Prijelaz iz oskudice u obilje nije samo ekonomski; on je psihološki, kulturni i moralni. Prava revolucija bit će u onome za što vjerujemo da je moguće i tome kako težimo svrsishodnoj distribuciji. Jedan od razloga zbog kojeg će utjecaj revolucije umjetne inteligencije biti toliko dubok jest taj što je vrijednost oduvijek bila ograničena oskudicom.

Većim dijelom povijesti vrijednost je bila ograničena nedostatkom zemlje, energije, rada, kapitala i inteligencije. To je prirodno učvrstilo logiku nulte sume, temelja naših društvenih struktura: Ako ja pobijedim, ti gubiš. Mogućnosti su ograničene.

Ovakav način razmišljanja oblikovao je način na koji smo dizajnirali tržišta, organizacije, politike, pa čak i obrazovanje i karijere. Razmišljanje prema logici nulte sume možda nikada nije bilo univerzalna istina, već reakcija na ograničene uvjete. Ali sada nam umjetna inteligencija obećava alate za demokratizaciju pristupa prethodno ograničenim resursima: vremenu, ljudskim sposobnostima i inteligenciji, piše magazin Time u analizi.

Dakle što se događa kada nestanu neka od temeljnih ograničenja razmišljanja s nultom sumom? Što postaje nova definicija inteligencije u dobu umjetne inteligencije?

Povijesni poremećaji do oskudice

Industrijske revolucije kroz povijest povećavale su obilje, no u svakom valu oskudica je kočila napredak. Naprimjer, kako se energija povećavala tijekom prve industrijske revolucije zahvaljujući parnim strojevima, nedostajalo je kvalificirane radne snage. A tijekom druge industrijske revolucije masovna proizvodnja donijela je jeftiniju robu, ali nije dovela do većeg vala inovacija. Internet je omogućio pristup znanju, ali istovremeno je produbio razlike u obrazovanju i prihodima. Softver je poboljšao produktivnost, ali stručnost i kvalifikacije ostale su privilegija malog postotka stanovništva.

Unatoč izvanrednom tehnološkom napretku u mnogim sektorima, produktivnost je stagnirala u posljednjih 20 godina. U naprednim gospodarstvima G7 godišnji rast produktivnosti pao je s prosječnih dva posto tijekom naglog rasta (1995.-2005.) na 0,4 posto nakon pandemije. U SAD-u se tempo rasta vraća na razine prije 1995., a posljedice polarizacije tržišta rada očituju se u tome da su visoko plaćeni poslovi dostupni samo visokoobrazovanima dok se oni s manje prilika guraju u nisko plaćene poslove.

Danas i dalje postoje snažne naracije o nultoj sumi. Izvršni direktori tvrde da će umjetna inteligencija prepoloviti broj početnih radnih mjesta za tzv. bijele ovratnike (izraz kojim se od sredine 20. stoljeća opisuje svaki pojedinac, odnosno društvena skupina koja se bavi poslom što zahtijeva više obrazovanje i stručne kvalifikacije, odnosno malo ili nimalo fizičkog rada). To bi potencijalno moglo dovesti do porasta nezaposlenosti u SAD-u na čak 20 posto u sljedećih pet godina. Protekcionističke ekonomske politike polaze od pretpostavke da svaki dobitak stranih konkurenata nužno znači gubitak domaće industrije. Istodobno zagovornici deregulacije umjetne inteligencije tvrde da je američka dominacija jedini način da se zaštite domaći korisnici i potaknu inovacije.

Ali ovo opravdanje i dalje se temelji na razmišljanju prema logici nulte sume. No postoji prilika za drugi put proširenja ljudskih nastojanja i iskorištavanja mogućnosti koje nikada nismo ni zamišljali.

Što čini umjetnu inteligenciju drugačijom

Umjetna inteligencija donosi stručnost nadohvat ruke i svodi trošak znanja gotovo na nulu. Današnji AI agenti mogu pisati poslovne planove, kodirati, dizajnirati proizvode, provoditi istraživanja i pomagati u donošenju odluka, pri čemu percipiraju okolinu i djeluju prema zadanim ciljevima.

Tehnologija umjetne inteligencije napreduje neviđenom brzinom. Dok Mooreov zakon opisuje stalno udvostručenje računalne snage svakih 18 mjeseci, performanse umjetne inteligencije rastu i razvijaju se još brže. Troškovi se ubrzano približavaju cijeni same računalne snage, a kako modeli rastu u računalstvu, podacima i veličini, postaju znatno sposobniji, uz predvidiva poboljšanja u točnosti i generalizaciji. Umjetna inteligencija postaje jeftinija, bolja i korisnija brže od ijedne prethodne tehnologije.

