Ideja o satelitu za praćenje izvora i spremnika CO₂ prvi put se pojavila 2002. godine, a prva misija Orbiting Carbon Observatory (OCO) lansirana je 2009. godine. Satelit je tada izgubljen zbog tehničke pogreške, no NASA je ubrzo odobrila zamjenski projekt. Tako je nastao OCO-2, koji je u orbitu uspješno lansiran 2014. i od tada neprekidno radi.

Pet godina kasnije, 2019., na Međunarodnu svemirsku postaju stigao je i OCO-3, montiran na vanjsku konstrukciju ISS-a. Zajedno su ovi instrumenti omogućili detaljna mjerenja koncentracija CO₂ u atmosferi i njihovu povezanost s ljudskim aktivnostima.

Što znače izvori i “ponori” CO₂?

NASA-ine misije posebno su važne jer prate i izvore emisija (mjesta i procese koji ispuštaju CO₂, poput elektrana, industrije ili požara) i tzv. ponore CO₂ – prirodne “upijače” ugljikovog dioksida, poput šuma, oceana i tla, koji taj plin uklanjaju iz zraka i pohranjuju ga.

Drugim riječima, sateliti bilježe gdje se CO₂ ispušta u atmosferu, ali i gdje nestaje, odnosno gdje ga priroda ponovno “usisava”. Ti podaci ključni su za razumijevanje ravnoteže na planetu i planiranje mjera protiv klimatskih promjena.

Politička bitka oko satelita

Trumpov prijedlog proračuna za iduću fiskalnu godinu smanjuje NASA-in ukupni budžet za 25 posto, a sredstva za znanstvene projekte čak za polovicu. Predviđeno je gašenje 41 misije i uskraćivanje financiranja za još 17. Među njima su i OCO-2 i OCO-3, čije bi gašenje donijelo tek 16 milijuna dolara godišnje uštede, iako su porezni obveznici već uložili više od 750 milijuna u njihov razvoj i lansiranje, piše Ars Technica.

Bivši NASA-in znanstvenik David Crisp upozorava da bi to bila nerazumna odluka: ‘To je kao da kupiš automobil i onda ga namjerno zabiješ u drvo nakon par godina, samo da uštediš na spremniku goriva.’

Znanstveni iskoraci

Podaci koje prikupljaju OCO-2 i OCO-3 omogućili su otkrivanje lokalnih izvora emisija koje prije nije bilo moguće pratiti. Znanstvenici su, primjerice, uspjeli precizno izmjeriti emisije najveće europske termoelektrane u Poljskoj, ali i identificirati CO₂ iz manjih postrojenja poput rudnika naftnih pijesaka u Kanadi ili termoelektrane u Montani.

‘Kao zajednica učimo kako izvući puno više informacija iz podataka nego što smo u početku mislili da je moguće. Sada možemo bolje razumjeti antropogene emisije nego što smo ikad očekivali’, objasnio je Abhishek Chatterjee, znanstvenik misije OCO-3.

Neočekivani bonus bio je i praćenje fotosinteze na globalnoj razini, što je omogućilo uvid u poljoprivredne cikluse i zdravlje biljaka.

Rizik od gubitka kontinuiteta

Znanstvenici naglašavaju da je za razumijevanje klimatskih trendova nužno imati dugotrajne, neprekinute podatke. Primjer za to je program Landsat, koji od 1972. prati promjene u korištenju zemljišta. Prekid OCO misija značio bi rušenje sličnog kontinuiteta za emisije CO₂.

Još jedan važan instrument – mjerni uređaj na Mauna Loi na Havajima, koji ima najdulji niz izravnih mjerenja CO₂ – također je predviđen za gašenje.

Tko može zamijeniti NASA-u?

Iako su Japan, Kina i Europa lansirali vlastite satelite za praćenje stakleničkih plinova, nijedan zasad ne doseže prostornu rezoluciju OCO instrumenata. Europska misija CO₂M mogla bi biti prva prava zamjena, no njezino lansiranje planirano je tek 2027. godine.

Do tada bi globalna zajednica mogla ostati bez najpouzdanijeg izvora podataka. ‘Ova odluka bi izbrisala godine istraživanja koje nam pomažu razumjeti emisije stakleničkih plinova, zdravlje biljaka i sile koje pokreću klimatske promjene’, upozorio je Mark Elrich, čelnik okruga Montgomery u saveznoj državi Maryland.

Iako Kongres zasad pokazuje malo volje da prihvati Trumpove rezove, Bijela kuća razmatra pravne načine da ih provede i bez potpore zastupnika. To bi uključivalo tzv. pocket rescissions – odbijanje trošenja već odobrenog novca – što je već izazvalo sudske sporove.