Priča o GPS-u i njegovu utjecaju na naš prirodni instinkt za navođenje, koju u knjizi 'Lociranje: Kako GPS mijenja naš svijet' donosi Greg Milner, istovremeno je fascinantna i uznemirujuća, ocjenjuje The Guardian
Ljudska težnja da u svakom trenutku zna gdje se točno nalazi i, još važnije, kako se može vratiti kući, ima živopisnu povijest. Fascinantan prikaz suvremene evolucije tih težnji Greg Milner započinje s izvanrednim podvizima starosjedioca Polinezije, koji su u svojim potpornim kanuima s jedrima satkanim od lišća istraživali nepregledna prostranstva Tihog oceana.
U svojim tisućama milja dugim plovidbama na istok koristili su triangulaciju (određivanje položaja glavnih točaka pomoću trokuta) pomoću silueta poznatih im pacifičkih otoka i mentalne mape zvijezda. Kad bi se približili kopnu u orijentaciji bi im pomoglo poznavanje formacija oblaka, uzoraka jata ptica u letu ili bioluminiscencije u moru. Ta bi zapažanja preračunavali iz sata u sat s brzinom i otporom vjetra kako bi pronašli svoj put.
Sva ta znanja i načini zapažanja koji su im omogućavali sigurnu plovidbu s vremenom su iščezli i svoje mjesto ustupili tehnologiji. Krenulo je s kronometrom Johna Harrisona kojim je omogućeno 'britansko majstorstvo nad oceanima', vojne potrebe potaknule su i ubrzale razvoj brojnih inovacija, a sve je kulminiralo mogućnostima koje su otvorene lansiranjem prvog satelita. Prema Milnerovoj računici, doslovno stotine različitih satelitskih i navigacijskih ideja ispitivano je 1970. godine, a u hladnoratovskoj utrci u naoružanju prednjačile su američka i ruska vojska.
Prototip globalnog sustava pozicioniranja (GPS) predstavio je 1980. časnik američke avijacije Brad Parkinson, koji je prema Milneru, u umjetnost razaranja donio purizam. Milner tako primjećuje da su događanja tijekom Drugog svjetskog rata bila lakrdija, a zbog nepreciznosti ondašnjeg oružja bombe su navrat-nanos bacane posvuda.
Tripartitni Parkinsonov cilj postavljen pred GPS sustav bio je ispustiti pet bomba u istu rupu, sagraditi jeftin sklop koji ih navodi i ništa ne zaboraviti. Uvod u 'Pustinjsku oluju', sto tisuća zračnih misija koje su isporučile 88,5 tona bombi bile su test GPS sustava koji je 'duboko u pustinji donio napredak velikih razmjera u povijesti ratovanja'. Po završetku rata, GPS je korišten za mapiranje koordinata neeksplodiranih sredstava na površini dvostruko većoj od Londona, kako bi bio ispunjen i treći cilj da na površini Zemlje ništa više ne bude zaboravljeno.
Dokazana vojna učinkovitost GPS-u je vrlo brzo osigurala primjenu i u svakodnevnom životu, no Milner ukazuje i ne zabrinjavajuće olako shvaćanje novih tehnologija poput Sat - Nav i Google Maps i našeg pomaknutog odnosa prema digitalnim inovacijama.
'Znatiželja je postala ovisnost, a ovisnost je postala vjera. S iPhoneom u ruci i pristojnim signalom, nitko više ne mora ostati bez ležaja ili s brodom bez veza', Milner stručno dekonstruira dublji smisao ovog monumentalnog napretka u ljudskom životu i podsjeća da ni GPS nije lišen nepredviđenih posljedica. Ovdje navodi neizbježne priče o vozačima koji će se strovaliti preko ruba litice, jezera ili niz pješačku stazu slijepo vjerujući glasovnim uputama svog GPS sustava koji je ponavljao da se radi o cesti.
Možda manje primjetan, ali ne i manji problem, jest sve više dokaza da oslanjanjem na GPS i kartografske aplikacije na našim pametnim telefonima koji nam pomažu u orijentaciji gubimo dio identiteta i načina razmišljanja. U prilogu tome govori istraživanje provedeno na londonskim taksistima i utjecaju učenja na strukturu mozga. Prema ovoj studiji, nekorištenje naših umnih kartografskih sposobnosti, instinktivnog gomilanja podataka otkuda smo došli i kamo idemo i prepuštanjem te zadaće ekranima pametnog telefona, sasvim izvjesno će utjecati na smanjenje veličine hipokampusa, dijela mozga zaduženog za pamćenje koordinata i spremanje poznatih putova.
Još je jedna moguća negativna posljedica korištenja ove tehnologije koju, kako primjećuju u The Guardianu, 'Milner možda naivno smatra manje važnom'. Dok nam GPS omogućava da se u svakom trenutku možemo locirati u krugu od nekoliko centimetara, to isto omogućuje i svima koji se brinu za nas poput policije i poslodavca ili bilo koga tko želi znati gdje smo. Romantična ideja 'idemo se izgubiti' čini se da više nije opcija.
