PRIJETEĆI PODSJETNIK

Iran opet zvecka nuklearnim oružjem, a u tome nije sam. Znate li koliko bojevih glava postoji u svijetu i tko ih kontrolira?

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 12.07.2019 08:31
  • Objavljeno 12.07.2019 u 08:31
Ilustracija

Ilustracija

Izvor: Profimedia / Autor: montaža: Neven Bučević / tportal

Nakon što je Iran početkom tjedna najavio kako podiže limite u obogaćivanju uranija zveckanje nuklearnim oružjem ponovno je postalo gorući problem aktualnih geostrateških pozicioniranja na globalnoj razini, čime se potvrdilo da se atomska prijetnja kao snažan vojno-politički faktor još uvijek nadvija nad našim glavama

Teheran je, podsjetimo, u ponedjeljak objavio da će podići razinu obogaćivanja uranija na pet posto, što je iznad ograničenja postavljenog 2015. u nuklearnom sporazumu koji je sklopilo šest velikih sila. Time su tenzije na relaciji Washington - Teheran dodatno pojačane otkako je prošle godine američki predsjednik Donald Trump donio odluku o napuštanju nuklearnog sporazuma i ponovnom aktiviranju sankcija koje su ukinute nakon što je Iran pristao smanjiti intenzitet svog nuklearnog programa.

Tim dogovorom Iran je mogao obogaćivati uranij do maksimalnih 3,6 posto, a što je poprilično odmaklo ispod 20 posto, koliko je dostizao prije postizanja sporazuma.

Vijesti iz Irana stižu u trenutku u kojem dolazi do laganog zatopljenja odnosa između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država, narušenih dugogodišnjim prijetnjama Pjongjanga nuklearnim naoružanjem kao apsolutnim sredstvom moći i vojno-političke ravnoteže. Iako vijesti o pomacima u pregovorima iz najizoliranije zemlje na svijetu ulijevaju nadu, istovremeno iranskim odustajanjem od stavaka sporazuma svijet se ponovno našao pod nuklearnom prijetnjom, konstantom već više od 70 godina.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Neven Bučević

Iako je nedavno zbližavanje dviju Koreja i pomicanje pregovora između Pjongjanga i Washingtona dalo nadu u okončanje nuklearnih prijetnji na podijeljenom poluotoku, razorno nuklearno naoružanje još uvijek se nalazi u arsenalima najvećih svjetskih sila koje nemaju namjeru odbaciti tu vrstu nekonvencionalnog oružja. Valja reći kako prijetnje treba uzeti u obzir jer je nemoguće odrediti koliko tko takvog oružja ima na 'lageru', a problem leži i u činjenici da pristup nuklearnom oružju ima neusporedivo više zemalja nego što je to bio slučaj tijekom Hladnog rata, kada se u jeku tog globalnog političkog sukoba svakodnevno zveckalo nuklearnim balističkim projektilima.

Denuklearizacija u zamci statusa quo

U svijetu je danas sedam zemalja koje su uspješno testirale nuklearnu bombu, a njih pet su potpisnice Ugovora o neširenju nuklearnog sporazuma. Ugovor su potpisali SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Kina, a nisu mu se pridružili Indija i Pakistan. Uz njih, vjeruje se da nezanemariv nuklearni arsenal posjeduje i Izrael.

  • +11
  • +8

Arhivske snimke nuklearnih testiranja

Izvor: Profimedia / Autor: Profimedia

U prilog denuklearizaciji ruski predsjednik Vladimir Putin u svakoj prigodi ističe da će se založiti za odustajanje od razvoja nuklearnog programa u korist energetske mreže, ali analitičari ocjenjuju kako će sve dok od oružja za masovno uništenje istovremeno ne odustanu Sjedinjene Države balistički projektili biti i nadalje naša svakodnevica. Opravdane strahove od nuklearnih prijetnji potvrđuju i impresivne brojke o samim arsenalima kojima raspolažu nuklearne velesile.

U toj utrci po broju nuklearnih projektila prednjači upravo Rusija s uskladištenih čak 7300 bojevih glava. Njih 1576 nalazi se u podmornicama, dok ih je najmanje, 790, na takozvanim krilatim raketama dugog dometa. Riječ je o interkontinentalnim raketama dometa između 9000 i 14.000 kilometara.

Nesrazmjeran porast razornosti

Nuklearni balistički projektili, odnosno nuklearne bombe, najrazornije su oružje u povijesti ratovanja. Projekt razvijanja tog oružja pokrenuo je 1942. godine američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, a u njegovo konstruiranje i testiranje bilo je uključeno više od 150.000 ljudi. Nazvan je Manhattan te je u njega tijekom petogodišnjeg rada utrošeno tadašnjih dvije milijarde dolara. U projekt su bili uključeni brojni vrhunski znanstvenici poput Enrica Fermija, Roberta Oppenheimera i Harolda Ureya. Njih trojica najzaslužnija su za atomsku snagu Sjedinjenih Država, države koja je dotad nepoznato oružje testirala bacivši ga u kratkom razmaku na Hirošimu i Nagasaki, čime je okončan Drugi svjetski rat. Atomska bomba bačena na Nagasaki imala je snagu eksplozije ekvivalentnu 20.000 tona običnog TNT-a, odnosno 20 kilotona. Usporedbe radi, današnji svjetski nuklearni arsenal ima snagu od 3000 megatona TNT-a, što je jednako snazi od 150.000 atomskih bombi bačenih na Nagasaki.

Odmah do Rusije po broju bojevih glava su Sjedinjene Države sa 6970 komada atomskog oružja. Poznato je kako njih 1150 čini sustave strateški pozicionirane na kopnu, a njih 1050 spremno je kao smrtonosni teret strateških interkontinentalnih nuklearnih bombardera tipa B-2 i B-52. Najviše nuklearnih bojevih glava, čak 2016, najveća vojna sila drži blizu svojih podmornica klase Los Angeles.

Izraelski misterij

Dvije najveće svjetske sile slijedi Francuska s 300 bojevih glava impresivnog dometa 13.000 kilometara, potom Kina s oko 260 komada razornog oružja te Velika Britanija s 215 bojevih glava smještenih u podmornicama klase Vanguard, a koje imaju domet 11.000 kilometara, što savladavaju brzinom od vrtoglava 24 Macha. Vjeruje se kako Pakistan ima 140 bojevih glava, a njegova susjeda i oponentica Indija deset manje.

  • +1

Arhivska galerija / Atomska bomba Hirošima i Nagasaki - 70 godina

Izvor: Promo fotografije / Autor: Zavičajni muzej u Biogradu

Neovisne procjene ukazuju na to da režim u Sjevernoj Koreji raspolaže sa 60 nuklearnih bojevih glava, ali je njihova efikasnost, prema pomnim analizama, poprilično upitna jer tamošnji znanstvenici nisu uspjeli riješiti problematiku pouzdanosti i dometa tog oružja.

Iako se u prvi mah čini da sjevernokorejsko nuklearno naoružanje predstavlja najveći misterij u domeni oružja potpunog uništenja, najtajnovitiji vojni nuklearni program ima Izrael. Židovska država, naime, ni u kojem trenutku nije potvrdila ni zanijekala posjed takvog oružja. Ipak, pretpostavlja se kako glavni stožer izraelske vojske smješten u tornju Matcal u sklopu baze Camp Rabin u Tel Avivu raspolaže s 80 bojevih glava. Iran pak, kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja, ponavlja da se njegovo obogaćivanje uranija koristi isključivo u civilne svrhe.

Fisija i fuzija

Funkcioniranje nuklearne bombe temelji se na principu reakcije nuklearne fisije. Masa fisibilnog materijala, točnije obogaćenog uranija ili plutonija, u fisijskom oružju uklopljena je u superkritičnu masu potrebnu za rast nuklearne reakcije koja nastaje izbacivanjem dijela tzv. subkritičnog materijala prema drugom ili kompresijom subkritične mase kemijskim eksplozivima, pri čemu se ubrizgavaju neutroni koji započinju nuklearnu reakciju. Jedan od glavnih konstrukcijskih izazova pri izradi takve bombe osiguravanje je kvalitetnog korištenja goriva prije nego što oružje uništi samo sebe. Termonuklearna ili hidrogenska bomba je pak vrsta oružja koje oslobađa veliku količinu energije nuklearnom fuzijom i može biti više od tisuću puta jača od bombe nastale fisijom. Hidrogenske bombe rade na principu detonacije fisijske bombe u blizini fizijskog goriva. Pritom gama i x-zrake, koje se oslobađaju tijekom fisijske eksplozije, zagrijavaju kapsulu u kojoj se nalaze tricij, deuterij ili litij-deuterid, čime započinje fuzijska reakcija. Oslobođeni neutroni potom započinju konačnu fazu u omotaču od osiromašenog uranija, čime se povećava razorni učinak.  

Iako ne posjeduje najveći broj bojevih glava, na nuklearno oružje najviše troši SAD. S čak 20 milijardi dolara godišnje, što je više nego ostale nuklearne sile zajedno, Sjedinjene Države su jedine u svijetu napravile iskorak i upotrijebile to oružje tijekom sukoba.

Jugoslavenski prestiž

Prestiža radi i Jugoslavija je razvijala nuklearni program pokrenuvši 50-ih godina prošlog stoljeća proces obogaćivanja uranija. Pritom je surađivala s Norveškom, državom koja je ovdašnje znanstvenike savjetovala o primjeni teške vode potrebne za razvoj atomskog oružja. Jugoslavija je u manje od deset godina razvoja naprasno prekinula nuklearni program bez pojašnjenja razloga, ali je on naknadno obnovljen. Beograd je na obnovu programa potaknula Indija, a koja je time postala druga nesvrstana država u svijetu s atomskim naoružanjem.

Jugoslavija je službeno i konačno prekinula program 1987. godine, iza kojeg je ostala Nuklearna elektrana Krško, puštena u pogon četiri godine ranije. Uz malenu Jugoslaviju, na 'prestižnom' popisu onih koji su ambiciozno krenuli u vlastiti nuklearni program bile su još Argentina, Australija, Brazil, Egipat, Irak, Japan, Južna Koreja, Poljska, Rumunjska, Švedska i Švicarska. Popisu se nakratko pridružila i Južnoafrička Republika te je 80-ih proizvela šest nuklearnih bojevih glava koje je u strogo kontroliranim uvjetima uništila desetak godina kasnije.

  • +9
  • +6

Nuklearna elektrana Krško

Izvor: Cropix / Autor: Srdjan Vrancic / CROPIX

Dio nuklearnog arsenala jedno vrijeme se nalazio i u Bjelorusiji, Ukrajini i Kazahstanu. Radilo se o oružju koje je zaostalo nakon raspada Sovjetskog Saveza, ali su te bojeve glave nakon sukcesije uredno vraćene pravnom sljedniku u Moskvi. Bjelorusija je vratila Rusiji 81 atomsku bombu, Kazahstan 1400, dok je Ukrajina, koja je do 1996. godine bila treća najveća svjetska nuklearna sila, vratila čak 5000 bojevih glava.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!