Ako ste (visoko) inteligentna osoba, dvije stvari su vjerojatno istinite: družite se manje od svojih vršnjaka i to vas često brine, odnosno pitate se je li to normalno, zdravo i prihvatljivo. Inteligentni su ljudi skloniji su anksioznosti od drugih i bolje opažaju, no ranija studija objavljena u British Journal of Psychology pokazala je da to često ide i korak dalje: visoko inteligentni ljudi zapravo više vole vlastito društvo, a postoji prilično zanimljiv razlog zašto
Autori studije ispitali su 15.000 odraslih osoba u dobi od 18 do 28 godina, s ciljem da utvrde je li sreća povezana s okolinom u kojoj ljudi žive. Usporedili su stoga stupanj sreće onih koji žive u gusto naseljenim sredinama, odnosno većim gradovima s onima koji žive u manjim sredinama.
Rezultat istraživanja bila je takozvana 'Savanska teorija sreće'. Prema toj teoriji inteligentniji ljudi skloni su samoći, bolje se snalaze u gušće naseljenim područjima i većim gradovima jer se ondje lakše mogu ostvariti, a pritom radije vrijeme provode sami nego u lošem društvu. Oni manje inteligentni su pak, prema studiji, društveniji, nemaju veće ambicije i lakše se snalaze u manjim sredinama.
vezane vijesti
Znači li to da ljudi s višim IQ-om preferiraju stresniju okolinu? Autori studije smatraju da se naš mozak razvio do te mjere da tražimo kompleksnije okruženje kojem se moramo i možemo prilagoditi, a koje će nas intelektualno zadovoljiti i gdje možemo ostvariti svoj puni potencijal, što je izazov za inteligentne ljude.
Također, studija navodi da se ljudi s višim koeficijentom inteligencije osjećaju sretnije s manje prijatelja i manje društvenih interakcija, odnosno radije biraju samoću nego druženje s lošim društvom. Studija usto navodi da oni s višim IQ-om samoću koriste kao mehanizam kojim uspješnije rješava urbani stres te pomoću kojeg više ulažu u sebe.
Ne treba im osjećaj plemenske pripadnosti
Studija stoga predlaže ideju da je 'teorija savane' u korijenu moderne sreće. Krajnja ideja je da su pametniji pojedinci sposobniji prilagoditi se izazovima modernog života i spremniji su 'napustiti grupu' kako bi krenuli naprijed s vlastitim, ispunjenijim životom.
Ukratko: manje se druže jer im ne treba osjećaj plemenske pripadnosti da pronađu smisao u životu. Oni su ti koji će, kada se suoče s izborom između 'pripadanja' i krčenja vlastitog puta, vjerojatnije izabrati da krenu svojim putem.
Prema toj teoriji, raniji koncept 'lovaca i sakupljača' bili su savršeno prilagođeni životu u plemenima, gdje bi populacija bila manja, sa skupinama od otprilike 150 ljudi svaka. Društvena interakcija bila bi u to vrijeme ključna za preživljavanje. Upravo ta sposobnost prilagodbe obilježava inteligentnu osobu. U prošlosti bi superiorniji čovjek mogao najbolje slijediti svoje instinkte, a danas je superiorniji čovjek sposoban samostalno kovati vlastitu budućnost umjesto da se samo drži grupe.
U manjim mestima pak postoji osjećaj zajedništva i pripadnosti. Ujutro izađete u dućan i pozdravite iste ljude i ne osjećate se izgubljeno među gužvom, kao što bi to možda bio slučaj većem gradu. Isto tako, u manjem gradu fokus je na tome tko ste i kako se povezujete s drugima, za razliku od onoga što postižete ili kako izgledate. Inteligentni ljudi to uglavnom zaobilaze u korist vlastitih težnji, ali u svakom slučaju poanta ostaje: pametni ljudi (i sretni ljudi!) uspijevaju u nekoliko probranih bliskih, iskrenih odnosa.
