finale europa lige

Kako se Uefa, vlastitom krivnjom, uplela u armensko-azerbajdžanski rat

  • Autor: Ante Srzić
  • Zadnja izmjena 22.05.2019 16:10
  • Objavljeno 22.05.2019 u 15:36
Henrikh Mkhitaryan, armenski nogometaš

Henrikh Mkhitaryan, armenski nogometaš

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

Iako se Europska nogometna federacija (UEFA) na sve moguće načine nastoji prikazati kao organizacija koja se drži podalje od politike, to im najčešće ne polazi za rukom. U posljednju nevolju su se uvalili, prema mišljenju mnogih, vlastitom krivnjom kada su za grad domaćin finala UEFA lige odabrali daleki azerbajdžanski glavni grad Baku, u kojem zbog netrpeljivosti između dvije zemlje neće moći nastupiti armenski nogometaš Henrikh Mkhitaryan

Azerbajdžan je država čija je autoritarna vlast na konstantnoj meti kritika zbog kršenja ljudskih prava, građanskih sloboda, progona oporbe i neistomišljenika, ali je također zemlja bogata prirodnim resursima pa je to jedan od razloga što mnogi žmire na njihove postupke. Odluci Uefe da se finale igra u Bakuu sigurno je kumovala i činjenica da je azerbejdžanska državna naftna i plinska kompanija SOCAR jedan od sponzora nekih Uefinih natjecanja.

Pritom su u Uefi u potpunosti zanemarili kako će se takva odluka odraziti na Armence, računajući da su njihove momčadi preslabe da bi došle blizu finala u Bakuu. Ali u finale u kojem igraju dva londonska kluba, Chelsea i Arsenal, stigao je Mkhitaryan, jedan od važnijih igrača Arsenala, zbog čijeg će izostanka sigurno biti oštećeni i u neravnopravnom položaju u odnosu na gradske rivale.

Između Armenije i Azerbajdžana ne postoje nikakve diplomatske veze i dvije zemlje su još uvijek tehnički u ratu.

Anoosh Chakelian, kolumnistica škotskog Newstatesmena, piše da su azerbajdžanske vize odbijene navijačima s prezimenima koja završavaju na 'ian' ili 'yan', a karakteristična su za Armence. Navodno je Uefa pokušala izraditi sigurnosni plan za Mkhitaryana, ali očito mu se nije mogla garantirati sigurnost. Mržnja je tamo gotovo neshvatljiva jer ratovalo se i na području bivše Jugoslavije, ali sportska natjecanja su unatoč napetostima zaživjela vrlo brzo nakon rata.

Azerbajdžan i Armenija bili su dijelom Sovjetskog Saveza, a nakon raspada te države zaratile su zbog područja Nagorno-Karabah. U Sovjetskom Savezu Nagorno-Karabah je, unatoč armenskoj većini, uvršten u Azerbajdžansku Socijalističku Sovjetsku Republiku, što je izazivalo prosvjede i pokušaje da se takva situacija promijeni s armenske strane. Uoči raspada Sovjetskog Saveza 1988. godine armenski zastupnici u oblasnoj (karabaškoj) vladi glasovali su za sjedinjenje s Armenijom područja Nagorno-Karabaha, koje je imalo autonomiju unutar sovjetskog Azerbajdžana.

Prema podacima Hrvatske enciklopedije, na početku 1990. i 1991. armenska zajednica bila je izložena napadima u Azerbajdžanu. Iz Bakua se u cijelosti iselila (oko 200.000 stanovnika) dok su Azerbajdžanci masovno odlazili iz Nagorno-Karabaha, u kojem su armenske vlasti 3. rujna 1991. proglasile republiku (procjenjuje se da je oko 270.000 Azerbajdžanaca napustilo Armeniju).

U studenom 1991. azerbajdžanska je vlada odgovorila ukidanjem autonomije. Na armenskom referendumu u Nagorno-Karabahu 10. prosinca 1991. podržana je neovisnost; isti je dan azerbajdžanska vojska topništvom napala Stepanakert. Karabaška neovisnost proglašena je 7. siječnja 1992., a priznala ju je jedino Armenija.

Borbe su okončane sredinom 1994. s više od 20.000 poginulih (pojedine procjene navode i do 100.000 poginulih). Osim većeg dijela Nagorno-Karabaha, armenske snage zauzele su pojedina susjedna područja, uključujući dio oko grada Lačina (armenski Berdzor), koji povezuje Nagorno-Karabah s Armenijom. Procjenjuje se da je pod armenskim nadzorom 15 do 20 posto azerbajdžanskog teritorija (uključujući Nagorno-Karabah). Od 1994. spor se nastoji riješiti pregovorima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!