GALEBARENJE U PRIMOŠTENU

Na Beograđankama su pekli zanat, a Zagrepčanke su ih držale za gayeve

24.08.2013 u 11:15

Bionic
Reading

Nestanak primoštenskih galebova možemo pratiti čisto geološki. Izginuli su zajedno sa stijenama koje su nekada stršale iz plićaka i s kojih su lokalni momci u skoku tepili Nijemice i Austrijanke. Stijene su sravnjene, prstaci zabranjeni, nudizam propao, a plažom umjesto solo cura koje se znatiželjno okreću, trčakara legija djece. Ostatak ekipe gleda u mobitele. Jedan od posljednjih preživjelih obalnih kljunaša, galeb Ive, znan i kao Fanatik, prolio mi je primoštensku suzu u diktafon

'Ma tko još danas galebari, 'ajde molim te! Danas platiš curi dvije kave i to je to. Nema više ničega, gotovo je. Gledam još par njih koji voze bicikle po plaži i bulje, ali izgledaju kao idioti, nitko ih ne gleda', žučno mi objašnjava situaciju Fanatik, stariji momak od pedesetak godina koji svakodnevno dolazi na plažu 'zbog vitra'.

Nije ga bilo lako nagovoriti na razgovor. Primoštenci su preponosni. Nekada su uz Dubrovnik i Rovinj bili glavno odredište za turističku naobrazbu, a klijentela im je bila mahom sa Zapada. I to kakva klijentela – solo Nijemice i Austrijanke s jedne strane i turističke studentice iz cijele ex-Juge s druge. Nije bilo brutalno puno gostiju kao danas, ali su zato svi bili povezaniji, družili se i, kako to već biva, nevjerojatno lako uspostavljali sladostrasni kontakt.

Danas je Primošten rasitnjen, raseljen, malo tko još koga zove na kavu ili spizu, a interakcija lokalaca i gostiju sastoji se od prodaje suvenira, pizze i pomidora. Turisti dolaze i odlaze ne izašavši iz svojih paket aranžmana, dok se plažna akcija svodi na čekanje u redu za vožnju napuhanom bananom koju vuče gliser. OK, vidio sam i ženu koja plete. Ali, da, sve je počelo sa stijenama.

Dičurlija na plaži

'Kada su istamburali stijene, sve se promijenilo. Prije bi momci skakali s jedne na drugu i gledali prema curama. Pa si se mogao sakriti ispod stijene u plićak i maziti se. Cure su stalno pogledavale oko sebe, očekivale nešto... Sada čim izađu iz vode, prime se mobitela. Ne osvrću se. Kako ćeš nekome onda upast?' slušam Fanatika dobro kamufliranog ispod sunačnih cvika koje skrivaju neku tugu i umornu potragu za izgubljenim vremenom.

Sve on zna. Registrira gibanje tijela po plaži kao NASA-in radar. Sjedimo u hladu i objašnjava mi kako su one što izlaze iz vode majka i kći, kako ona treća na lijevo odlazi u subotu, kako naočita plavuša s petero klinaca zapravo nije njihova majka jer ju je vidio solo... Ali taj milijun fluktuirajućih činjenica koje već refleksno pamti ne vodi nikuda. Nije da se naš galeb nije pripremio. Ne dolazi kao biciklistički idiot voziti se gore dolje. Ima on svoju Škodu, dvije daske i jedro: 'Kad imaš neku bazu i baviš se nekim stvarima, to ti daje neku sigurnost. Cure vide da ne lunjaš bezveze.'

Pokušavam naciljati što se sve točno promijenilo od zlatnih vremena sedamdesetih i osamdesetih. Fanatik mi iskrcava znanje: 'Pogledaj, vidiš ovu dičurliju. Toga nije bilo nekada. Ljudi su prije dolaska na more ostavljali svoju djecu babama i didama. Prije su dolazile ženske same ili u parovima.

