Sve su te priče, naravno, čiste legende, no nagađanja o tome je li Arthur doista postojao nikad ne prestaju. Dapače, raširena su poput onih o postojanju Atlantide, osim što za izgubljenu mitsku zemlju znamo da je plod Platonove mašte. I sasvim sigurno nikad neće biti postignuto suglasje oko (ne)postojanja Arthura.

Arthur živio u Podstrani, rođen u Igranama?

Portal Live Science nedavno je napravio zanimljivu kompilaciju argumenata za i protiv povijesne utemeljenosti priča o kralju Arthuru. A njih je mnoštvo u intervjuima, znanstvenim radovima, knjigama... Koliko je ta priča raširena, svjedoči i teorija po kojoj je on, osim u Engleskoj, živio i u – ni manje ni više – Podstrani, primorskom mjestu između Splita i Omiša, a da je rođen u Igranama kod Makarske.

Dapače, skupove na tu temu tamo su organizirale i institucije koje se vole smatrati ozbiljnima. Uz, očekivano, manifestacije poput 'Noći kralja Artura' za turiste.

Fiktivan lik nastao u 9. stoljeću?

No vratimo se na britanski otok. Profesor Nicholas Higham sa Sveučilišta u Manchesteru uvjeren je, recimo, da je Arthur fiktivan lik smišljen u 9. stoljeću. Naime on je kao njegov najraniji spomen našao tekst 'Historia Brittonum', a u Walesu ga je oko 829. godine vjerojatno napisao redovnik po imenu Nennius. U tom tekstu Arthura se ne spominje kao kralja, nego kao ratnog vođu koji je oko 500. godine branio Britaniju od Saksonaca. Autor teksta navodi da ga je pisao kombinirajući starije izvore, međutim Higham u tim spomenutim izvorima nije pronašao spomen Arthura, pa se čini da je Nennius zapravo izmislio mitskog lidera kao branitelja od stalne saksonske opasnosti. I ne znajući je stvorio jednog od najpopularnijih literarnih likova.

Arthura u povijesnim izvorima nije našla ni profesorica Helen Fulton, stručnjakinja za srednjovjekovne jezike i književnost koju je intervjuirao Live Science. Britanija u najranijem srednjem vijeku nije oskudijevala vladarima, a većina ih je zaostala za rimskom vladavinom te su se stalno borili i između sebe i s nadolazećim Saksoncima.

S druge strane, ima znanstvenika koji inzistiraju na povijesnoj prisutnosti Arthura. Najčešće se kao dokaz spominju 'Annales Cambriae', odnosno 'Velški anali', serija tekstova koji bilježe povijesne događaje u Walesu i drugim područjima toga dijela Britanije. Dva teksta iz te zbirke, kako tvrdi australski povjesničar Bernard Mees, spominju Arthura, a nastali su u 6. stoljeću. Problem je to što najstariji sačuvani primjerci Anala datiraju u 12. stoljeće, ali Mees tvrdi da jezik koji se u njima koristi ima sve značajke jezika koji su se ondje govorili 600 godina ranije, u vrijeme propasti Rimskog Carstva na tlu Britanije. Za njega je to dovoljan dokaz. Premda Anali ne spominju Arthura kao kralja, Mees tvrdi da je imao ili tu ili prinčevsku titulu.

Istim izvorom bavi se i arheolog Ken Dark s Cambridgea, po kojemu povijesni Arthur vjerojatno jest postojao, ali to ne možemo tvrditi s potpunom sigurnošću. Od dva teksta u Analima koji ga spominju, on uvjerljivijim drži drugi iz serije u kojem se govori o prvoj polovici 6. stoljeća te se navode Arthur i Medraut (poznat i kao Mordred), možda kraljev sin ili nećak. Za obojicu se govori da su poginula u bitki kod Camlanna, za koju se također ne zna pouzdano da se doista dogodila. U nekim kasnijim tekstovima, suprotno Analima, Arthura je zapravo ubio Mordred.

Anali također spominju da je Britanijom i Irskom u to vrijeme harala kuga. S obzirom na to da je ona doista poharala Mediteran 536. godine, možda je preko rimskih vojnika bolest došla do Britanije. Osim toga, Dark navodi da je od sredine 6. do sredine 7. stoljeća postojao relativno velik broj članova kraljevske obitelji po imenu Arthur u Britaniji i Irskoj. On zaključuje da su dobivali ime baš prema onom 'pravom' Arthuru, velikom ratnom vođi. No ako je i postojao, bio je znatno drukčiji od onoga u legendama. S druge strane, drugi likovi iz priče, poput Lancelota, Guinevere ili vitezova Okruglog stola, sigurno su fikcionalni i dodavani u kasnijim stoljećima.

Dio istraživača ove legende kaže pak da je Arthur moguće istodobno i stvaran i izmišljen, odnosno da je riječ o jednoj ili više osoba kojima su u međuvremenu pridodavani mitovi ili priče o nekim drugim povijesnim osobama.

U međuvremenu, legende o kralju Arthuru, Camelotu i njegovim vitezovima ne nestaju te privlače mnoge ljude. Mnogi pohode i lokacije koje se navodno mogu povezati s njime, poput ruševina dvorca Tintagel u Cornwallu, na krajnjem jugozapadu Engleske, u čijoj mu je blizini podignut i spomenik. Baš tamo, vjeruju zaljubljenici u legende o Arthuru, veliki kralj je rođen, a ostaci dvorca zapravo su, ni manje ni više, ostaci veličanstvenog Camelota.