'Bilo gdje u svijetu, kad bih se pojavio u nekom kafiću ili restoranu, svi bi se okrenuli, prišli bi mi, tražili autogram, popričali sa mnom. Samo u mom Splitu ne. Tamo se na šanku nasmiješim nekoj djevojci, a ona me pogleda i prezrivo kaže: Šta je, misliš da si faca ako si Ivanišević?'

Tako je, otprilike, glasila legendarna izjava Gorana Ivaniševića u davnom intervjuu. Kako je taj razgovor, ako nas sjećanje ne vara, iz nekog drugog vremena i drugog medijskog stoljeća, dopustit ćemo si mogućnost da svaka riječ nije prenesena s forenzičkom preciznošću. No poanta je važnija od doslovnosti.

Dok se svijet klanja pobjednicima, mi smo nekako teški na pohvalama. Kod nas priznanje uglavnom stiže tek kad je netko na samom vrhu, kad stoji na tronu i kad mu se oko vrata sjaji zlato. Sve ispod toga, sva druga, treća ili peta mjesta, često dočekamo onako kako je ona nepoznata djevojka dočekala Gorana: 'Šta je, misliš da si faca?'

Hrvati ne vole sport koliko vole pobjede

Hrvati su među najemotivnijim narodima kad počne veliko natjecanje. Kad igra reprezentacija ili kad nastupa pojedinac od kojeg nacija očekuje medalju, cijela država odjednom živi u istom ritmu. Možemo mi, kako se kaže, biti i kruha gladni, ali tih dana sve drugo pada u drugi plan. Ratovi, inflacija, afere, računi, izbori – ništa od toga nema istu težinu kao utakmica, polufinale, sedmerac, zadnji napad ili obrana u posljednjoj sekundi.

Možda će zvučati grubo, ali dojam je da Hrvati često ne vole sport koliko vole pobjede. Vole trenutak u kojem se jačima, većima i bogatijima može odgovoriti barem na sportskom borilištu. Ako su oni ispred nas u gospodarstvu, infrastrukturi, standardu i svemu onome što život čini lakšim, onda im mi želimo pokazati da se barem u sportu s nama ne mogu igrati.

I dok ide po planu, sportaši su junaci, idoli i miljenici nacije. Problem počinje kada stvari krenu nizbrdo, posebno u sportovima u kojima smo navikli biti veliki. Tada postajemo nepodnošljivo razmaženi. Zlato se podrazumijeva. Srebro se prihvaća s nelagodom. Bronca se proglasi razočaranjem. Sve ostalo završi u istoj ladici – podbačaj, sramota, kraj svijeta.

Rukomet je odavno postao više od sporta

Rukomet je najbolji primjer toga.

Dvostruki smo olimpijski pobjednici, bili smo svjetski prvaci, a medalje ostalih boja teško je i pobrojati. No baš zato smo od rukometa razvili gotovo neprirodno visoka očekivanja. U zlatno doba, kad su parketima harali Balić, Džomba, Metličić, Lacković i društvo, svako natjecanje koje ne bi završilo zlatom dočekivalo se kao neuspjeh. Srebro? Može, ali kiselo. Bronca? Hvala, ali ne hvala.

Kao da smo kolektivno izbrisali razdoblje od 1996. do 2003., kad je hrvatski rukomet upao u takvu crnu rupu da smo 2002. godine završili doslovno na europskom dnu. Kao da se nikad nije dogodilo da smo od rukometne sile postali reprezentacija koja se traži, muči i posrće.

Ivano Balić svojedobno je otvoreno govorio da ne želi igrati utakmice za broncu. Linu Červara smjenjivalo se nakon gotovo svakog 'podbačaja'. Teško da se u povijesti sporta često dogodilo da se izbornika tjera usred Europskog prvenstva na kojem je osvojio srebrnu medalju. Lini se to dogodilo 2010. godine u Austriji.

Slavko Goluža naslijedio je Červara, ali i njegov dar za osvajanje medalja. Hrvatska je pod njim igrala sjajan rukomet, a London 2012. godine do polufinala i sudara s Omeyerom izgledao je kao rukometna rapsodija. Ali kako nije bilo zlata, Golužu se do kraja mandata prozivalo 'gospodinom broncom', sprdalo ga se i konstantno mu se pilila stolica.

A onda su došle godine u kojima ni takvih uspjeha više nije bilo dovoljno. Bronca na Euru 2016. i srebro četiri godine kasnije ostali su kao svijetle točke, ali sve češće morali smo gutati razočaranja. Izbornici su se izmjenjivali, bolni udarci postajali sve češći, a kulminacija je stigla neodlaskom na Olimpijske igre u Tokiju. Tada su zvani i nezvani, stručni i nestručni, proglasili smak svijeta, najavili armagedon i sahranili hrvatski rukomet.

Dagur je od prvog dana bio - stranac

A onda je u veljači 2024. godine, nakon komplikacija, kontroverzi i medijskih spinova, za izbornika nacionalne svetinje izabran – stranac.

