U vremenu u kojem se obroci sve češće svode na brzinu i broj kalorija, marenda ostaje podsjetnik na drukčiji odnos prema hrani i životu. Ona nije trend, niti gastronomska 'moda', nego duboko ukorijenjen društveni običaj koji se desetljećima prenosio s koljena na koljeno, s ciljem okupljanja, uživanja u hrani i uzimanja pauze za potpuni reset.

U Dalmaciji marenda nikada nije bila pitanje izbora, nego nezamjenjivi dio dnevne strukture - trenutak u kojem se prirodno staje, odmara i okuplja. Bez velike najave i bez posebnog povoda.

Više od obroka

Upravo u toj nenametljivosti leži njezina privlačnost. Marenda ne traži savršen stol i skupe sastojke, ni pomno osmišljenu estetiku. Dovoljni su toplo jelo, nekoliko ljudi i malo vremena.

Taj jednostavni okvir čini je bliskom suvremenim lifestyle filozofijama koje zagovaraju sporiji i svjesniji način života, a koje su stekle planetarnu popularnost. Dalmatinci su ovih mudrosti, čini se, bili svjesniji i desetljećima prije...

Hygge, lagom i mediteranski predah

Primjerice, danski hygge naglašava osjećaj ugode i sigurnosti, stvaranje toplog, ljudskog prostora unutar svakodnevice. Marenda taj osjećaj stvara spontano - kroz zajednički obrok, poznate okuse i razgovor koji se ne prekida zbog pogleda na sat.

Slično tome, švedski lagom govori o ravnoteži i mjeri. Marenda nikada nije bila pretjerivanje; ona nije gozba, ali nije ni skromni zalogaj. To je obrok 'točno koliko treba', prilagođen radu koji mu prethodi i danu koji slijedi.

Treći koncept, ujedno i kulturološki najbliži, talijanski dolce far niente, slavi umijeće opuštenog bivanja kao dozvolu sebi da - jednostavno budemo. Marenda je njegova 'mediteranska sestra', pauza u kojoj se ništa važno ne mora dogoditi, ali se upravo zato događa ono što nam najviše treba: predah.

Tradicionalno vrijeme marende nije se određivalo satom, nego osjećajem, onim trenucima u kojima usporenije radimo posao i u kojima tijelu traži novu snagu, a um potpuno usporavanje.

U tom trenutku stol postaje središte dana. Oko njega se okupljaju radnici s gradilišta, ribari nakon jutarnjeg izlaska na more, trgovci, susjedi, prijatelji. Marenda briše granice između privatnog i javnog prostora - jede se u konobi, kuhinji, radionici ili na obali mora. Bitno je samo da se jede zajedno.

Hrana koja grije i budi sjećanja

Hrana koja se poslužuje za marendu uvijek je imala praktičnu, ali i emocionalnu dimenziju. Jela su zasitna, topla i jednostavna, često kuhana unaprijed i podgrijana bez gubitka kvalitete.

Variva od mahunarki, gulaši, brudeti, tripice, lešo meso, tjestenina s mesnim ili povrtnim umakom redom su jela koja griju i tijelo i podižu raspoloženje. U priobalju i na otocima riba ima glavnu riječ, osobito skromne, ali cijenjene vrste poput srdela, koje se pripremaju na bezbroj načina. U zaleđu dominiraju meso, krumpir, palenta i povrće, uvijek pripremljani sa strpljenjem i iskustvom.

Marenda je oduvijek bila i sezonska. Jede se ono što priroda u tom trenutku daje, bez kompliciranja i bez potrebe za egzotikom. Upravo zbog toga danas djeluje iznenađujuće suvremeno. U doba kada se ponovno cijene lokalne namirnice, održivost i smanjenje bacanja hrane, marenda se nameće kao logičan odgovor - obrok koji poštuje ritam prirode i zdrav razum.

U konačnici, marenda nije nostalgija za prošlim vremenima, nego podsjetnik da su najjednostavniji rituali često i s najvećom vrijednosti. Dok se svijet ubrzava, ona ostaje čvrsto ukorijenjena u ideji da je život, barem jednom dnevno, vrijedno zaustaviti. Sjesti, pojesti, razgovarati. I nastaviti dalje - malo sitiji, malo mirniji i znatno povezaniji s onima oko sebe.

Marenda kao kulturni i gastro fenomen na ekranu

Na tom tragu nastavlja se i druga sezona serijala 'Dalmatinska marenda', koja marendu ne promatra kao recept ili kulinarsku egzotiku, nego kao kulturni fenomen koji je duboko povezan sa svakodnevicom i prostorom u kojem nastaje.

Kroz niz epizoda snimanih diljem Dalmacije, od obale do zaleđa i otoka, serijal pokazuje kako se isti ritual prilagođava različitim krajolicima, ljudima i povijestima, a pritom zadržava svoju bit: jednostavnost, zajedništvo i poštovanje prema lokalnoj tradiciji.

Svaka epizoda donosi autentičnu priču jednog mjesta, ali i njegovog stola. U Trogiru marenda govori jezikom ribe i skromnih jela koja su nekada hranila grad, u Omišu se isprepliću more, rijeka i planina, dok Radmanove mlinice podsjećaju na izletišnu kulturu i sporiji ritam koji se ondje njeguje stoljećima.

Jela koja ne smijemo zaboraviti

U Brštanovu, daleko od turističkih ruta, marenda dobiva lice unutrašnjosti Dalmacije, ali i suvremeni iskorak kroz nove interpretacije tradicionalnih jela, čime serijal pokazuje da tradicija nije kruta, nego živa i otvorena promjenama.

Posebno mjesto zauzimaju otočke epizode, u kojima marenda postaje gotovo intiman čin. Na Šolti se priča gradi oko lokalnih proizvoda, vina i otočke svakodnevice, dok Vis i Komiža otkrivaju koliko su ribarstvo i skromni sastojci oblikovali identitet čitavih zajednica.

Priprema pogača, manistre na pome ili gotovo zaboravljenih jela poput patakenjca ne prikazuje se samo kao kulinarski postupak, nego kao prijenos znanja, sjećanja i odnosa prema životu koji se ne uči iz kuharica, već uz stol.

U vremenu kada se sve češće traže autentična iskustva, 'Dalmatinska marenda' pokazuje da ona već postoje, tiha i postojana, u ritualima koji se žive svakodnevno. Serijal time ne čuva samo recepte, nego i vrijednosti - ideju da se život ne sastoji samo od ciljeva i obaveza, nego i od trenutaka kada se sjedne za stol, podijeli obrok i na kratko zaboravi na sve ostalo. Upravo zato marenda, i na ekranu i izvan njega, ostaje jedan od najljepših izraza mediteranskog načina života.