KOMENTAR GORDANA DUHAČEKA

Papa koji nam je donio čudo, vjerovali ili ne!

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 18.03.2015 11:05
  • Objavljeno 18.03.2015 u 11:05
Papa Franjo EU

Papa Franjo EU

Izvor: Reuters / Autor: Christian Hartmann

Dvije godine nakon izbora papa Franjo i dalje plijeni pozornost medija i interes najšire javnosti, i vjernika i nevjernika te pomiče granice i uzburkava, posebno Katoličku crkvu iznutra, jer je mijenja i pokušava učiniti - boljom. Naš komentator analizira put pape Franje i otvoreno govori s pozicije nevjernika što cijeni u dosadašnjem Franjinom djelovanju

Tko je zapravo 12. i 13. ožujka 2013. izabrao argentinskog kardinala i nadbiskupa Buenos Airesa Josea Mariju Bergoglija za papu?

Prema službenoj verziji, u koju se nema razloga sumnjati, to je učinilo 115 katoličkih kardinala - koji su se okupili u Vatikanu dva tjedna nakon nesvakidašnje ostavke Benedikta XVI. - tijekom dvodnevne konklave koja je okončana puštanjem tradicionalnog bijelog dima i izlaskom novog pape Franje pred okupljenu vjerničku masu na Trgu svetog Petra u Rimu. Novi je papa odmah pokazao kako namjerava biti drugačiji od svojega prethodnika koji se volio odijevati kao da mu je Marko Grubnić stilist, odbivši staviti na sebe luksuzni grimizni plašt s hermelinom, prethodno stoljećima znak papinske moći.

Nakon dvije godine Franjina pontifikata njegov izbor bi konzervativno-klerikalne snage Katoličke crkve možda mogle, u skladu s vlastitim uvjerenjima, početi promatrati kao djelo Nečastivog ili možda spektakularnu podvalu svjetske dženderističke urote, jer se u proteklih 700 i nešto dana pokazalo da je papa Franjo njihov najljući i najefikasniji protivnik. S obzirom na dosadašnje riječi i djela pape Franje, posve je opravdano posumnjati kako ga se na čelo Katoličke crkve instaliralo zahvaljujući glasovima 115 ljevičara, sindikalista, borkinja za prava žena, gej aktivista, oštrih kritičara kapitalizma i globalizacije, anacionalnih liberala i zagovornika sekularizma itd. S obzirom na dosadašnje rezultate Franjina upravljanja Katoličkom crkvom, čak se i ateisti trebaju zapitati je li u Vatikanu prije dvije godine intervenirao Duh Sveti kako bi Crkvu pokušao spasiti od nje same, ponajviše od rigidnog klerikalizma kakvog je utjelovljivao Benedikt XVI. i kakav je još uvijek svojstven Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, uključujući i njezine aktivističke eksponente poput Vice Batarela ili Željke Markić.

Jer, ono što se dogodilo od 13. ožujka 2013. do danas pokazuje da je dolazak pape Franje na čelo Katoličke crkve možda bio i neka vrsta čuda. U redu, papa Franjo nije pretvorio vodu u vino, ali je zato pokrenuo neusporedivo teži i opasniji proces transformacije Katoličke crkve u instituciju koja treba inspirirati a ne osuđivati, koja treba oslobađati a ne sprečavati, koja se treba otvarati svijetu a nikako bježati od suvremenosti.

Prvi primjer toga bio je Papin stav prema homoseksualcima, posve tolerantan, a djelomično čak i prihvaćajući, iz kojega se nije mogla osjetiti ni trunka zlobe ili prezira, o čemu se od Franjinih prethodnika moglo samo sanjati. Pritom papa Franjo nije promijenio službeni stav Katoličke crkve, koja homoseksualnost i dalje definira kao 'suštinsko moralno zlo' (kako je to formulirao tada još kardinal Joseph Ratzinger), ali je naglasio da dužnost kršćanina nije suditi homoseksualcima, nego ih otvorena srca prigrliti unutar Crkve. 

Zato i ne čudi što se protekle dvije godine nije bilo napada gej aktivista na Franju, jednako kao što nije bilo nimalo čudno što su oni žestoko napadali i prosvjedovali protiv Benedikta XVI.; sa stavovima pape Franje se može živjeti jer nisu usmjereni na to da ikome zagorčavaju život niti služe kao temelj nekakve homofobne kampanje, a istovremeno su u skladu sa stavovima Crkve. Papa Franjo u svemu je tome imao i jednu veliku prednost u odnosu na brojne druge vatikanske moćnike, sada već podjednako slavnu i zloglasnu kuriju, jer on očito – nije homoseksualac. Da u Vatikanu njih dosta ima, nije više ni javna tajna, nego detaljno istražena i objavljena priča u relevantnim svjetskim medijima, od Guardiana do Corriere della sera. A kako papa Franjo nije homoseksualac, nije bilo ni one standardne potrebe među homoseksualcima koji svoju seksualnu orijentaciju skrivaju od drugih, pa čak i od sebe samih, da se legitimiraju kao heteroseksualci kroz verbalno ponižavanje ljudi koji su gej.


