PERSONIFIKACIJA NEPOZNATOG

Je li Bog nastao greškom u teoriji uma?

  • Autor: NJD
  • Zadnja izmjena 03.12.2011 08:24
  • Objavljeno 03.12.2011 u 08:24
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Američki psiholog Jesse Bering jučer je objavio novu knjigu 'Instinkt vjerovanja' u kojoj analizira porijeklo, svrhu i prirodu sklonosti ljudskog uma da u svijetu vidi osobnost, namjere i aktivnosti Boga

Bering, koji trenutno radi kao direktor Instituta za spoznaju i kulturu u Belfastu u Irskoj, a također je i autor popularne kolumne 'Bering in Mind' u uglednom časopisu Scientific American, u svojem novom djelu predstavlja ideju prema kojoj je čovjek procesom evolucije razvio važnu društvenu vještinu razumijevanja umova drugih ljudi – njihovih osjećaja, želja, namjera i aktivnosti – ali i neobičnu sklonost da neživim, bezumnim stvarima pripisuje razum. Bering smatra da je moguće da je pogrešna primjena ove vještine dovela do stvaranja ideje o Bogu - velikom svemirskom umu.

U 'Instinktu vjerovanja' on ističe da smo mi ljudi prirodni psiholozi odlično prilagođeni potrebama razumijevanja nevidljivog svijeta psihe. Razmišljanje o apstraktnim mentalnim stanjima naš je zaštitni znak jednako kao i hodanje na dvije noge, učenje jezika i podizanje djece sve do kraja puberteta.

U znanstvenom rječniku takav način razmišljanja naziva se 'teorijom uma'. Ovaj koncept najlakše možemo shvatiti ako razmislimo o problemima s kojima se suočavamo kada pokušavamo pronaći smisao u nečijem bizarnom ili neočekivanom ponašanju. Ako ste ikada u trgovini vidjeli nesretnu ženu odjevenu u oskudni topić obnažena trbuha, spakiranu u ljubičaste tajice poput mesa u crijevo za kobasice ili pak proćelavog muškarca koji rijetkim preostalim dlakama međusobno udaljenim po nekoliko centimetara pokušava pokriti golo tjeme i potom se zapitali što je to bilo na pameti tim ljudima kada su se prije odlaska iz kuće gledali u ogledalo, to je siguran znak da vaša teorija uma funkcionira. Kada ljudi ne ispune naša očekivanja normalnog ili nas iznenade neočekivanim ponašanjem, naša sklonost čitanja uma ubacuje se u petu brzinu, a mi doslovno počinjemo teoretizirati o umovima koji manifestiraju takvo neobično ponašanje.

No evolucijski značaj ovog sustava čitanja uma povezan je s jednim velikim pitanjem: je li taj psihološki kapacitet – ova teorija uma, to viđenje duša koje sjaje pod kožom, duhova koji blistaju iza očiju, misli u vrtlogu kretanja – 'ona velika stvar' koja nam pomaže da konačno shvatimo što zapravo znači biti čovjek? Može li nam ona reći nešto o tome kako pronalazimo značenje u svemiru?

Crveni balon

Kao ljudska bića skloni smo proširiti teoriju uma na kategorije kojima ona zapravo ne pripada. Mnogi se ljudi rado sjećaju filmskog klasika 'Crveni balon' iz 1956. francuskog redatelja Alberta Lamorissea u kojem osjećajan školarac – zapravo Lamorisseov petogodišnji sin Pascal – sklapa prijateljstvo s dobroćudnim crvenim balonom ispunjenim helijem. U filmu nema dijaloga, a kamera prati veseli par kroz sumorne ulice pariške radničke četvrti Ménilmontant dok se sjajni crveni balon ističe u sivilu stare Europe. Odrasli ljudi na ulicama ne posvećuju gotovo nikakvu pozornost mrtvom predmetu kojem kao da je u obliku inteligentnog plina udahnuta duša. Međutim, pred kraj filma banda okrutne djece okružuje dječaka, kamenjem gađa njegov dragi balon i konačno ga probuši.

