S prosjekom od 1,18 djeteta po ženi, Italija ima jednu od najnižih stopa nataliteta u Europskoj uniji, a Sardinija je pri samom dnu, s prosjekom od samo 0,91 djeteta po ženi. Da bi se broj stanovnika barem održao, žene bi trebale rađati prosječno 2,1 dijete.

Visoka nezaposlenost i bolji izgledi za posao izvan otoka pogoršavaju stanje pa mnoga sela ostaju bez mladih. 'Posljednje dijete rođeno je ovdje prije deset godina', kaže Maria Anna Camedda, gradonačelnica Baradilija, najmanjeg sela na Sardiniji, koje danas ima svega 76 stanovnika, prenosi Politico.

Mjesto je toliko malo da znak 'Dobro došli u Baradili' dijeli tek petsto metara od natpisa koji označava njegov kraj. Selo je uredno, lijepo održavano i ukrašeno fotografijama, gotovo poput velike obiteljske kuće. No rizik da Baradili i slična mjesta postanu gradovi duhova tjera vlasti da pokušaju privući nove stanovnike.

Poticaji za parove

Par koji se doseli u sardinijsko selo s manje od 3000 stanovnika može dobiti do 15.000 eura za kupnju ili obnovu kuće, do 20.000 eura za pokretanje posla koji otvara lokalna radna mjesta te mjesečnu subvenciju od 600 eura za prvo dijete i dodatnih 400 eura za svako sljedeće, sve do navršene pete godine života. Ti su poticaji dio šireg programa kojim se otok pokušava boriti protiv depopulacije.

Oko polovice od 52.000 stranaca koji žive na Sardiniji, što čini oko 3,3 posto ukupnog stanovništva otoka, dolazi iz Rumunjske, Senegala, Maroka, Kine i Ukrajine. U Italiji je nacionalni prosjek stranaca 8,9 posto. No ni doseljavanje nije dovoljno da nadoknadi gubitke jer tijekom 2022. godine broj stranaca koji su se doselili nije pokrio ni četvrtinu godišnjeg pada stanovništva.

'Demografska zima'

Talijanska 'demografska zima', još izraženija na Sardiniji, natjerala je vladu Giorgie Meloni da dopusti ulazak 500.000 stranih radnika u zemlju u sljedeće tri godine. Ipak, kolaps stanovništva i dalje je najvidljiviji u malim zajednicama poput Baradilija.

Prije više od tri desetljeća selo je zatvorilo svoju malu osnovnu školu, zapravo učionicu u kojoj je zajedno učilo petnaestero djece u dobi od šest do deset godina. Baradili i okolna sela tada su uvela rotirajući školski sustav: djeca pohađaju nastavu u tri sela, a svako ih jutro besplatni autobus razvozi na nastavu. No pohađanje srednje škole ili odlazak do bolnice mnogo je teže ostvariti jer se obje nalaze više od 30 kilometara daleko.

Zbog takvih izazova vlada premijerke Meloni u Nacionalnom strateškom planu za unutarnja područja priznala je da neki dijelovi zemlje 'ne mogu postaviti realne ciljeve za preokret depopulacije, ali ne smiju biti prepušteni sami sebi'.

Dokument predlaže 'ciljani plan pomoći područjima pogođenima kroničnim padom i starenjem stanovništva'. Ova formulacija izazvala je ogorčenje među 140 katoličkih svećenika te su osudili plan kao 'podršku sretnoj smrti sela'. No gradonačelnica Camedda nije iznenađena. 'Jednostavno je crno na bijelo zapisano ono što vlade rade već desetljećima', kaže.

Selo koje ima sve - osim ljudi

Baradili, međutim, ne odustaje. Selo je uvelo subvenciju od 10.000 eura, uz poticaje koje daje regija. Ima bazen, nogometno igralište, terene za tenis i padel te park za kampere. Godine 2022. stigle su četiri nove obitelji, ukupno devetero novih stanovnika.

Dok mnogi mladi Sardinci napuštaju svoja sela u potrazi za urbanim životom, neki doseljenici čine upravo suprotno: vraćaju se u ruralna mjesta. Naprimjer, španjolski fotograf Ivo Rovira, koji radi za natjecanje America’s Cup, slučajno je otkrio Armungiju.

Godine 2023. boravio je u Cagliariju, glavnom gradu Sardinije, i fotografirao talijansku jedrilicu Luna Rossa. 'Jednog dana u siječnju vozio sam se prema unutrašnjosti otoka tražeći snijeg. Stigao sam u Armungiju, mjesto za koje nikada prije nisam čuo', kaže Rovira.

Njegovo fotografsko oko odmah je osvojio krajolik, kao i šarm sela s manje od 400 stanovnika. 'Parkirao sam auto i otišao u šetnju. U povijesnoj jezgri vidio sam kuću s natpisom 'Prodaje se'. Deset dana kasnije već sam uplatio polog', kaže uz osmijeh.

