INTERVJU: GERT HEKMA

Svijet konzervativno doživljava seksualnost

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 02.04.2013 11:58
  • Objavljeno 02.04.2013 u 11:58
Gert Hekma

Gert Hekma

Izvor: tportal.hr / Autor: queer.hr

Gert Hekma predavač je o rodu i seksualnosti na Sveučilištu u Amsterdamu te se bavi istraživanjem povijesti i sociologije homo/seksualnosti. U Zagrebu je 26. ožujka u Francuskoj medijateci na poziv Queer Zagreba održao predavanje na temu 'Počeci LGBT pokreta i seksualna revolucija'

Seksualna revolucija ovih dana kao da je na lošem glasu. Visoka stopa razvoda pripisuje se seksualnoj revoluciji, pa čak je i Katolička crkva tako htjela objasniti masovnu pedofiliju u svojim redovima. Živimo li u novoj eri konzervativnosti te kakvi su danas stavovi prema učincima seksualne revolucije?

Moralni konzervativizam raste, ali ne na svaki način. Jedna od novih ideja pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je ta da ravnopravnost mora biti dio seksualnosti, dok je prethodni stav bio da su socijalne razlike motor seksualne želje: razlike između muškaraca i žena, feminiziranih i maskulinih gejeva, maskulinih 'butch' lezbijki i femininih heteroseksualnih žena, između bogatih i siromašnih, starih i mladih, klijenta i prostitutke, preko rasnih granica – a da su sve to neravnopravni odnosi. Potreba za seksualnom ravnopravnošću produkt je seksualne revolucije koji je generalno prihvaćen.

Tako su promovirani ravnopravni gej i lezbijski parovi, dok su neravnopravni seksualni odnosi demonizirani: pedofilija, bestijalnost, prostitucija, sado-mazo, tradicionalni heteroseksualni odnosi u kojima je muškarac dominantan, a žena ovisna. Konzervativizam se manifestira u tome kako ljudi gledaju na seksualnost djece - ona trebaju ostati nevina; seks je rizik i djeca se trebaju zaštititi kao npr. na internetu - i varijacije seksualnosti i roda, koje se često promatraju kao 'čudne'. U šezdesetima je samoopredjeljenje bila glavna ideja (čak i za mlade!) te je postojala snažna kritika tradicionalnih institucija koje su nametale svoj moral: obitelj, škola, zakon i policija, psihijatrija, religija itd. Ljudi su željeli odlučiti sami za sebe. Za feministkinje su obitelj i brak bile seksističke institucije, a za LGBT ljude one su predstavljale nešto homofobično. Oni su išli k 'individualizaciji'. Danas LGBT ljudi često objeručke prihvaćaju brak, a mnogi žele ići u vojsku i u crkvu. To je značajna promjena. Kritika spram seksualne revolucije bila je ta da je ona 'otišla predaleko' te da su si ljudi uzeli previše sloboda i postali egocentrične galamdžije. Tu možda ima zrno istine, ali zar ne bi bilo bolje da to sami odlučimo za sebe u slobodnom društvu? Stoga iz šezdesetih treba zadržati tu želju za samoodređenjem.

Kako je iz vaše osobne perspektive izgledala seksualna revolucija šezdesetih godina prošlog stoljeća i što je ona značila za vašu generaciju?

Kao što sam već istaknuo, to je predstavljalo oslobođenje od tradicionalnih ideologija i praksi. Došao sam u Amsterdam baš nakon seksualne revolucije i mogao sam uživati sve stečene slobode. Amsterdam je tada već deset godina bio 'gej prijestolnica'. Postojala je živa gej (ne toliko lezbijska) subkultura, mogućnost za 'coming out' te ondje više nisi bio primoran voditi skriven život. Za većinu ljudi homoseksualnost više nije bila grijeh, zločin ili patologija. To je bio početak nove faze u homoseksualnoj emancipaciji, jer još su postojali mnogi pravni problemi: legalna diskriminacija u ljubavnim odnosima, u stambenom pravu, na radu, u porezima, kao i društvena diskriminacija koja još nije nestala. Gejevi i lezbijke do današnjeg dana ostaju građanima drugog reda. Generalna pretpostavka o seksualnoj orijentaciji je heteroseksualna. Upravo zato je seksualna revolucija bila vrlo važna u svojoj kritici tradicionalnih institucija, svojoj otvorenosti pismu i slikama koje se tiču seksualnosti, od pornografije do minimalističke seksualne edukacije, te za seksualne slobode koje su stekli gejevi i lezbijke. Ljudi su bili stimulirani i imali su mogućnost odlučiti za sebe u mnogim segmentima, uključujući seksualni život.

