Korijeni tog sustava, koji i danas koristimo, sežu čak 5000 godina unatrag, u jednu od najstarijih poznatih civilizacija, navodi BBC.

Francuski eksperiment koji je propao

U listopadu 1793. godine Francuska Republika odlučila je radikalno promijeniti način mjerenja vremena. Dan je trebao imati 10 sati, svaki sat 100 minuta, a svaka minuta 100 sekundi.

Nova podjela bila je dio šire reforme kalendara koja je trebala ‘racionalizirati’ i sekularizirati društvo. Uveden je i desetodnevni tjedan, a satovi su počeli prikazivati decimalno vrijeme.

No praksa se pokazala znatno težom.

Preinaka postojećih satova bila je složena, sustav je izolirao Francusku od ostatka Europe, a stanovništvo – osobito na selu – nije prihvatilo rjeđu smjenu dana odmora.

Kako ističe znanstveni komunikator Finn Burridge iz Kraljevskih muzeja u Greenwichu, sustav je ubrzo počeo stvarati ozbiljne probleme. Decimalno vrijeme opstalo je tek nešto više od godinu dana.

Zašto imamo 60 minuta u satu

Da bi se razumjelo zašto je taj pokušaj propao, potrebno je vratiti se tisućama godina unatrag – u Mezopotamiju.

Sumerani, jedna od prvih urbanih civilizacija, razvili su brojčani sustav temeljen na broju 60. Taj sustav, poznat kao šezdesetični, postao je temelj za kasnije mjerenje vremena.

Jedna od teorija kaže da je broj 60 povezan s načinom brojanja na prstima – zglobovi prstiju omogućuju brojanje do 12 na jednoj ruci, a zatim do 60 uz pomoć druge.

Iako podrijetlo nije potpuno razjašnjeno, prednosti tog sustava su jasne.

Broj 60 lako se dijeli s nizom brojeva – 2, 3, 4, 5, 6, 10, 12, 15, 20, 30 – bez potrebe za razlomcima. Za razliku od toga, broj 10 ima znatno manje djelitelja.

Kako objašnjava povjesničarka znanosti Erica Meszaros, ‘ako razvijate brojeve za praktične svrhe, poput poreza ili podjele zemljišta, ovakav sustav znatno olakšava računanje’.

Od Sumerana do satova

Sumerani su razvili pisanje i vođenje evidencije, ali nema jasnih dokaza da su koristili vrijeme u današnjem smislu.

Podjelu dana na sate prvi su uveli stari Egipćani, oko 2500. godine prije Krista. Isprva su razlikovali 12 sati noći, a kasnije i 12 sati dana.

Nije potpuno jasno zašto su odabrali broj 12. Mogući razlozi uključuju promatranje zvijezda, zodijak ili praktično brojanje na prstima.

Prvi instrumenti za mjerenje vremena – sunčani i vodeni satovi – pojavljuju se oko 1500. godine prije Krista.

No tada sat još nije bio precizna mjera svakodnevice. Najmanja jedinica često je bila dio dana, poput jutra ili poslijepodneva.

Babilonci uvode minute i sekunde

Ključni korak napravili su Babilonci, koji su preuzeli sumeranski sustav i dodatno ga razvili.

Oni su prvi razlomili vrijeme na manje jedinice, ali ne zbog svakodnevnog života, nego zbog astronomije.

Dan su dijelili na 12 dijelova, a zatim te jedinice dodatno razlomili. Tako su nastale preteče današnjih minuta i sekundi.

Kako kaže Meszaros, ‘to je savršeno odgovaralo sustavu temeljenom na broju 60’.

Važno je naglasiti da Babilonci ‘nisu razmišljali o tome kao o dijeljenju vremena, nego kao o dijeljenju brojeva koji opisuju kretanje nebeskih tijela’, dodaje stručnjak Martin Willis Monroe.

Sustav koji je preživio tisućljeća

Grci su kasnije preuzeli babilonski sustav, a kroz helenističko razdoblje on se proširio i učvrstio.

Sati, minute i sekunde postupno su postali standard, iako su se u svakodnevnom životu počeli koristiti tek mnogo kasnije – kada su satovi postali dovoljno precizni.

U 20. stoljeću uvedeni su atomski satovi koji su omogućili iznimno precizno definiranje sekunde. Danas takav sustav stoji iza interneta, GPS-a i medicinskih tehnologija.

Zašto se vrijeme više ne može promijeniti

Povijest pokazuje da je mjerenje vremena rezultat ljudskih odluka, a ne prirodne nužnosti. Ipak, jednom uspostavljen sustav pokazao se iznimno otpornim.

Čak i u Francuskoj revoluciji, gdje su uspješno uvedeni metrički sustavi za duljinu i valutu, promjena vremena nije zaživjela. Decimalno vrijeme trajalo je samo 17 mjeseci.

Kako zaključuje Burridge, ‘pokušano je, ali nije uspjelo – nije zaživjelo’.

Sati, minute i sekunde ostali su s nama kao nasljeđe drevnih civilizacija – toliko duboko ukorijenjeno da bi njihova promjena danas bila gotovo nezamisliva, zaključuje BBC.