Mi smo bili prijatelji s tim gostima, častili ih, a i oni nas. Bilo je janjetine, škampa, prstaca.., Učili smo Nijemice kako se jedu škampi. Nisu imale pojma. Zalijevale su ih kolom.' Primoštenski bi im galebovi prvo natočili malo vina negdje u mjestu, a onda ih na leđima nosili do kultnog bara na plaži koji je u međuvremenu sravnjen sa zemljom. Uz bar je bio i hotel, danas ruševina, gdje bi veselo druženje dobivalo svoj prirodni zaključak.

Galebariti nije mogao svatko

Galebariti ipak nije mogao svatko. Od konca šezdesetih do devedesete, izmijenilo se svega dvije generacije sezonskih ljubavnika i u svakoj najviše šest, sedam momaka. Uglavnom je bila riječ o sportašima i dečkima s gustom satnicom. Ujutro posao, pa tuširanje, pa odlazak na plažu, pa malo košarke ili nogometa predvečer, onda veselica, stiskanje i ujutro opet na posao: 'Igralište je bilo stalno puno kao šipak. Ženske bi dolazile gledati, a sada nema nikoga. Gosti idu leći u devet sati.'

Ruševni hotel užitaka gdje bi domaći momci tesali zanat, bilo sa stranim gošćama, bilo sa sezonskim zaposlenicama iz Beograda, danas je eventualno zanimljiv balavurdiji koja se oblijeva q-pack pivima i vinom iz tetrapaka. Fanatik ne štedi riječi za bezidejnu mladež. Njima je, kaže, najvažnije lokati non-stop: 'Nema tu ničega. Kako ćeš poljubiti curu koja riga od pijanstva?'

Žali primoštenski galeb što se nije oženio. No šest godina veze s Čehinjom ipak je pokazalo da mu je milija sloboda kretanja od stacionarne egzistencije. Veza je bila ozbiljna. Nekoliko je puta odlazio gore, upoznao njene roditelje, ona je na mahove živjela u Primoštenu, ali ne i ne... nije to to. Baš kao što nije bilo za praktički sve galebove (a i ine Primoštence) koji su završili u međunarodnim brakovima i raselili se po Njemačkoj i Austriji. Svi su se vratili nakon nekoliko godina – 'prazni i rastavljeni'.

A domaće cure? – E, to je skroz druga sociologija. Govorile bi ljetnim plejbojima 'Doći ćete vi zimi', ali na pameti im je bilo nešto drugo. Ili bespovratni odlazak u Zagreb, Split ili Šibenik, ili strateška udaja za doktora, profesora ili koje drugo ugledno zvanje koje šuška. Oriđiđi Primoštenke bi uglavnom emigrirale te bi uloga lokalnih udavača pripala curama koje su došle iz unutrašnjosti. U svakom slučaju, primoštenskim galebovima nisu bile pretjerano napete 'osim što su ih malo ispipkali po školi'.

Cestovni inženjeri i homoseksualci

Drvimo o svemu i svačemu i priglupo piljimo u kupačice. Fanatik objašnjava da si morao znati jezike za kvalitetan upad. Njemački, engleski, talijanski... 'Jedino za Čehinje nisi morao previše pričati. Njoj si samo kupio kuglu sladoleda.' Pitam ga je li kada izmislio priču o sebi ne bi li impresionirao žrtvu, tipa da je kapetan duge plovidbe koji u slobodno vrijeme hrani kitove: 'Ma ne baš. Nekima malo muljaš, nekima ne. Njih zapravo uopće nije bilo briga. A imale su Čehinje i svoj interni naziv za galebove. Zvale su ih cestovni inženjeri jer, kao, non-stop gledaju koordinate po cesti.'

Sunce zalazi i zaključak je jasan - Primošten u svojoj poslijeratnoj inkarnaciji mjesto je koje sasvim slučajno ima isti geografski položaj i ime. Neoborivi dokaz tomu su Zagrepčanke koje bi nakon rata dolazile i govorile kako su u Primoštenu sve sami homoseksualci. Fanatični galeb kao da čini sve ne bi li oborio tu tezu, ali ostao je sam na stijenama kojih više nema. Možda stvarno dolazi još jedino zbog vitra.