Koja i kakva je poveznica seksualne revolucije i početka pokreta za LGBT ravnopravnost?

Nizozemska je imala pokret za prava homoseksualaca od 1912. (u Njemačkoj još od 1897. godine) koji je imao malo uspjeha. Rezultati su došli u šezdesetima, kada se pokret suočio s brzim i radikalnim promjenama. Vođe tog pokreta (kao i sama subkultura) izašli su u javnost, prestali su koristiti pseudonime i promijenili su svoje ciljeve - od prava da žive i asimiliraju se do ideje integracije po njihovim vlastitim uvjetima. Počeli su diskutirati o tome što gej život i kultura mogu značiti. U nekom trenutku 'crveni pederi' predložili su queer život i kulturu koji će otvoriti društvo za 'gender fuck' i androginiju, opciju sadomazohizma i pedofilije. Najvažniji pokret u Nizozemskoj bio je Dutch Society for Sexual Reform (Nizozemsko društvo za seksualnu reformu), koje je također prigrlilo homoseksualnost kao glavno područje borbe. Ova organizacija od 200 tisuća članova 1967. također je predložila da se razbije seksualna i rodna dihotomija, što znači da homoseksualci trebaju otkriti svoju heteroseksualnu stranu. I obratno – da heteroseksualci otkriju homoseksualne sentimente i muškarci svoju žensku stranu. Za vrijeme seksualne revolucije svi su dijelili tu otvorenost spram homoseksualnosti, a većina – čak i kršćanskih – stranaka zalagala se 1969. za ukidanje antihomoseksualnog članka zakona koji je zabranjivao seksualne odnose između maloljetnika i odraslih osoba istog spola: dob stupanja u seksualne odnose bila je 12 godina za heteroseksualce, a 16 za homoseksualce. Homoseksualni pokret uživao je široku potporu.

Mnogo ste pisali o odnosu političke ljevice i LGBT pokreta. Koliko je homofobije i predrasuda bilo na lijevoj strani političkog spektra kada je započela borba homoseksualaca za svoja prava?

Ljevica ima mnogo lica, ali generalni ljevičarski stav bio je za obitelj i monogamiju, ili kako je Friedrich Engels rekao: 'U socijalizmu će muškarci biti monogamni, kao što žene već jesu.' U svojim pismima Marxu (koji bi mu odgovorio u istom tonu) šalio se na račun Ulrichsa, osnivača pokreta za emancipaciju gejeva iz 1860-ih, i Schweitzera, njemačkog socijalističkog vođe koji je uhapšen zato što je imao seks s muškarcem. Generalna ideja bila je ta da je homoseksualnost dekadentna perverzija bogatih ljudi i katoličkog klera koji zlostavlja mladiće iz radničke klase. Veliki segmenti ljevice ostali su obiteljski i monogamno orijentirani. Rani socijalisti koji su stali u obranu homoseksualnosti upozoravali bi da se veća briga pridodaje muškarcima koji zlostavljaju dječake nego heteroseksualnim muškarcima koji zlostavljaju djevojčice ili ženama koje vrebaju dječake ili djevojčice. (Prije Drugog svjetskog rata odnosi između odraslih žena i mlađih muškaraca bili su uobičajeni. Žena je, kako se kaže u Nizozemskoj, 'bicikl na kojem naučiš pedalirati'.) Čak i danas ljevica oklijeva prihvatiti gej emancipaciju (kao Tony Blair u Engleskoj ili Wim Kok u Nizozemskoj). U posljednje vrijeme ljevičari to ipak čine, ali kako neki kažu, to rade samo zbog izbora: s propasti radničke klase ljevica treba nove glasače. Ali ako ih usporedimo s ljevicom, demokršćanske stranke su generalno više negativno nastrojene spram gej pitanja.

