KAZALIŠNA KRITIKA

Smiona i originalna verzija svete kršćanske teme u izvedbi Baleta zagrebačkog HNK

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 10.06.2019 15:25
  • Objavljeno 10.06.2019 u 10:37
Annonciation, Angelin Preljocaj

Annonciation, Angelin Preljocaj

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK Zagreb

U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u petak su premijerno izvedene dvije koreografije svjetski priznatog koreografa Angelina Preljocaja, 'Annonciation' i 'La Stravaganza', u kojima je baletni ansambl pokazao izvanredno plesačko umijeće i posvećenost, a tog francuskog umjetnika potvrdio kao samosvojnog i originalnog autora koji na sceni stvara nove svjetove i potiče gledatelje na razmišljanje

Francuskog koreografa albanskog podrijetla Angelina Preljocaja zagrebačka publika već je upoznala davnih godina, kad je njegov balet gostovao na Tjednu suvremenog plesa, a prije nekoliko sezona i u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu. Svaki taj dolazak bio je praznik za oči i osjetila jer je ponudio publici izvanserijski plesni doživljaj. Naime, Preljokaj se danas smatra jednim od vodećih europskih koreografa koji u svom izrazu vješto kombinira i isprepliće neoklasični i suvremeni plesni jezik, dok njegovi baleti poput 'Romea i Julije', kojim je i stekao svjetsku slavu, 'Buđenja proljeća', 'Noći', 'Snjeguljice' i drugih donose nove, gotovo filozofske interpretacije starih tema.

Tako je balet 'Romeo i Julija' postavio u orvelovskom duhu te je Verona bila centar totalitarističke države, Julija kći diktatora, a Romeo lutalica i beskućnik, zatim je u 'Posvećenju proljeća' prikazao silovanje bande, dok je lik Izabranog izveo svojevrsni orgazmički ples, a u baletu 'Noći' realizirao je tjelesni plesni spektakl u kojem se golim tijelima s naglaskom na seksualnost ostvaruje poseban doživljaj. Preljocaj je radio i za velike baletne kuće, kao što su Pariška opera, Berlinski balet i New York City Ballet te je redom dobivao pozitivne kritike u kojima je isticana vrijednost njegova koreografskog izričaja baziranog na sintezi klasičnog i suvremenog plesnog rječnika, intenzivna tjelesnost i jaka emocionalnost, kao i precizna, pregledna i uredna koreografija.

  • +5
  • +2

Annociation - La Stravaganza

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK Zagreb

Sve te karakteristike potvrđene su i u petak u Hrvatskom narodnom kazalištu na Večeri Angelina Preljokaja, kad su premijerno izvedene njegove dvije koreografije – vrlo suptilni, iznimno senzibilni, kratki duet 'Annonciation' i potom balet 'La Stravaganza', u kojima je apsolutno potvrdio glas originalnog i smionog modernog koreografa koji inzistira na autorstvu, visokoj izvedbenoj kvaliteti i vizualnoj prezentaciji. S obzirom na to da je Preljocaj prvi put prenio svoje koreografije na zagrebačku scenu, HNK će time uvelike obogatiti baletni repertoar jer će osim klasičnih bijelih baleta ponuditi publici suvremeni izraz i drukčiji doživljaj plesa.

U prvom poetičnom i komornom, kratkom djelu 'Annonciation' Preljocaj se na vrlo izazovan način bavi kršćanskom temom Navještenja, izbjegavajući pritom poznate klišeje i već viđene interpretacije. Prikazujući taj ključni, sveti trenutak u kršćanstvu, on nudi smjelo čitanje, provocirajući gledatelje na razmišljanje i sagledavanje te teme u novom svjetlu. U tom snažnom i dramatičnom komadu u središtu su dva lika - Djevica Marija i ženski arhanđeo Gabrijel - koje uz glazbu Antonija Vivaldija i Stephanea Roye suptilno interpretiraju Asuka Maruo i Iva Vitić Gameiro. Njihov duo zamišljen je kao lirski, senzibilni, vrlo erotizirani susret, koji kulminira u trenutku kad ženski arhanđeo Gabrijel poljubi Mariju. Nakon toga tenzija popušta, a dva lika ostaju ležati iscrpljeni, kao nakon spolnog čina, no čini se duhovno sjedinjeni.

Angelin Preljocaj na probi s plesačicom Ivom Vitić Gameiro

Angelin Preljocaj na probi s plesačicom Ivom Vitić Gameiro

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Mara Bratoš

Praizvedba tog baleta sredinom 90-ih izazvala je proteste stanovitih grupa zbog prikaza arhanđela Gabrijela kao svjetovne žene koja ljubi Djevicu Mariju. Međutim, u Preljocajovom viđenju Navještenja nema ništa neugodno, cijeli duo impresionira iznimnom ljepotom i elegantnim, profinjenim gestama plesačica koje vrlo izražajno, licem i tijelom, prenose čitavu skalu složenih emocija. Dakle, Preljocaj ne ruši mit, nego ga istražuje, obogaćuje, nadograđuje i daje ljudsku dimenziju, spaja intelektualno i senzualno te postavlja pitanja o značenju Bogojavljenja i o tome što ono potiče i osvješćuje u nama.

U drugom, dužem baletu 'La Stravaganza' (Ekstravagancija), praizvedenom 1997. godine u izvedbi New York City Balleta, Preljocaj se pozabavio temom imigranata, odnosno pitanjem mogu li različite grupe ljudi ostvariti suživot i jedinstvo. Sam koreograf svojedobno je izjavio da su ga za tu koreografiju inspirirale migracije Europljana u Ameriku, a definirao ju je kao mješavinu balanchinovskog stila i njegovog shvaćanja koreografije. Gledano u današnjem kontekstu, kad milijuni izbjeglica s Bliskog istoka dolaze na Zapad, taj se balet može čitati i kao komentar aktualnih zbivanja.

On u tom vizualno atraktivnom i koreografski inovativnom i dinamičnom baletu na sceni suprotstavlja dvije plesne skupine, koje se razlikuju po kostimima, plesnim pokretima i glazbenoj podlozi. Na scenu prvo izlazi skupina od šest plesača koji su raspoređeni u tri para i odjeveni u kostime tipične za suvremeni ples te na Vivaldijevu glazbu izvode neoklasičnu koreografiju. Zatim se pojavljuje druga, povijesna skupina, odjevena u stilizirane povijesne kostime s velikim bijelim ovratnicima kakve nose likovi sa slika nizozemskog slikara Vermeera, koji uz elektroničku glazbu, dopunjenu intenzivnim zvukovima i šumovima prirode (Evelyn Ficarra, Serge Morand, Robert Normandeau…), oživljuju gotovo ritualnim plesnim koracima začudni svijet. Grupe su u opoziciji i stalno se smjenjuju, kao da se nadmeću u plesu, a plesačice i plesači snažnim, energičnim i dorađenim pokretima stvaraju na sceni dva suprotstavljena i različita svijeta. Jedan je kultivirani, a drugi nagonski, zapravo, to su prikazi Starog i Novog svijeta sa svim socijalnim različitostima, koji se u zadnjoj sceni pretapaju i prožimaju, stvarajući neobično jedinstvo prošlosti i sadašnjosti.

Cjelokupnom dojmu pridonijela je scenografkinja Maya Schweizer (vrlo dojmljivo crveno nebo u pozadini), kostimograf Herve Pierre te svjetlo Marka Stanleyja, dok je cijeli baletni ansambl, posebno plesači Guilherme Gameiro Alves i Takuya Sumitomo te plesačica Miruna Miciu, pokazao da može izvrsno interpretirati i neoklasične, moderne i suvremene plesne zadatke.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!