Arheolozi su po prvi put dobili detaljan uvid u zamršene tetovaže stare 2.000 godina, i to pomoću mumije pronađene u ledenim planinama Altaja u Sibiru. Ove tetovaže, kako tvrde istraživači, bio bi izazov za izraditi čak i današnjim majstorima, što ukazuje na izuzetnu vještinu drevnih majstora tetovaže.

U suradnji s modernim tattoo majstorima, međunarodni tim znanstvenika analizirao je tetovaže s dosad neviđenom preciznošću, a rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Antiquity. Cilj je bio rekonstruirati alate i tehnike koje su ljudi iz željeznog doba koristili za ukrašavanje kože.

Praksa tetoviranja bila je široko rasprostranjena i u prapovijesnim zajednicama, no njezino je proučavanje otežano zbog loše očuvanosti kože u arheološkim ostacima. Iznimka su takozvane 'ledene mumije' naroda Pazyryk, nomadskih stočara koji su nastanjivali područje između Kine i Europe. Zahvaljujući permafrostu u kojem su bili pokopani, njihova se koža u određenim slučajevima uspjela očuvati.

Iako su prvi primjerci tih mumija otkriveni još 1940-ih, tek smo sad, zahvaljujući napretku u digitalnom snimanju i, piše Gizmodo, fotografiranju visoke rezolucije svjetlom bliskom infracrvenoj uspjeli uočiti tetovaže koje su bile potpuno nevidljive golim okom. Boje su tijekom vremena izblijedjele i razlile se, a koža je dehidrirala, pa su dosadašnja istraživanja uglavnom bila ograničena na crteže izrađene prema vrlo oskudnim vizualnim tragovima.

Nova studija fokusirala se na tijelo žene iz željeznog doba, čiji se ostaci čuvaju u Ermitažu u Sankt Peterburgu. Snimanjem je otkriven niz složenih motiva od leoparda, jelena i pijetlova do mitskog bića nalik sfingi, s tijelom lava i krilima orla.

Posebno je zanimljivo da su tetovaže na desnoj ruci bile znatno detaljnije i tehnički zahtjevnije od onih na lijevoj, što ukazuje na mogućnost da ih je radilo više umjetnika ili da se radi o istom majstoru koji je tijekom vremena usavršio svoj zanat.

Analiza je također pokazala da su korišteni različiti alati, neki s više igala, te da su tetovaže nastajale tijekom više sesija, slično kao i danas. Ove spoznaje podržavaju tezu da tetoviranje u kulturi Pazyryk nije bilo samo oblik tjelesnog ukrašavanja, već oblik specijaliziranog obrta koji je zahtijevao formalno učenje, estetsku osjetljivost i tehničku preciznost.

'Studija pruža novi pogled na osobnu izražajnost u prapovijesnim praksama tjelesne modifikacije', izjavio je Gino Caspari s Instituta Max Planck i Sveučilišta u Bernu. 'Tetoviranje se ovdje ne pojavljuje samo kao simbolički ukras, već kao zanat koji je zahtijevao znanje, iskustvo i obuku.'

Otkriće potvrđuje i prisutnost drugih ukrašenih mumija na istom lokalitetu, što dodatno upućuje na to da je tetoviranje bilo široko rasprostranjeno i društveno prihvaćeno unutar ove drevne nomadske zajednice.