Na drugoj strani, utopijski socijalist Charles Fourier početkom 19. stoljeća iznimno je podržavao seksualnu raznolikost i bio opsjednut lezbijstvom. Nažalost, njegova temeljna knjiga koja se bavila time izdana je tek 1967. Drugi socijalisti branili su slobodnu ljubav i rodnu ravnopravnost, a nekada je i sami živjeli; najpoznatiji primjer je Edward Carpenter u Engleskoj 1900-ih. U vrijeme Oktobarske revolucije ta je zemlja doživjela neku otvorenost spram seksualnosti i ljudi poput Alexandre Kollontai mogli su nakon revolucije stvarati otvorenu klimu po pitanju (homo)seksualnosti. Zakonski članak o sodomiji nije se vraćao s prvim sovjetskim zakonima, nego je ponovno uveden 1933. Kao što je Maksim Gorki rekao: riješite se homoseksualaca i riješit ćete se nacista; ideja je bila da su svi nacisti homoseksualci i obratno. Međutim rani sovjetski režim nije bio u potpunosti progresivan po pitanju seksualnosti, npr. prostitutke su morale biti reeducirane za druge oblike rada. Unatoč tome, progresivni seksolozi vidjeli su Sovjetski Savez kao primjer dobre seksualne politike i bili su vrlo razočarani kada su zakoni o abortusu i homoseksualnosti ponovno uvedeni 1933. godine.


Čini se da je LGBT zajednica najveći stupanj prava ostvarila u kontekstu neoliberalnog kapitalizma. Što mislite o toj tezi?

Čini se da jesu, međutim morate uzeti u obzir to da su vodeće neoliberalne države (Velika Britanija i SAD, u kojima su Thatcher i Reagan provodili neoliberalne mjere) bile najsporije u uvođenju zakonodavstva koje štiti gej ljude. Naprotiv, Thatcher je uvela tzv. Section 28, zakonsku odredbu koja je zabranila javnim institucijama da pozitivno govore o homoseksualnosti. Inspiracija za LGBT emancipaciju može doći iz više izvora. Tako se sada desnica u Nizozemskoj zalaže za gej emancipaciju – što nije bio slučaj prije 2001. – zbog njihove islamofobije, i to s argumentom: muslimani su protiv gejeva, mi smo protiv muslimana, stoga mi branimo gejeve! Sumnjam da je desnica zaista toliko za gej prava, a to je i upitno za više stranaka na cijelom političkom spektru. Ali lijepo je da se tako deklariraju. Tako je potpora LGBT pokretu došla iz mnogo različitih smjerova, uglavnom više od liberala i ljevičara nego kršćana i konzervativaca. Prema mojem mišljenju, ideali rodne i seksualne ravnopravnosti bili su oni koji su u mnogočemu pomogli LGBT emancipaciji, a to nije bio glavni interes neoliberalizma.

Najkontroverznija tema koju ste istraživali i kojom ste se bavili je pedofilija. Kako se to uklapa u gej i lezbijske studije?

