjene bez razloga

Najveći problem nije bio samo u tome što je Tuchel prešao na petoricu u obrani, nego u tome što utakmica u tom trenutku nije zahtijevala takvu intervenciju. Argentina prije promjene nije stvarala dovoljno da bi Engleska morala panično zatvoriti vlastiti kazneni prostor. Imala je više lopte i postupno je dizala pritisak, ali Engleska je još uvijek posjedovala jasne mogućnosti za napad prostora koji je ostajao iza argentinske zadnje linije.

Upravo su utrčavanja Gordona, Rogersa i Bellinghama iza obrane predstavljala potencijalno najbolje rješenje protiv takve strukture. Engleska je mogla preskakati argentinski pritisak, tjerati stopere da se okreću prema vlastitim vratima i barem povremeno ostavljati Messija i ostatak argentinske momčadi 50 ili 60 metara udaljene od Pickfordova gola. Umjesto toga, Tuchel je zaustavio vlastitu prijetnju i time protivniku poručio da više ne mora razmišljati o tome što se nalazi iza njega.

Prelazak na petoricu u zadnjoj liniji imao je i snažnu psihološku poruku. Nije to toliko Argentini ni zatvorilo prostor koliko joj je potvrdilo da može potpuno zaposjesti englesku polovicu bez straha od ozbiljne kazne.

Zbog toga je engleska struktura ubrzo postala gotovo pa porozna. Posljednja petorka bila je prikovana uz kazneni prostor te su ispred nje ostala samo trojica veznjaka, s prevelikim razmacima s obje strane njihove linije. Messi je to prepoznavao prije svih. Smještao se oko prostora izvan engleskog veznog bloka, osobito u zonama oko Bellinghamove početne pozicije, a argentinski veznjaci dobivali su dovoljno vremena da ga pronađu ili da sami mijenjaju stranu napada.

Bez dovoljno agresivnih bočnih izlazaka i sa zadnjom linijom koja nije smjela napustiti vlastiti kazneni prostor, Engleska je Argentini ostavila upravo one poluprostore iz kojih Messi najbolje upravlja utakmicama.

Argentina je bila pozvana na gozbu

Rezultat je bio kontinuiran niz argentinskih rotacija po bokovima, ubacivanja iz međuprostora, povratnih lopti i osvajanja drugih lopti. Engleska je na papiru imala fizički snažnu momčad, ali nakon Tuchelovih izmjena više nije mogla osvojiti gotovo nijednu odbijenu loptu jer su joj veznjaci bili predaleko od napadača, a obrana preduboko od ostatka momčadi. Argentina nije morala svaki put razbiti zadnju liniju; bilo je dovoljno vratiti loptu Enzu Fernándezu, Alexisu Mac Allisteru ili Messiju i ponovno započeti napad.

Izjednačujući pogodak je bio posljedica svega navedenog. Kada je lopta vraćena Fernándezu, svaki engleski igrač nalazio se unutar ili gotovo na rubu vlastitog kaznenog prostora, a nitko nije bio dovoljno blizu veznjaku koji je već mnogo puta pokazao koliko kvalitetno udara s distance. Uz to, kao da su zaboravili da na vratima imaju Pickforda, koji nema najveći raspon ruku, zbog čega uobičajeno ima problema s udarcima s distance.

Posebno je teško opravdati Tuchelovu tvrdoglavost nakon što je postalo očito da promjene ne funkcioniraju. Argentina je stvarala prilike i prije izjednačenja, Mac Allister pogađao je okvir gola, a Pickford je morao spašavati Englesku.

Tuchel je imao dovoljno vremena vratiti momčad u četvorku, uvesti igrača koji bi mogao zadržati loptu ili ponovno otvoriti prijetnju u dubini, ali je ostao pri katastrofalnoj ideji sve dok utakmica nije bila izgubljena. Napadačke izmjene stigle su tek nakon Lautarova gola, kada više nisu predstavljale plan nego očajničku reakciju.

Španjolska je pokazala kako se igra kad se vodi

Usporedba sa Španjolskom iz drugog polufinala nameće se sama od sebe. Španjolska je protiv Francuske povela, ali nije promijenila svoj identitet niti se odrekla lopte. Nastavila je igrati, kontrolirati prostor posjedom i protupresingom te tražiti drugi pogodak. Engleska je nakon vodstva odlučila da je napad postao nepotreban luksuz. Takav pristup nije bio samo kukavički nego i pogrešan u taktičkom smislu, jer protiv momčadi s Messijem i tolikom tehničkom kvalitetom svjesno je povećao broj napada koje je trebalo preživjeti čak pola sata.

Niska obrana može funkcionirati samo ako momčad zadržava sposobnost izlaska, ako kontrolira zonu ispred kaznenog prostora i ako barem jednom od nekoliko obrana može pretvoriti osvojenu loptu u napad. Engleska nije imala ništa od toga. Kane i Bellingham zajedno nisu ostvarili nijedan dodir u argentinskom kaznenom prostoru, a njihov potpuni izostanak iz završnice bio je odraz sustava koji ih je sveo na čekanje dugih lopti bez podrške.

Možemo pričati o tome da su Kane i Bellingham odigrali individualno slabije nego inače, no Tuchel je taj koji je sve njihove slabosti taktički povećao. Engleska se u ovom polufinalu nalazila u povoljnijoj situaciji nego 2018. godine protiv Hrvatske. Šira klupa, dokaz kod gola za 1:0 da ima potrebnu kvalitetu ugroziti Argentinu, a onda je Tuchel uklonio mehanizme koji su ga doveli u vodstvo.

Argentina je, s druge strane, dobila gotovo svaku izmjenu. Nicolás González potpuno je promijenio geometriju utakmice preuzimanjem lijeve strane, širenjem engleske obrane i stvaranjem dodatnih mogućnosti za ulazak u međuprostor, a Lautaro Martínez svojim je kretanjem i agresijom u kaznenom prostoru donio dimenziju više. Scalonijeve izmjene su bile one kojima je povećao broj rješenja, za razliku od svog kolege.

Još jedna Messijeva majstorija

A tek moramo pričati o Messiju. Možete postaviti kakav god niski blok želite, povećati broj stopera i zatrpati kazneni prostor, ali protiv igrača koji i u 39. godini može iznova pogađati najzahtjevnije kutove dodavanja i centaršuta, obrana na kraju mora jednom pogriješiti. Messi je utakmicu završio s 94 dodira, 43 uspješna dodavanja, devet uspješnih driblinga iz 11 pokušaja, četiri kreirane prilike, dvije velike stvorene šanse i dvije asistencije. Kod pobjedničkog pogotka ponovno je pokupio odbijenu loptu, stvorio si prostor na desnoj strani i poslao centaršut na koji je Lautaro došao nečuvan.

Ne treba umanjivati argentinsku hrabrost, Scalonijeve intervencije niti Messijevu genijalnost. Argentina je zaslužila finale jer je, za razliku od Engleske, nastavila tražiti način da dobije utakmicu. No upravo je zato Tuchelova krivnja toliko velika. Njegova momčad nije bila nadigrana od prve do posljednje minute, nije bila kvalitativno inferiorna i nije se našla u bezizlaznoj situaciji. A onda se dogodio trenerski proizveden sunovrat i jedna od najlošije vođenih završnica važne utakmice u povijesti svjetskih prvenstava, za koju će Tuchel teško naći opravdanje.