Nevažno je bilo to što je taj stranac osam godina ranije probudio Njemačku iz mrtvila i u istoj godini osvojio europsko zlato i olimpijsku broncu. Nevažno je što je znao kako se gradi sustav, kako se mijenja mentalitet i kako se reprezentacija vraća među velike. Za mnoge je bilo dovoljno samo jedno: Bio je stranac.

Vratimo se na početak priče i Gorana Ivaniševića. Ako se njemu kod kuće teško priznavala veličina, onda ne treba posebno objašnjavati kako je dio javnosti i struke dočekao nekakvog tamo Vikinga s Islanda. Graja je utihnula tek nakon što je Dagur u Hannoveru impresivno pomeo domaćina Njemačku i ostatak konkurencije te na velika vrata vratio Hrvatsku na Olimpijske igre.

No pariški nastup nije donio ono čemu smo se nadali. Hrvatska je izgledala neuvjerljivo, rezultat je bio razočaravajući, a histerija se vratila brže nego što je nestala. Sve je više bilo onih koji su islandskog 'ribara' na ovaj ili onaj način slali natrag među njegove gejzire.

Kad su svi odustali, oni su počeli vjerovati

Pred Hrvatskom je bilo domaće Svjetsko prvenstvo, a u Dagura i njegove igrače tih dana gotovo nitko nije vjerovao. Osim njih samih. Težak poraz od Egipta i ono malo optimista bacio je u apatiju, a oporba je došla na svoje. Danima smo čitali i slušali ružne komentare. Izrugivalo se i izborniku i reprezentativcima i sve je bilo spremno za još jedan debakl.

A onda se dogodilo ono zbog čega sport i postoji.

Hrvatska je ustala. Rukomet se vratio. Dvorane su proključale. Igrači koji su već bili otpisani počeli su izgledati kao momčad koja zna što hoće, a Dagur Sigurdsson, miran, hladan i tvrdoglav, vodio ih je kao čovjek koji ne traži alibi, nego izlaz. Hrvatska je uzela svjetsko srebro. Danska je ionako bila svijet za sebe.

No čak ni tada nije išlo bez traženja dlake u jajetu. Govorilo se: sreća, domaća atmosfera, navijači, suci. Sve je to, navodno, donijelo srebro. Ne Dagur. Ne igrači. Ne rad. Ne vjera. Ne karakter.

Možemo samo pretpostaviti koliko im je teško bilo slušati to omalovažavanje i podcjenjivanje. Ali nitko od njih nije se žalio. Nitko nije vodio rat preko medija. Trenirali su, radili, igrali i čekali sljedeću priliku. Dočekali su je u siječnju.

U tom trenutku Dagur više nije bio Islanđanin

Nema potrebe iznova prepričavati sve što se tada dogodilo. Važno je nešto drugo: i oni koji su Dagura nazivali 'neukim ribarom', a igrače 'izgubljenom generacijom', morali su se posuti pepelom i javno reći – kapa dolje.

Dagur je napokon postao naš.

Ali ono zbog čega su se Hrvati bezuvjetno zaljubili u tog Islanđanina nisu bile samo dvije velike priče, dvije medalje i povratak reprezentacije među one koji se ponovno gledaju s poštovanjem. Bilo je to nešto što je napravio usred turnira.

Udario je po krovnoj kući europskog rukometa zbog tretmana Hrvatske. Ne diplomatski, ne mlako, ne u rukavicama. Udario je ravno, jasno i dovoljno snažno da ga čuje cijeli rukometni svijet. U nekoliko minuta otvorene paljbe po toksičnom sustavu rekao je ono što su mnogi u Hrvatskoj godinama gutali.

I upravo je tu, možda više nego na parketu, Dagur Sigurdsson kupio hrvatsku dušu.

Ono što je Islanđanin tada napravio u ime Hrvatske nešto je što rijetko viđamo od domaćih sportskih djelatnika. Kamoli od političara. Možete li zamisliti nekoga od njih da se tako suprotstavi svjetskim moćnicima? Da riskira vlastiti komoditet, ugled i mir zbog zemlje u kojoj nije rođen, čiji jezik nije njegov i čiji temperament često teško razumiju i oni koji su odrasli u njoj?

Dagur je to napravio.

Riskirao je puno zbog Hrvatske. Napravio je ono što bi malo tko napravio u njegovoj poziciji. Nije se pokušao svidjeti svima. Nije kalkulirao. Nije birao sigurniju šutnju. Stao je ispred svojih igrača, ispred reprezentacije i ispred zemlje koja ga je do jučer gledala s nepovjerenjem.

Zato je postao naš.

I zato se na kraju dogodilo ono što se u Hrvatskoj događa rijetko, ali kad se dogodi, bude iskreno. Jedan stranac dobio je pjesmu, emociju i pripadnost. Dobio je ono što se ne kupuje medaljom, ugovorom ni funkcijom. Dobio je hrvatsko priznanje.

A ono, kad jednom stigne, vrijedi više nego što se na prvu čini.

'Sa Islanda sam

Tu sam rođen ja

Svaki vulkan zna

Sina Sigurda

Iz Reykjavika

Sa Islanda sam

Tamo je moj dom

Tu su moji Vikinzi davno drakkar dovezli

Mene vezali'