Panspermija je teorija koja pretpostavlja da se život može širiti svemirom preko asteroida, kometa i drugih tijela. Kada se osnovni gradivni elementi života razviju na jednom planetu, snažni udari mogu izbaciti materijal u svemir, a on zatim može dospjeti na druge svjetove i tamo potencijalno 'zasijati' život, piše Science Alert.

Znanstvenici već desetljećima raspravljaju o mogućnosti takvog prijenosa između Zemlje i Marsa, no novije rasprave proširene su i na Veneru, osobito nakon kontroverzi oko mogućeg mikrobiološkog života u njezinim oblacima. Upravo tu ideju istražili su znanstvenici iz Laboratorija za primijenjenu fiziku Sveučilišta Johns Hopkins i Državnog laboratorija Sandia u studiji predstavljenoj na nedavno održanoj Konferenciji o lunarnoj i planetarnoj znanosti (Lunar and Planetary Science Conference).

U svom radu koristili su okvir nazvan jednadžba za život na Veneri (Venus Life Equation), a on je sličan poznatoj Drakeovoj jednadžbi. Ovaj model procjenjuje vjerojatnost postojanja života kroz tri ključna faktora: nastanak života, njegovu otpornost i kontinuitet pogodnih uvjeta, a rezultat daje procjenu koliko je vjerojatno da u Venerinim oblacima trenutno postoji život.

Jedan od glavnih izazova u tom procesu je preživljavanje materijala tijekom putovanja s obzirom na to da izbačeni fragmenti moraju izdržati ekstremne uvjete poput visokih temperatura, radijacije i vakuuma svemira. Ipak, dosadašnja istraživanja meteorita pokazala su da organski materijal može preživjeti takve uvjete i tako stići na drugi planet.

Znanstvenici su zatim modelirali što se događa kada takav materijal uđe u Venerinu atmosferu. Koristili su tzv. 'model palačinke', a on opisuje kako se meteor raspada i širi u atmosferi nakon eksplozije. Fragmenti se tada raspršuju horizontalno, stvarajući sloj čestica koji može završiti u oblacima, jedinom dijelu Venere na kojem uvjeti donekle podsjećaju na one pogodne za život.

Rezultati modela sugeriraju da je tijekom vremena ogroman broj mikroskopskih 'ćelija' mogao biti prenesen sa Zemlje na Veneru. Procjenjuje se da je u milijardu godina moglo biti preneseno oko 20 milijardi takvih čestica, a godišnje bi u Venerine oblake moglo stići oko 100 potencijalno održivih jedinica.

Iako autori naglašavaju da model ima značajna ograničenja i ne obuhvaća sve složenosti interakcije meteora i atmosfere, rezultati pokazuju da je međuplanetarni prijenos života moguć, što opet znači da bi eventualno otkriće života u oblacima Venere moglo imati podrijetlo na Zemlji, a ne nužno predstavljati potpuno neovisan oblik nastanka života.