Zaplet filma jasno pokazuje da su naši razvijeni mozgovi postali hiper društveni filtri, tako da teoriju uma ne primjenjujemo samo na mentalnu nutrinu ljudi i životinja, već, greškom, i na kategorije koje uopće nemaju mentalnih nutrina poput gumene kože napunjene neživim plinom. Da nije teorije uma, mi čak ne bismo mogli slijediti premisu Lamorisseova filma, a kamoli uživati u njegovu magičnom realizmu. Kada balon lebdi ispred Pascalova stana, nakon što ga se njegova baka pokušala riješiti, mi vidimo karizmatičnu osobu koja 'želi' biti s Pascalom i 'zna' da je on unutra. U ovakvim situacijama naša teorija uma uključuje se s takvom lakoćom da je prizore jednostavno nemoguće vidjeti na neki drukčiji način. Dio svoje privlačnosti film zapravo duguje činjenici da je dječak u glavnoj ulozi stvarno vjerovao da je balon živ. 'Crveni balon bio je moj prijatelj', prisjetio se Pascal Lamorisse u intervjuu 2007. godine, potvrdivši da je za snimanja filma uistinu tako osjećao. 'Da, da, on je bio lik koji je imao vlastiti duh', rekao je.

Zahvaljujući evoluciji ljudskog društvenog uma i važnosti naših vještina teorije uma u tom procesu, mi ponekad ne možemo a da ne vidimo namjere, želje i uvjerenja u stvarima u kojima nema ni traga od živčanog sustava... Koliko često udaramo automobil koji je stao na cesti ili vičemo na računalo koje ne radi kako treba. Iako u stvarnosti ne vjerujemo da ti predmeti imaju mentalna stanja - da vjerujemo, završili bismo u duševnoj bolnici - osjećamo i ponašamo se kao da su odgovorni za svoja djela.

Bering kaže da je vjerojatno najpoznatiji primjer kognitivne pojave prepoznavanja uma u neživim objektima istraživanje Fritza Heidera i Mary-Ann Simmel objavljeno 1944. u časopisu American Journal of Psychology. Austrijski su znanstvenici napravili jednostavan animirani film u kojem se pojavljuju tri crno-bijela geometrijska lika: veliki trokut, mali trokut i mala kružnica (pogledajte film desno). Nakon što su odgledali film, ispitanici su uglavnom opisali da su vidjeli veliki trokut kako zlostavlja malenog te da su obojica pokušavali pridobiti naklonost ženske kružnice.

Dakle, čini se da je teorija uma bila toliko korisna našim precima u tumačenju i predviđanju ljudskog ponašanja da je potpuno natopila naše razvijene društvene mozgove. Zahvaljujući tome mi danas mentalna stanja pripisujemo čak i stvarima koje su sasvim lišene uma. Sve ovo neizbježno nas vodi do vrlo važnog pitanja: što bi bilo kada bih vam rekao da su Božja mentalna stanja također samo u vašem umu; da je Bog, poput trunke u rožnici koja prati svaki pokret vašeg oka i stvara zamagljene neuhvatljive prizore, zapravo psihološka iluzija, neka vrsta razvijene mrlje zalijepljene za jezgru kognitivne baze vašeg mozga. Možda vam se čini da postoji nešto veliko što vas gleda, poznaje, pazi ili vam čak sudi. Međutim, zapravo je to samo pretjerivanje u teoriji uma.

Kada zavirimo pod kulturne ukrase religioznih vjerovanja u svim dijelovima svijeta i zavučemo se Bogu pod kožu, moramo se pitati nije li on zapravo još jedan um – s osjećajima, uvjerenjima, znanjem, razumijevanjem i možda iznad svega namjerama? Nisu li teolozi zapravo tek Božji prevoditelji i nije li svaka sveta knjiga koja je ikada zapisana podrobna psihoanaliza Boga? Ovaj neobično prijemčiv osjećaj - da nas je Bog s razlogom stvorio kao pojedince, da želi da se ponašamo na određeni način, da nas promatra i zna naša inače privatna djela, da s nama komunicira i šalje nam poruke u obliku kodova kroz zbivanja u prirodi te da nas namjerava susresti nakon što umremo – u nekom su obliku doživljavali i naši preci u pleistocenu...

No, s druge strane, ne možemo isključiti ni mogućnost da je Bog tako fino uredio evoluciju ljudskog mozga kako bismo ga mogli jasnije vidjeti, da je izveo svojevrsnu božansku lasersku operaciju kojom je odstranio bestijalni odsjaj koji zamagljuje umove drugih životinja...

Kako god bilo, više od bilo koje znanstveno pismene generacije prije nas, mi danas imamo intelektualno oruđe kojim možemo promatrati vlastite umove na djelu i pokušati shvatiti kako se Bog našao ondje. I samo pred nas postavlja se pitanje: 'Je li jedinstvena kognitivna evolucija našu vrstu navela da vjeruje u najveći od svih umova?' ističe u svojoj knjizi dr. Bering.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi