Hollow Knight, kultni klasik koji je kreirao tročlani Team Cherry, imao je jednostavan plan: dekonstruirati žanr metroidvanije i stvoriti jedinstven naslov. Ono što su postigli je, zahvaljujući velikoj popularnosti, nešto neočekivano –njihova priča o uspavanom kraljevstvu kukaca postala je definicijom moderne platformske avanture, inspiriravši nebrojene druge igre.

Hollow Knightov DLC pod imenom Silksong trebao je izaći godinu ili dvije nakon originalne igre, no Cherry je ubrzo shvatio da cijela stvar ima puno veći potencijal, nakon čega su dodatni sadržaj pretvorili u zasebnu igru. I tako, skoro sedam godina kasnije, nakon što smo svi skoro odustali od ideje da će priča o Hornet ikad izaći, stigao je datum izlaska i Reddit je eksplodirao.

Isplatilo se čekati?

Nakon dvadesetak sati provedenih u igranju i bez ikakve naznake da ću uskoro stići do kraja, odmah ću na startu recenzije odgovoriti na pitanje je li ova igra dobra. Da, jako je dobra. Štoviše, Silksong me uspio na nekoliko mahova iznenaditi te postaviti neka zanimljiva pitanja o tome kako se nastavci zapravo trebaju dizajnirati.

Hollow Knight je, podsjećam, bio onaj tip igre koji jednostavno trebate početi igrati. Njegova sanjiva i tužna atmosfera, čvrste i imerzivne mehanike te iznimna težina koktel su koji je privukao brojne obožavatelje žanra masocore (Dark Souls, Bloodborne, Sekiro, Celeste...). Za razliku od njih, Hollow Knight je servirao svoju težinu na vrlo nenametljiv način te je igrače postupno motivirao da postanu bolji.

Postupno poboljšanje

Znajući da Team Cherry radi igre koje su teške, ali koje također razumiju svoju publiku, težina nastavka u kojem preuzimate ulogu polupaučice Hornet malo me iznenadio. Igra, naime, vrlo otvoreno pretpostavlja da ste prije njezinog pokretanja završili Hollow Knight. U njezin su DNK i dalje utkani dinamičnost i jednostavan vizualni jezik originala, no sve je napravljeno tako da napravi 'korak dalje'. Platformski dijelovi igre su u najmanju ruku izazovni, način na koji se Hornet kreće i bori je agresivniji i brži, a neprijatelji su puno opasniji.

Ovo, makar tako možda zvuči, na koncu ne predstavlja problem. Kao nekom tko je završio izvornu igru i skoro potpuno zaboravio njezine mehanike, ponovni dolazak u kraljevstvo depresivnih buba bio mi je i dalje pun suptilne ljepote. Silksong u svakom trenutku jasno daje do znanja da bilo koji izazov s kojim ćete se susresti ne predstavlja kraj, već slagalicu koju treba riješiti. Oduvijek sam, konkretno, bio velik fan igara koje me tjeraju da koristim sve alate koji su mi ponuđeni, a Silksong je bez sumnje jedan od njih.

Teško, ali zabavno

U trenu u kojem sam ozbiljno počeo primjenjivati sve zamke i alate u arsenalu što ga ima Hornet, borbe su se iz kaosa pretvorile u nešto što mogu kontrolirati. Ista stvar vrijedi za istraživanje – nakon što sam naučio omraženo dijagonalno zaranjanje poslije skoka, platformski 'pogo' dijelovi, gdje odskakujete od dijelova terena napadajući ga, postali su kako-tako podnošljivi.

Tim rečeno, igra vas neprestano, u prenesenom i doslovnom značenju, tjera da idete gore. Hornet će, kao i hrpa hodočasnika, ići prema prijestolnici, a vi ćete pokušati otkriti tajnu iza kraljevstva obavijenog opasnom svilom. Od teškog neprijatelja do još težeg bossa, kroz tonu teških platformskih izazova doputovat ćete do impresivnog finala.

No tu dolazimo do malog problema.

Makar nakon svih ovih pohvala i dalje nisam sto posto siguran je li ovo igra za svakoga, skoro sam potpuno siguran da je riječ o naslovu koji cilja vrlo specifičnu publiku. Jeste li vi dio te publike? Pogledajte igre koje sam naveo tijekom ovog članka - i zaključite sami.