To izravno dovodi u pitanje sustave s nultom sumom koji oblikuju naše društvo i gospodarstvo, a trenje u tim naslijeđenim sustavima već osjećamo.

Naprimjer, naš obrazovni sustav i dalje štiti prilike putem standardiziranih testova i validacije temeljene na diplomama ili vjerodajnicama, a studenti napreduju koristeći alate umjetne inteligencije, no njih nastavni planovi i programi teško integriraju. Rad je sve dinamičniji i interdisciplinarniji, ali radne uloge, ključni pokazatelji uspješnosti (KPI) i HR sustavi nagrađuju predvidljivost i pridržavanje hijerarhijskih normi. Osim toga, potrošači danas zahtijevaju fluidne i personalizirane interakcije, ali tvrtke i dalje nude statična sučelja i izolirane usluge.

To pokazuje jasnu napetost između starih pretpostavki i novih mogućnosti. Umjetna inteligencija pak ima potencijal značajno povećati produktivnost. Studija Harvard Business Schoola i Boston Consulting Groupa iz 2023. otkrila je da veliki jezični modeli (LLM) podižu produktivnost u zadacima znanja za 12 do 25 posto te poboljšavaju kvalitetu rada i do 40 posto. U Cognizantu bilježe rast produktivnosti do 37 posto kod programera početne razine, čime se razlike smanjuju u odnosu na visokokvalificirane programere koji uz pomoć AI-a ostvaruju napredak od 17 posto.

Obilje vođeno umjetnom inteligencijom nastavit će destabilizirati logiku nulte sume jer ona podupire naše naslijeđene strukture. Stvaranje više neće biti ograničeno pristupom stručnjacima ili kapitalu te će pojedinci moći steći supermoći koje su nekoć imale institucije. Inteligencija će postati beskonačna poluga, urušavajući granični trošak stvaranja vrijednosti. To znači da umjetna inteligencija ima priliku postati prva tehnologija koja ne samo da ubrzava rezultate, već i proširuje granice mogućeg, uvodeći nove principe istraživanja, osposobljavanja i svrsishodne raspodjele.

S manje ograničenja, što definira vrijednost?

U svijetu u kojem umjetna inteligencija donosi mogućnosti svakome s idejom vrijednost više neće biti definirana onim što radite, već zašto to radite.

Vještine se mogu usavršiti, a zadaci automatizirati. Ali mašta, namjera i svrha ostaju ljudski. Umjetna inteligencija može nadopuniti vaše snage i popuniti praznine, ali vam ne govori gdje tražiti.

Stoga će vrijednost sve više određivati ne stručnost ili formalne kvalifikacije, već sposobnost kreativnog povezivanja kolektivnih uvida. A vrijednost proizvoda temeljit će se na originalnosti, povjerenju i svrsi. Ta promjena poziv je na fluidnije, interdisciplinarnije i prilagodljivije načine rada i razmišljanja.

Pogled unaprijed

Kako bismo prihvatili eru obilja, moramo redizajnirati društvene strukture i preispitati svoje pretpostavke o talentu, radu i učenju. Samo tako možemo osmisliti budućnost inkluzivnog rasta.

Umjetna inteligencija širi pristup mogućnostima i skraćuje vrijeme potrebno radniku da se uklopi u novu ulogu. To znači da će doprinos moći davati znatno ranije u karijeri nego prije. Poslovi koji su nekad zahtijevali godine formalne obuke postajat će dostupni putem alata na zahtjev i kraćih ciklusa učenja.

Stara granica informacijske asimetrije u internetskom dobu pretvorila se u asimetriju stručnosti. Danas se razlika očituje u načinu na koji primjenjujemo inteligenciju na stvarne, interdisciplinarne probleme, u kojima je presudan kontekst.

Kako AI sve bolje rješava jasno definirane zadatke, vrijednost ljudskog rada pomaknut će se prema našoj sposobnosti da identificiramo probleme: da prepoznamo neispunjene potrebe, postavljamo bolja pitanja i povezujemo udaljene točke. Naša snaga leži u kombiniranju umjetne inteligencije, dizajna, stručnog znanja i humanističkih disciplina. Upravo će interdisciplinarna tečnost otvoriti nove granice inovacije.

Iako će neka ograničenja resursa ostati, AI i druge tehnologije donijet će nam mogućnost liječenja bolesti, personaliziranog obrazovanja, održivih izvora energije i stvaranja inteligentnih fizičkih sustava. No da bismo taj potencijal i ostvarili, potreban je pomak prema istraživanju i priprema budućih generacija da predvode u novom dobu. Ako uspijemo oblikovati dinamične poslovne i društvene sustave koji će ljudima omogućiti da 'surfaju' na valu eksponencijalne tehnologije, umjesto da ih on odnese, otvorit ćemo prostor za nove oblike vrijednosti i razbiti logiku nulte sume.