Možda o stanju Katoličke crkve prije pape Franje najbolje govori to što su i njegovi ostali stavovi – o siromašnima, o izbjeglicama na Lampedusi, o kapitalizmu i nejednakosti, o vjerskom fanatizmu uključujući i katolički, o međureligijskom dijalogu i ekumenizmu itd. – izazvali toliko oduševljenje svjetske javnosti koja je dotad bila navikla da ono što govori poglavar Katoličke crkve s Isusovim naukom baš i nema neke velike veze. Franjo je progovorio poput Isusa iz propovjedi na Maslinskoj gori, poput Isusa iz Pasolinijeva filmskog remek-djela 'Evanđelje po Mateju', poput Isusa koji je inspirirao i južnoameričku teologiju oslobođenja (čiji je papa Franjo svojedobno bio protivnik), i to je bilo čak i šokantno, jer je zvučalo – razumno i kršćanski! U svemu tome se papa Franjo nije uopće odrekao istančanog moralnog kompasa, ali se pokazalo da njegov kompas pokazuje jedan bolji put prema budućnosti umjesto prethodnih koji su samo pokazivali u prošlost, često u ono najgore u njoj.

Mediji definitivno vole papu Franjo, čega je on savršeno svjestan i to većinom fantastično koristi, ali je razlika u odnosu Franje i njegovih prethodnika u tome kako upotrebljava svoju karizmu – da bi svjetla medija usmjerio na margine društva o kojima se rijetko i nedovoljno izvještava. Papa vuče kamere za sobom da bi nam pokazao kako se izbjeglice iz Afrike drži u logorima unutar EU-a protiv kakvih bi aktivisti za prava životinja vodili nesmiljene javne kampanje samo da su u njima kokoši. Papa odlazi u domove za maloljetne delikvente, u pučke kuhinje i prihvatilišta za beskućnike tjerajući sve medije koji ga prate da prikažu i kakav je život ljudi koji nemaju ništa ili još manje od ništa.

Istovremeno je takvo ponašanje pape Franje i oštra kritika crkvenih velikodostojnika diljem svijeta, onih koji preferiraju dvore od oniksa u odnosu na smrad slamova. Dovoljno je usporediti papu s hrvatskim biskupima: dok je on uvijek s malim ljudima, oni svoju solidarnost čuvaju isključivo za moćnike i zločince ove ili one vrste, bio to Thompson (ljubimac biskupa Ivasa), Dario Kordić (ljubimac biskupa Košića) ili Branimir Glavaš (ljubimac biskupa Srakića). Možete li zamisliti kardinala Bozanića ili biskupa Bogovića da nekom siromahu pred televizijskim kamerama operu noge? Ma ni bez kamera!

No iako su sve te simbolične geste itekako dobrodošle, papa Franjo u međuvremenu se pokazao pontifeksom koji i konkretno djeluje, čega je najindikativniji primjer raščišćavanje dubioza Vatikanske banke. Dirnuti u to osinje gnijezdo financijskih skandala nepriličnim organizaciji koja slavi Isusa Krista ('Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatome ući u Božje kraljevstvo.'), e to znači odigrati na sve ili ništa, s obzirom na to da si je papa Franjo tako priskrbio i dosta neprijatelja unutar crkvenih struktura. Ponovno, hrvatski biskupi izgledaju prilično loše u svojoj borbi za novac i netransparentnost dok Papa u Vatikanu uvodi financijski red u kući.

Iz Franjina djelovanja i javnih nastupa može se jasno zaključiti kako je on true believer, što znači da ga najviše nerviraju oni unutar i oko Crkve koji je koriste za personalne političke agende i zauzimanje pozicija moći u društvu. Zato je Franjo najmanje lijepih riječi imao za katolike koji 'tjeraju ljude od Boga svojim fanatizmom', zato je najglasnija kritika upućena Papi ona s klerikalne desnice, pa nije nimalo iznenađujuće što ga je već popljuvao jedan Ivica Šola i da protiv njega mrmore iz ekipe Opus Dei. Dok oni preferiraju tajnovitost, papa Franjo je za otvorenost, dok bi oni iza zatvorenih vrata bičevali sebe a dugima držali prodike o tome kako treba živjeti, on se javno bori sa svojim sumnjama i potiče na plemenitost.

U tome je suštinska razlika između papa Franje i njegove unutarcrkvene opozicije, odnosno suštinska sličnost između Franje i izmaštane konklave s početka teksta. Dok je klerikalnim konzervativcima važno da svijet bude onakav kakvim ga definiraju njihova rigidna i anakrona pravila te pod njihovom vlašću (a hoće li pritom biti i bolji, to baš i nije važno), nasuprot tome i papa Franjo i raznoliki aktivisti za ljudska prava misle da svijet u kojem živimo može i mora biti bolje mjesto za sve ljude. U tome je 'misterij' Franjine omiljenosti među onima koji do prije dvije godine nisu ni mogli zamisliti kako će se naći na istoj ili sličnoj liniji kao poglavar Katoličke crkve.

Papa Franjo je, najjednostavnije rečeno, mnogima na svijetu dao nadu, bez obzira na to bili vjernici ili ne. Ako to nije čudo...

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!