Nekadašnju vinoteku pretvorio u dom

Rovira i njegova supruga Ana Ponce obnovili su staru kuću koja je nekada bila vinoteka, ali je 30 godina bila prazna. Preselili su se u Armungiju i otvorili mali restoran koji radi nekoliko dana mjesečno, ovisno o potražnji.

'Do supermarketa treba nam pola sata vožnje vijugavim cestama, ali zračna luka udaljena je samo sat vremena', kaže. 'Ne osjećamo se kao digitalni nomadi; mi smo pravi stanovnici Armungije', dodaje uz smijeh.

Australka Bianca Fontana, talijanskog podrijetla, odlučila se nakon pandemije preseliti u Italiju. Pridružila se prijateljici u Nulviju, gradiću s oko 2500 stanovnika – dovoljno velikom da ima osnovne usluge, ali još uvijek dovoljno malom da se kvalificira za regionalne potpore. 'Kupila sam kuću u roku od dva tjedna i preselila se šest mjeseci kasnije', kaže Fontana.

Odrasla u ruralnom dijelu Australije, kasnije je živjela u Londonu i Šangaju. 'U jednom trenutku shvatila sam da sam iscrpljena od života u velikim gradovima. Htjela sam mir i manju zajednicu', objašnjava.

Danas na svom kanalu na YouTubeu, s više od 3000 pretplatnika, dijeli iskustva o životu na Sardiniji: o obnovi kuće, lokalnim vinima, arheološkim izletima i državnim potporama za doseljenike. Publika joj redovito ostavlja komentare i postavlja pitanja.

Povratak domaćih

Poticaji nisu usmjereni samo na strane doseljenike jer Sardinija pokušava zadržati i svoje ljude. Marcello Contu napustio je otok s 18 godina, živio u Torinu, Barceloni i Australiji, a potom se vratio u malo selo Bidonì, s tek 120 stanovnika. Učinio je to da bi pokrenuo vegansku proizvodnju sira.

'Zanatska proizvodnja biljnih sireva zahtijeva strpljenje, pažnju i svakodnevnu brigu. Takav rad teško je uskladiti s kaotičnim životom u velikom gradu', objašnjava Contu.

Njegovi su proizvodi danas dostupni u brojnim restoranima i trgovinama diljem Sardinije i Italije. 'Geografska izolacija i nedostatak usluga velik su izazov jer nabava sirovina ili dostava često zna potrajati i više dana, a troškovi su znatno veći nego u gradovima', dodaje.

Ipak, vjeruje da mala sela mogu postati 'idealna mjesta za razvoj obrta, kreativnih i održivih djelatnosti jer nude ono što su veliki gradovi izgubili: vrijeme, ljudsku mjeru, autentične odnose i blizinu prirode.'

Rovira i Fontana također su oduševljeni zajedništvom svojih novih susjeda. 'Jednom nam je susjed rekao: 'Živimo u tako malom selu da, ako ne pomažemo jedni drugima, nećemo preživjeti.' I bio je u pravu', prisjeća se Rovira.

Stvarno jeftine kuće

Ollolai se proslavio kao selo u kojem su se kuće prodavale za samo euro. Projekt je to koji je započeo 2016. godine. Prema riječima gradonačelnika Francesca Columbua, oko 100.000 ljudi iskazalo je interes, no općina je mogla prihvatiti tek šačicu novih stanovnika.

Program funkcionira kao posrednik između vlasnika napuštenih kuća, koje su često u suvlasništvu više nasljednika, i onih koji ih žele kupiti za simboličan iznos. Na kraju je samo nekolicina stranih obitelji doista dobila kuću za euro.

Unatoč tom projektu, selo i dalje gubi stanovništvo: s 1300 ljudi, koliko ih je bilo na početku programa, broj se smanjio na oko 1150. 'Moguće je da se doseljavaju Amerikanci ili Nijemci koji vole staru kamenu arhitekturu, ali to ne donosi stvarne gospodarske koristi potrebne za opstanak sela', kaže Anna Maria Colavitti, profesorica urbanizma na Sveučilištu u Cagliariju.

Samo poticaji nisu dovoljni

Colavitti je analizirala rezultate programa i zaključila da 'kuće za euro same po sebi nisu dovoljne, baš kao što ni novčani poticaji za rađanje djece nisu dovoljni'.

Njezina je studija pokazala i da neki novi vlasnici ubrzo preprodaju svoje kuće jer ne mogu podnijeti troškove obnove ili jednostavno shvate da su pogriješili u izboru.

Ipak, gradonačelnik Columbu ne gubi vjeru. 'Ollolai neće tako lako umrijeti. Sela u unutrašnjosti Sardinije preživjela su mnoge krize, čak i kugu u 17. stoljeću, i uvijek su se oporavila', kaže i ističe:

'Naš je životni standard bolji, a sat vremena vožnje dijeli nas od nekih od najljepših plaža na svijetu. Lijepe stvari nikada ne umiru.'