POBJEDA LIBERALA VRAĆA NADU

Libija - društvo koje šokira stručne promatrače

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 20.07.2012 07:22
  • Objavljeno 20.07.2012 u 07:03
LIBIJA IZBORI

LIBIJA IZBORI

Izvor: Reuters / Autor: Reuters

Društveno-politički paradoks poznat kao Arapsko proljeće nastavlja iznenađivati i demantirati brojne stručnjake, analitičare i zainteresiranu javnost. Suprotno prognozama, na parlamentarnim izborima u postgadafijevskoj epohi u Libiji pobjedu su (doduše relativnu) odnijele liberalne snage, dok su radiklani islamisti prošli kudikamo lošije nego u susjednima Tunisu i Egiptu

Bili su to prvi slobodni izbori u Libiji nakon više od četiri desetljeća diktature pod kultom ličnosti 'brata vođe' Muamara Gadafija. Na njima je sudjelovalo više od stotinu novokomponiranih stranaka, od kojih su mnoge stvorene svega nekoliko mjeseci nakon što su u listopadu prošle godine pobunjeničke snage uhvatile i linčovale diktatora. No demokratska groznica nove Libije, koja na polju pluralizma predstavlja tabulu rasu, nije oduševila zemlje mentore sa stoljetnim demokratskim tradicijama. 

Do građanskog rata Libija je pod Gadafijem bila jedna od najbogatijih afričkih država, ali i vjerojatno najizoliranija od svih na Mediteranu, s policijskim režimom koji je satirao svaku oporbu i o njemu neovisne izdanke civilnog društva. Sve do prije nekoliko godina stranci i interakcija s Europom u toj zemlji su bili rijetkost – za razliku, opet, od Tunisa ili Egipta. Na početku Arapskog proljeća prosvjednicima u Libiji nisu davane nikakve šanse, a kako u zemlji uopće nije bilo stranih dopisnika, medijski izvještaji o prvim mjesecima sukoba sveli su se na prepisivanje nečijih statusa s Facebooka...

Nakon što je međunarodna zajednica pod vodstvom europskih država i SAD-a vojno poduprla pobunjenike, sistem se raspao: građanski rat poprimio je, uz sirijski slučaj, najveće razmjere od svih muslimanskih zemalja koje su tijekom proteklih godinu i pol zahvaćene prevratničkim elanom Arapskog proljeća.

Poučeni neugodnim iskustvima oko Egipta i Tunisa, mnogi analitičari upozoravali su na opasnost da se vlasti u Libiji dočepaju teokratske islamističke snage poput Muslimanske braće u Egiptu te brojnih opskurnijih skupina koje se sumnjiči za veze s Al Kaidom i drugim terorističko-fundamentalističkim silama. Među izbornim favoritima spominjan je, primjerice, Sami al Saadi, ideolog Libijske islamske borbene grupe koji je svojedobno uživao respekt vođe afganistanskih talibana, Mule Omara

U ratu protiv Gadafija islamisti su podnijeli velike žrtve, mnogi ih smatraju zaslužnim herojima i sada se očekivalo da će se na pepelu razorene džamahirije njihov pokret transformirati u političku silu koja će zavladati teritorijem veličine Francuske, Španjolske i Portugala zajedno. Teritorijem koji je vrlo slabo naseljen, ali veoma bogat naftom…

No na koliko-toliko demokratskim izborima 7. srpnja čak 39 od 80 mjesta za stranke u parlamentu osvojila je liberalna Koalicija nacionalnih snaga predvođena Mahmudom Džibrilom, premijerom prijelazne ratne vlade. Džibril je povratnik u Libiju koji je posljednjih nekoliko godina služio pod Gadafijem, ali kao liberalni reformator s američkim doktoratom. 

Stranka Muslimanska braća osvojila je svega 17 mjesta u Nacionalnom kongresu. Liberali su potukli islamiste čak i u gorljivim istočnim bastionima mudžahedinske borbe poput grada Derne. Slavili su u 11 od sveukupno 13 izbornih jedinica. Pritom valja naglasiti da će o budućem profilu libijskog režima odlučivati 'nezavisni kandidati' na koje u prvom sazivu parlamenta otpada čak 120 mjesta. Autori izbornog zakona time su željeli osigurati da većinu ne dobiju islamisti, što ukazuje na to da čista demokratska volja ipak nije bila prioritet 'demokratskih sila' u zemlji i izvan nje. 


Što je razlog novom iznenađenju u kronologiji Arapskog proljeća? O tome će se u narednim mjesecima i godinama još mnogo pisati, debatirati i konzultirati razne stručnjake. Neke odgovore pokušao je dati kanadsko-egipatski politolog OmarAshour

'Značajna razlika između Muslimanske Braće u Egiptu i Ennahde u Tunisu s jedne strane te libijskih islamista s druge vidi se u razini institucionalizacije i međudjelovanja s masama. Tijekom četiri dekade Gadafijeve vladavine libijski islamisti nisu mogli stvarati društvene mreže, razvijati organizirane strukture, hijerarhije ili institucije, ili pak stvoriti paralelni sistem društvenih djelatnosti kao što su to činili njihovi pandani u Egiptu, Tunisu, Maroku ili Jordanu', napisao je Ashour za katarsku Al Jazeeru. 

Za razliku od Džibrilovog pokreta, islamisti se nisu uspjeli povezati u koaliciju, nego je njihova energija ostala raspršena u masi novonastalih strančica od kojih se njih šest smatra većima.

Drugim važnim razlogom Ashour smatra strah građana Libije od ekstremističkog terora. Libija je po mnogim zapadnim kriterijima bila konzervativna zemlja, ali sa svjetovnim režimom – uz to se nalazi na Mediteranu, nasuprot Italiji: konzervativcima su talibani kao borci protiv američkog imperijalizma vjerojatno simpatičniji kad su nekoliko tisuća kilometara istočnije negoli kad u njihovom gradu pokušavaju potrpati žene pod burke i provoditi sektaški totalitarizam. Pretpostavlja se da su glasovi žena imali ogromnu važnost za rezultat izbora u Libiji. 

Osim toga, nasilni islamizam kao model otpora koji ne preže od ubijanja bio je prisutan po siromašnim kvartovima Bengazija i odnosio ljudske živote još desetljećima prije revolucije, samo su se podaci o njemu zataškavali u Gadafijevom režimu. Stoga su mnogi konzervativni birači ipak glasali za liberalniju opciju kako bi spriječili da na vlast dođu nepredvidljivi fanatici koji ostalima odriču identitet 'pravih muslimana'.

Premda se čini da se najgori dani za Libiju polako udaljavaju u retrovizoru, budućnost te zemlje i dalje se doima vrlo neizvjesnom. Stranka koja je dobila izbore nema ni četvrtinu zastupničkih mjesta u Nacionalnom kongresu i veliko je pitanje hoće li uopće moći upravljati zemljom. U zemlji u kojoj su stranke bile zakonom zabranjnene u ime Gadafijeve tzv. direktne demokracije, pred liberalima je vrlo velik izazov fokusiranja na opće dobro, a ne na partikularne i pogotovo inozemne interese, te odupiranja ekstremnoj korupciji koja je karakteristična za zemlje regije. Osim toga, ne uspiju li stvoriti temelje za pravedno društvo, iznevjere li narod, džihad-ratnici iz siromašnih predgrađa gradova poput Bengazija uskoro bi mogli dobiti gorivo za novi pohod na Tripoli.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi