Godinama kasnije, ovaj je dan prilika da se vojnim mimohodom oda ne samo počast svim znanim i neznanim vojnicima s raznih kontinenata koji su pali za Republiku, već i da se demonstriraju moć i odlučnost prema suvremenim izazivačima i neprijateljima. Za predsjednika Macrona, koji ulazi u svoju zadnju godinu mandata, ovo je i šansa da još jednom podcrta svoju predanost ideji kolektivnog europskog sigurnosnog okvira, predvođenog Francuskom (kao jedinom nuklearnom silom u Europskoj uniji), onkraj NATO-a, koji posrće američkim dovođenjem u pitanje i stalnim svođenjem odnosa saveznika na dvojbu tko plaća, a tko ubire sigurnosnu rentu.

Koalicija voljnih

Francuski predsjednik na ovogodišnjem mimohodu želi predstaviti Koaliciju voljnih (svaka sličnost s istoimenom koalicijom oko rata u Iraku, koju je bio okupio predsjednik Bush mlađi, slučajna je), kao i 'strateško buđenje Europe', odnosno sposobnost samostalnog odvraćanja, bez (presudne) američke pomoći.

Prema službenim podacima francuskog ministarstva vojske i ratnih veterana, na paradi sudjeluje 36 savezničkih i partnerskih država te preko šest tisuća vojnika. Petsto stranih vojnika (i drugih naoružanih snaga) dolazi iz Albanije, Australije, Austrije (premda je neutralna), Belgije, Cipra, Crne Gore, Češke, Danske, Estonije, Finske, Grčke, Hrvatske, Irske (također, premda je neutralna), Italije, Kanade, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Malte, Moldavije, Njemačke, Nizozemske, Norveške, Novog Zelanda, Poljske, Portugala, Slovačke, Slovenije, Srbije, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Ukrajine.

Francuski vojni kapaciteti i njihov angažman na istočnom krilu Saveza, posebice u Rumunjskoj i Estoniji, demonstrirat će pripadnici 501. borbene tenkovske pukovnije (čija povijest seže još u doba Prvoga svjetskog rata te je jedna od pet oklopnih pukovnija francuske kopnene vojske opremljenih tenkovima Leclerc), kao i 3. mornaričke topničke pukovnije, a ona je djelovala još u vrijeme Bitke kod Trafalgara, pod Napoleonom.

Pariška logika

Ovakvim popisom savezničkih i partnerskih snaga demonstrira se odlučnost u daljnjem zalaganju za ukrajinske ratne napore, europsko jedinstvo mimo američke pomoći (znakovito je to da nisu pozvane američke trupe, ali jesu kanadske), ali se i pruža ruka nekim zemljama za koje se ne može baš sa sigurnošću ustvrditi da su pouzdani zapadni partneri.

Naime, usprkos negodovanju Banskih dvora, na paradu su pozvani i predstavnici srbijanskih oružanih snaga, jer je to dio dugoročne Macronove politike prema jugoistoku Europe. Aleksandar Vučić dobio je pozivnicu za svečanu proslavu ne zato što bi Elizejska palača time izražavala slaganje s njegovim brutalnim gaženjem slobode medija, batinanjem studentskih prosvjednika ili endemskom korupcijom i stvaranjem paralelne stvarnosti koja nema veze sa stvarnim stanjem svakodnevice u toj zemlji, već zato što Pariz u Beogradu vidi vitalnog (potencijalnog) partnera kojemu se ne smije dopustiti da previše odluta u čelični zagrljaj Putina i Xija. Istovremeno službeni Beograd upravo gradi svoju vanjsku politiku na toj ambivalentnosti te sposobnosti izvlačenja političkih, ekonomskih i sigurnosnih koristi iz sjedenja na dva-tri stolca, pa dokle ide, ide. Podsjetimo, Srbija nije jasno osudila rusku agresiju na Ukrajinu, Srbija nije ni u NATO-u ni u EU-u te nije dio Koalicije voljnih. Pa ipak, Francuzi vide neke koristi od pozivanja njezinih predstavnika na najvažniji dan u godinu u svojem političkom kalendaru.

Uzgred budi rečeno, povijesna je ironija to da je Trump bio počasni gost na mimohodu 2017. godine te da je upravo u Parizu dobio ideju za vojnu paradu u Washingtonu, a sada se 14. srpnja obilježava bez braće po revoluciji s druge strane Atlantika.

Dva brda

Predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković nisu propustili priliku da hrvatsko sudjelovanje na ovogodišnjem pariškom mimohodu pretvore u još jedno odmjeravanje snaga i nadmudrivanje o tome tko i kako upravlja oružanim snagama i usmjerava rad vanjske i sigurnosne politike. Isprva je bilo zamišljeno da u tome sudjeluju pripadnici Počasno-zaštitne bojne, poznate po prepoznatljivim crvenim odorama dizajniranim devedesetih kako bi podsjećale na uniforme Kraljevske hrvatsko-ugarske tjelesne garde, koja je djelovala još sredinom 18. stoljeća.

Međutim predsjednik Milanović odbio je dati suglasnost za njihov angažman, tako da Hrvatsku u Parizu naposljetku predstavljaju specijalni policajci iz ATJ-a Lučko. Naime potonji se nalaze u okviru Ministarstva unutarnjih poslova te je tako Vlada zaobišla predsjednika i poslala trupe koje su u njezinoj nadležnosti. Pa ipak, ostaje gorak okus jer će se saveznicima i partnerima (ponovno) demonstrirati Hrvatska koja nema jedinstven glas u vanjskoj, obrambenoj i sigurnosnoj politici.

Inače, Počasno-zaštitna bojna sudjelovala je, u čast hrvatskog pristupanja Uniji, na mimohodu 2013., kao i 2014. godine. U godini pristupanja Hrvatska je bila poslala ešalon od ukupno 75 osoba, s time da je uz 71 crvenog mundira bilo i po par simboličnih predstavnika mornarice i zrakoplovstva. Iduće godine, na stotu godišnjicu početka Prvoga svjetskog rata, ukupan broj sudionika bio je tek sedam te se svodio na nekoliko kadetskih predstavnika i nekoliko članova već spomenute svečane bojne.

Labuđi pjev

Je li ova parada Macronov labuđi pjev ili nagovještaj nečeg većeg, tek treba vidjeti. On se ne može kandidirati 2027. godine, a Nacionalno okupljanje najvjerojatnije neće moći kandidirati Marine Le Pen nakon presude zbog korupcije u korištenju sredstava za europarlamentarce, no Jordan Bardella već sada slovi kao stanoviti favorit.

Može li Macron utjecati na europsku i francusku politiku i nakon što izađe iz Elizejske palače, upravo na tragu svoje politike sigurnosnog okupljanja na Starome kontinentu – pri čemu Pariz teži političkom vodstvu, London, inače opterećen nizom svojih internih problema, prednjači u vojnom i sigurnosnom smislu, a Berlin, također izmučen dubokim dvojbama, daje gospodarsku osnovicu – ostaje pitanje svih pitanja.