Pedofilija je dio heteroseksualnosti i homoseksualnosti, a kada je riječ o heteroseksualnosti, pedofilija je najviše rasprostranjeno incestno ponašanje. Pedofilija se danas kao izraz većinom koristi za opisivanje odnosa između odraslih stranaca i djece, to je onaj poznati strah od stranca. Nisam detaljno brojao slučajeve, ali pretpostavio bih da je više heteroseksualne nego homoseksualne pedofilije, iako se potonju možda više obrađuje u medijima. Dugo vremena su homoseksualnost i pedofilija bile jednako demonizirane i na istom stupnju odbacivanja. Nije bilo važno pokazuje li homoseksualac interes za muškarce ili dječake – on je bio zao čovjek. Neki od najpoznatijih 'homoseksualaca' na koje se LGBT pokret pozivao kao uzore bili su prvenstveno zainteresirani za maloljetnike: Andre Gide, Thomas Mann, Stefan George, Henri de Montherlant, tzv. uranijski pjesnici iz Engleske, grčki pjesnik Kavafis, mnogi starogrčki mislioci poput Sokrata, pa i dva nizozemska autora koja se smatraju klasicima - Louis Couperus i Jacob Israël de Haan - i koji su djelovali oko 1900. Mnogi drugi su pak pokazivali interes i za muškarce i za dječake, poput Oscara Wildea. Turizam i putovanja Mediteranom bili su inspirirani ljubavlju prema dječacima i fotografima poput Van Gloedena, koji je slikao gole talijanske mladiće. Ikonografija ranih gej časopisa koncentrirala se na nježne dečke, dok su se maskulini mladići pojavili tek u 1960-ima. Ljubav prema adolescentima je dakle često bila spakirana zajedno s homoseksualnošću, no danas je LGBT pokret oštro jasan u svojem mišljenju da su pedofilija i homoseksualnost dvije potpuno različite stvari. Prvo je zlostavljanje, a drugo nešto što se slavi u povorkama ponosa i u gej brakovima. ILGA se tek 1993. odvojila od pedofilskih organizacija, i to pod pritiskom američke vlade, jer je htjela postati prihvaćena u UN-u. Homoseksualnost i pedofilija su dakle bili vrlo slični, a neko vrijeme i suputnici - baš kao i feminizam i LGBT pokret - no sada su jasno razdvojeni. Kako bi se razumjelo gej povijest, mora se proučavati i povijest pedofilije.

Završimo s temom braka, odnosno bračne ravnopravnosti za istospolne parove. Kako komentirate činjenicu da bračnu ravnopravnost podržavaju i neke konzervativne stranke u Europi, poput britanskih torijevaca? I što vi mislite o gej braku, podržavate li ga?

Ideju seksualne jednakosti prihvaća većina ljudi i nema razloga za uskraćivanje ravnopravnosti gejevima i lezbijkama čiji ljubavni odnosi nisu toliko različiti od onih heteroseksualnih parova. Brak više nije toliko usmjeren na reprodukciju nego na ljubav. Zabrana istospolnim parovima da se vjenčaju očita je diskriminacija. Neki će pak reći da je uvođenje istospolnih brakova još jedan korak u normalizaciji homoseksualnosti, a drugi bi išli još dalje i rekli da je to način discipliniranja. Gejevi i lezbijke dakle trebaju postati jednako normalni kao heteroseksualci u državi poput Nizozemske: u svojem seksualnom životu (bez promiskuiteta, seksa u javnosti, bez perverzije), u svojem ljubavnom životu (monogamni parovi koji u predgrađu žive s djecom) i u svojem rodnom izražavanju (gejevi moraju izgledati muški, a lezbijke feminino). Gejevi bi trebali postati maskulini te željeti samo jednog partnera koji je poput njih. Ako prihvaćanje bračne ravnopravnosti ide pod ovim uvjetima i podrazumijeva isključivanje drugih koji drugačije izražavaju svoj seksualni, ljubavni i rodni život, ako istospolni brak znači asimilaciju, a ne integraciju, onda je riječ o neuspjehu. Mnogo je bolje ako homoseksualci i heteroseksualci traže nove načine međusobnih odnosa – brakovi s više od jedne osobe, otvoreni brakovi, usvajanje odraslih, a ne samo djece. Brak se u društvu uvijek mijenjao i to će se nastaviti, ali možemo poticati promjene koje će stvoriti pravednije društvo.

Naravno, osobno nemam nekih preferencija kad je riječ o jednakosti i nejednakosti. U većini međuljudskih odnosa postojat će razlike u rodu, godinama, bogatstvu, klasi, obrazovanju, ljepoti, seksualnom interesu. Čini mi se da je bolje priznati sve te varijacije koje često doprinose užitku seksa i ljubavi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi