U moru podcasta, koji danas niču na svakom koraku, pravo je umijeće zadržati publiku i natjerati sugovornika da se zaista otvori. Ani Radišić to polazi za rukom već šest godina. Njezini razgovori odavno su prestali biti klasični intervjui i postali sigurna zona u kojoj i najveće zvijezde pokazuju ranjivost. Sada taj koncept, pod imenom 'Novi horizonti', seli pred publiku uživo u Opatiju, grad za koji je vežu najdublje emocije.

Uoči novog poglavlja, s Anom smo za tportal razgovarali o tome zašto joj zvučno ime gosta nikad nije presudno, kako su je tuđe priče naučile da ne sudi ljudima na prvu i gdje pronalazi prijeko potreban mir kada se kamere konačno ugase.

Opatija ima posebnu atmosferu i eleganciju. Koliko vam je važno gdje razgovor nastaje i može li prostor promijeniti energiju kojom se odvija?

Opatija me veže za djetinjstvo, divne susrete i šetnje u posebnom ozračju, razgovore koje sam vodila i dandanas vodim s najbližima. Ondje se dolazim opustiti. Uvijek mi je bila više od mjesta, ona je zaista osjećaj. Prostor itekako mijenja energiju. Nije isto snimati u studiju i na mjestu koje već samo po sebi nosi priču. U Opatiji idemo profesionalnim korakom dalje, ulazimo u poglavlje 'Novi horizonti' i jedva čekam doživjeti ga baš ondje!

Što vam je važnije kod gosta: njegovo ime ili njegova spremnost da se doista otvori?

Kod gosta mi nikada nije presudno ime. Naravno da ime može privući pažnju, ali ono što zadržava i mene i publiku je iskrenost. Spremnost da se netko ogoli, da ne glumi verziju sebe, nego da stvarno bude tu, iskren i prenese poruku svojih vrijednosti i života. To je neprocjenjivo.

'Zaista sam sretna'

Postoji li pitanje koje uvijek želite postaviti, ali ga čuvate za pravi trenutak?

Postoje pitanja koja čuvam. Ne zato što su teška, nego zato što traže pravi trenutak. Naučila sam da nije svaka tišina prazna i da se neka pitanja postavljaju očima, a ne riječima. Kad osjetim da je osoba spremna, tada dođu sama. Kao i odgovori. Dobijemo ih u trenutku u kojem smo ih spremni čuti.

U ovom moru podcasta što mislite da je danas presudno da se on uopće primijeti: tema, osobnost voditelja ili način na koji se vodi razgovor?

Mislim da presuđuje autentičnost. Tema može biti ista kao i kod drugih, ali način na koji si prisutan, pristupaš temi, vodiš razgovor i koliko stvarno 'živiš' taj razgovor – to ljudi osjete. Dobar podcast na duge staze? Ne može se odglumiti ili odraditi.

Kad ste ga pokretali, jeste li odmah imali jasnu nišu i ciljanu publiku ili se to iskristaliziralo usput, kroz epizode i reakcije publike?

Kad sam krenula, imala sam osjećaj i intuiciju. Publika i ja smo zajedno rasle kroz epizode. S vremenom se iskristaliziralo ono što ljudi prepoznaju i što žele slušati, ali to nije bio plan, već proces. On nas je vodio kroz razne formate, ekstenzije, divne i velike događaje, knjige, putovanja i na drugi kraj svijeta, otvarajući nam zaista nove horizonte. Danas smo platforma, tim, pokret i mjesto za inspiraciju. Zaista sam sretna.

'Dobivala sam testove ljudskosti'

Jeste li kroz podcast naučili nešto važno i o sebi, ne samo o svojim gostima?

Posljednjih šest godina poduzetničke samostalnosti naučilo me najviše životnih i profesionalnih lekcija. Dobivala sam testove ljudskosti, usvajala najviše znanja te primila iznimno puno za osobni razvoj kroz primjere ljudi koji su otvoreno dijelili svoj put i ukazivali djelima na to koliko je zaista moguće ostvariti ono što sanjamo.

Slušajući stotine tuđih, često vrlo intimnih priča, koliko su one promijenile vašu vlastitu?

Tuđe priče su me promijenile. Ohrabrile. Ojačale. Omekšale i proširile mi vidike i horizonte života. Postala sam iskrenija prema sebi i svijetu, a nježnija prema ljudima, uz granice koje su nužne da bismo kvalitetno živjeli i disali ovaj život. Shvatiš da svatko nosi nešto svoje, nešto što se ne vidi na prvu. I onda više ne sudiš tako brzo i dobiješ sve veći interes za čitanje 'između slojeva'.

Postoji li možda neka rečenica nekog od sugovornika koju i danas nosite sa sobom?

Svakodnevno nosim jako puno rečenica u sebi i sa sobom. Ovisno o tome u kojoj sam životnoj fazi, probudi se neka u podsvijesti. Zaista su velik trag na mene ostavili svi sugovornici. Ono što sada vidim i osjećam jest to da me podsjećaju da usporim. Da budem zahvalna. Da ništa ne uzimam zdravo za gotovo. I budem zaista 'tu i sada'.

'Moj smisao je slušati'

Kad biste sutra morali snimiti zadnju epizodu podcasta, tko bi bio vaš idealan, neostvareni gost i zašto?

Nisam nikada razmišljala o tome. Moj smisao je slušati. Razgovarati. Otvarati teme. I tako će biti, vjerojatno do… zauvijek. Hoće li to biti pred kamerama – možda da, možda ne.

Uz podcast, brojne evente i snimanja, kako izgleda vaš ispušni ventil? Koji su to vaši mali rituali kad nema kamera i mikrofona?

Ekstrovert tada u meni budi introverta koji se napaja tišinama. Moj ispušni ventil su male stvari poput šetnje, odlaska u prirodu, pogleda na more, odnosno tišina bez notifikacija. Knjige i gubljenje u njima. Šetnje novim gradovima ili vraćanje istima, odlasci na putovanja. Trenuci u kojima ne moram ništa dijeliti. Kad sam samo ja, bez kamera, mikrofona i šminke.

Uvijek zračite nevjerojatnom pozitivnom energijom i smirenošću. Koliko je to odraz vašeg karaktera, a koliko ste kroz godine razvijali navike i rutine koje vam pomažu u tome?

Pozitivnost. Ona je dijelom moj karakter, ali i svjestan izbor. Nije svaki dan lagan, ali biram kako ću odgovoriti na njega. S godinama sam naučila koliko je važno čuvati svoj mir. I to je možda najvrjednija rutina koju imam i kojoj sam svakim danom sve zahvalnija.