DEKADENTNI GENIJE

Važno je prezivati se Wilde

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 23.10.2013 12:32
  • Objavljeno 23.10.2013 u 10:30
  • +9
  • +6

Važno je prezivati se Wilde

Izvor: Promo fotografije / Autor: National Library of Ireland, University of California

Knjiga 'Više od jednoga života' Gerarda Hanberryja, podnaslovljena 'Nevjerojatna obitelj Oscara Wildea kroz naraštaje', prevedena u izdanju Naklade Ljevak, primjer je kako istraživačko pisalačka metoda biografizma, naročito kada se dosljedno primijeni i to na više generacija predmetnoga pisca, može uroditi publicističkim djelom koje se čitatelja doima kao velika saga u kojoj su na širem sociohistorijskom fonu očituju bitni prijelomi evropskoga devetnaestog stoljeća.

Sva emanacija sudbina Wildeovih, čak pomno zbrojeno u sedam generacija, kao da se vrtloži u životu i djelu zlosretnoga književnoga irskoga genija i to u rasponu od njegove velike sreće zbog stvaralačkih uspjeha do velike nesreće zbog njegovih katastrofalnih životnih neuspjeha.

Popriličan dio s početka knjige autor Gerhard Hanberry posvećuje Oscarovim roditeljima jer su, smatra on i to uvjerljivo dokumentira, otac Sir William Wilde i majka Lady Jane Wilde te i njihovi preci iz osamnaestoga i ranijih doba, uvelike namrli mnogo izraženih značajki karaktera u psiho profilu velikoga pisca. To se, dakako, osim na njega odnosilo i na njegova brata Willieja a i sve njihove potomke. U taj genetski kod, upisuje se i strana suprugâ braće i to sve do današnjih potomaka. No, to precizno rodoslovno praćenje samo je jedna od životopisnih linija pomoću kojih autor Hanberry sintetizira nova saznanja o Oscarovom, malo je reći, burnom životu, iznimnom stvaralačkom djelovanju epohalnoga genija umjetnosti riječi i onda o tragičnom bitisanju u okrutnim, neljudskim uvjetima u onovremenoj tamnici u Readingu i kasnijem siromaštvu u dragovoljnu izgnanstvu.

Životna tragedija Oscara Wildea, ističe Hanberry, započinje upravo onda kada je bio na vrhuncu književne slave u svjetskim relacijama. Njegov je životni stil tada postajao sve izazovniji za rigidno konzervativnu sredinu Ujedinjenoga kraljevstva u kojem su kraljevale viktorijanske veoma krute moralne zasade. Vlast je tada samo čekala priliku da ga se dokopa i kazni zbog svih tih njegovih učestalih javnih slavljenja neke vrste posebna esteticizma koji se povezivao pak s njegovim radikalnim raskidanjem svih veza između žive umjetnost i života po tadanjim regulama.

National Library of Ireland, University of California

National Library of Ireland, University of California

Izvor: Promo fotografije / Autor: National Library of Ireland, University of California

U javnim nastupima gospodar riječi, kako je sam sebe nazivao, car dekadencije u cjelokupnoj svojoj svakidašnjoj pojavnosti, gotovo da i nije zatajivao svoju homoseksualnu orijentaciju i upravo to ga je odvelo u tamnicu i to u doba najvećih uspjeha njegovih drama, kao što je primjerice Važno je zvati se Ernest, satiričko djelo koja se inače igra s uspjehom po mnogim svjetskim pozornicama do dana današnjega. (Napomenuti je da je godine 1910., dakle svega 15 godina nakon što je napisano, to djelo igrano u zagrebačkom HNK u prijevodu Milana Begovića. Premijera je u istom kazalištu bila je i 2007.godine.).

Englesko visoko društvo, kako bilježi Hanberry, jedva je dočekalo njegovu tužbu protiv oca njegova fatumskoga ljubavnika lorda Alfreda Douglasa i na sudu je ubrzo od tužitelja prometnut u tuženika, a onda i osuđen na tešku kaznu od dvije godine utamničenja s prisilnim radom, a što se, nota bene, po tretmanu zatvorenika ne može nikako usporediti s današnjim zatvorima. Iako je imao prilike od presude do početka odsluženja kazne da emigrira on to iz duboko principijelnih razloga nije učinio.

Suđenje i sve što mu je prethodilo uvelike je, dakako, senzacionalistički pratila štampa, kao da su budući novinski magnati na Oscaru Wildeu iskušavali recept za budući najžilaviji novinski žanr - posvemašnju tabloidizaciju. A Wilde je za tu svrhu bio više nego poželjan model. No, njegovi susreti s takvom vrstom novinarstva počeli su mnogo prije, ali i u sretnijim okolnostima. Tako iz zapisa iz 1881. godine, kada je na Badnjak 1881. otputovao na predavačku turneju u Ameriku i 2. siječnja uplovio u New York, doznaje se kako je on tada medijski savršeno funkcionirao. "Novinari koji su ga čekali u luci bili su ludi od uzbuđenja, a Oscar ih nije razočarao. Pojavio se odjeven u dugački zeleni kaput i okruglu kapu od tuljanova ili vidrina krzna. Kad se iskrcao rekao je novinarima da je došao 'širiti ljepotu'." No odbio je definirati esteticizam, filozofiju koju je došao izlagati. Očito znao je dozirati, epigramirati i, što bi se danas reklo, piarovski ophoditi se predstavnicima javnosti. Pisac Geard Henberry kaže de se pretpostavlja da je Oscar izgovorio jednu od svojih najpoznatijih rečenica dok je prolazio kroz carinu.

Odgovarajući na pitanje: Imate li što prijaviti? bez razmišljanja je otpovrnuo: Ništa osim svoga genija. Ta replika u to vrijeme nije prošla zapaženo tako da ne postoji čvrst dokaz da ju je ikada izgovorio. Ali, u svakom slučaju, smatra Hanberry, zvuči to kao nešto što bi on rekao, kao dosjetka koju bi imao spremnu za takvu priliku. Tako je započela turneja koja je potrajala cijelu godinu i koja mu je čak i financijski veoma uspjela. Novinari su ga pratili čas ozbiljno čas s ismijavanjem, što nije bilo posebno teško jer je nije bilo problem ismijavati čovjeka koji, i to u ono doba, stoji za govornicom odjeven u hlače do koljena i svilene čarape.

Oscarov dar za epigramatsko, nerijetko autoironijsko izražavanje nikad ga nije napuštao pa čak ni na samrtnoj postelji u Parizu 1900., kada je već potpuno osiromašen besplatno boravio u hotelu dobrostiva prijatelja. Nenadano mu je bila u posjetu stigla Lily, bratova udovica i to s drugim mužem s kojim je bila na medenom mjesecu u Parizu pa poželjela vidjeti svoga bivšega šogora koji je prema njoj uvijek bio drag i ljubazan. Oscar joj je na pitanje kako je rekao: Umirem iznad svojih mogućnosti.

Sve te upečatljive detalje, pa i neke zaključke za koje nema izravne potvrde u dokumentaciji, autor, koji se u ovome djelu iskazuje kao publicist s izraženim i funkcionalnim literarnim talentom, očito crpe iz prikupljene, neobično velike i temeljito prikazane dokumentacije i to iz raznorodnih izvora. U građi njegove knjige od malone četiri stotine stranica čak četrdesetak zapremaju razni dodaci koji su iznimna knjižna aparatura, koja veoma solidno podržava logiku strukture višeslojne sage o tragično eruditivnim Wildeovima.

O obitelji čiji su članovi generacijama fatumski proživljavali svoje kako stvaralaštvo tako i bivstvovanje.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!