SVJEDOČANSTVO

Policija je tukla majke i roditelje s djecom

nd_neredi-010510

nd_neredi-010510

Izvor: Cropix / Autor: Cropix

Policija je krenula u rat s huliganima, ali na maksimirskim tribinama pendrekom po leđima dobili su i nedužni ljudi. Hrvatski čuvari reda nisu tražili krivce, nego su tukli svakoga koga su stigli. Barem tako tvrdi jedna majka koja se našla na istočnoj tribini

Tijekom subotnje utakmice na maksimirskim tribinama vodio se pravi rat između policije i navijača. Ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko najavio je da je potrebno postrožiti postojeći Zakon o navijačima i dati veće ovlasti policiji. Međutim, redakciji Zagrebancija.coma počeli su se javljati čitatelji koji su se ni krivi ni dužni našli na meti policijske brutalnosti. Sudeći po stvarnom i detaljnom opisu događaja koji su se zbivali u subotu u Maksimiru, možemo zaključiti da policija već ima previše ovlasti.

U cijelosti prenosimo i svjedočanstvo majke koja je također bila na utakmici, a od policijskih batina branio ju je njen 18-godišnji sin.

'Potaknuta medijskom hajkom koja se digla prema navijačima Dinama i svima onima kojima je ovaj grad i ovaj klub iskreno u srcu, a vezano i uz otvoreno pismo koje je na vaš portal uputio navijač, NE HULIGAN, odlučila sam vam i ja poslati svoje viđenje cijelog događaja. Zašto?
Iz više razloga:

1. Navijač sam Dinama, i to ne od jučer, ne od prošle godine, ne od onih godina kad se našem klubu bespotrebno mijenjalo ime, navijač sam Dinama od kad sam kao mala curica s ocem dolazila na utakmice, kad sam na istoku dragog mi Maksimira na prstima stajala uz žičanu ogradu samo da bolje vidim svoje ljubimce – Zambatu, Roru, Gucmirtla i druge. I vjerujte mi, NITKO me u ona, toliko kritizirana i 'popljuvana' vremena nije tukao…

2. Drugi, a još važniji razlog zbog kojeg ovo pišem je taj što želim da hrvatska javnost čuje cijelu istinu, i to od osobe koja je prisustvovala utakmici, a koju nitko nema razloga nazivati huliganom. Dakle, iako imam dovoljno godina i možda bi bilo primjerenije da žena mojih godina u subotu popodne doma peče kolače, ipak sam odlučila sa 18-godišnjim sinom otići na utakmicu. Nisam mogla ni slutiti da će me netko tko bi mi po godinama mogao biti sin udarati palicom i nogama samo zato što volim nogomet, volim Dinamo i volim Zagreb. A upravo to sam doživjela…

A sve je počelo zbog jedne, JEDNE JEDINE baklje upaljene na istoku. U stvari, mislim da je počelo nekoliko minuta ranije, kada je na južnoj tribini planulo nekoliko baklji. Kao odgovor na to, navijač je na istoku upalio jednu bengalku. 'Naša draga' policija kao da je samo to čekala. Cijeli kordon policije, pod punom opremom pojurio je prema mjestu gdje je gorjela baklja. Začuo se samo huk po stadionu i mi sa sjevera vidjeli smo kako policija bije našu djecu, naš narod. Naravno da je došlo do lančane reakcije, baklje su se počele paliti i na drugim dijelovima istočne tribine, a i na sjeveru.

A kad je policija nahrupila na sjever, nije bilo uzmaka. Nisu pokušali saznati tko je započeo, tko drži baklje ili trga stolice, udarali su kuda su stigli i koga su stigli. Potjerali su nas prema izlazu vičući 'marš van, stoko', a kad su navijači počeli bježati kroz rotor, trčali su za nama, udarajući sve i svakoga. No, kad smo došli do izlaza, novi šok – van se nije moglo. Vrata su bila zaključana, a čuvali su ih i dušobrižnici u policijskim odorama, udarali su sve oko sebe i tjerali nas natrag na tribine. Po povratku, na tribini sam zatekla opći užas: potrgane stolice, baklje i 'pendreke'.

I nije istina da su stolice trgali samo huligani, trgali su ih i policajci, bacali su ih na nas, gađali su nas nekakvim petardama (ili nešto slično tome, ali svakako proizvodi jak prasak i bljesak) i udarali, udarali, udarali… Pored mene stajao je mlađi čovjek i na rukama držao dijete od nekih 5-6 godina, bjesomučno su ga udarili po vratu i leđima, nekom starijem gospodinu poviše mene razbijene su naočale i raskrvavljena glava jer je tijelom pokušao zaštititi djevojčicu od nekih 10-ak godina koja je bila s njim. Od direktnog udarca po glavi zaštitio me sin rukom. U tom trenutku glavom mi je proletjela samo jedna misao - u kakvoj ja to državi živim? Pa ovi dečki primaju plaću od mog novca, od novaca svih malih, poštenih ljudi! Iz mojih usta se uzima da bi se njima kupila oprema kojom me sada biju. 'Ma ljudi moji, je li to moguće???' kako bi rekao naš veliki Mladen Delić. Na žalost, moguće je!

Zato nikako ne mogu shvatiti sve ove negativne komentare na račun navijača. Pa ljudi moji, nismo svi huligani. Istina, ima i onih kojima je zadovoljstvo izazivati nerede, ali svaki onaj tko je bio na ovoj utakmici mogao je vidjeti s koliko su volje, želje i žara 'murjaci' tukli 'raju'. Mlatili su nas, iživljavali se na nama i uživali u tome. Očito su dobili takvu direktivu, možda im je čak ponuđena i nagrada ako prebiju više ljudi.

A sve vas, koji pojma nemate što se sve zbivalo na stadionu, a zdušno ste stali na stranu 'naše' policije, molim: nemojte se ljutiti kad vas zbog prekršaja ili zbog viška maligana zaustave na cesti, kad vas oderu po novčaniku, ponudite im neka vam oderu i kožu, ipak je to naša policija!!!

A mi 'huligani' i dalje ćemo dolaziti na stadione! Nek nas biju, nek se iživljavaju na nama, i tome će jednom doći kraj!'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi