Billu Callahanu za tri mjeseca bit će 60 godina. Glazbom se bavi gotovo 40 godina, od čega je prvih desetak proveo radeći intimnu, hermetičnu, lo-fi, pretežno instrumentalnu glazbu. Devedesetih i ranih nultih njegov raskošni kantautorski talent provirio je kroz projekt Smog, kojemu smo tad – i više nikad - imali rijetku privilegiju svjedočiti i u tada nedodirljivom zagrebačkom KSET-u, sve dok nije odlučio da je to ime 'nekako prljavo' i nastavio nastupati pod vlastitim imenom i prezimenom.

To se dogodilo negdje 2007., otkad izdaje sve bolje i zrelije albume, uz kratak prekid oko 2015., kad mu se rodio sin i htio se u potpunosti posvetiti roditeljstvu. Ipak, mali crv sumnje i veliki crv talenta ga je, srećom, ostao češkati po glavi te se 2019. vratio s albumom 'Shepherd in a Sheepskin Vest', na kojemu je odbacio šašave, štreberaste metafore i počeo stihoklepati izravno i razorno iskreno. Tijekom pandemije snimio je i album s duhovnim bratom Willom Oldhamom, poznatijim kao Bonnie 'Prince' Billy, a dvojac je uspio u novi kontekst prebaciti i obradu 'Wish You Were Gay' Billie Eilish, jednu od rijetkih staračkih opservacija o svijetu mladih koja ne zvuči bezgranično krindž.

Moj život na rubu šezdesetih

S tim preispitivanjem vlastitog identiteta kao kantautora i kao čovjeka nastavlja i na novom albumu 'My Life at 58', napisanom, kao što mu i ime kaže, prije nešto manje od dvije godine. Na njemu je 12 čudesnih pjesama za čije razumijevanje ne morate imati ni 60 ni 58 – nagađamo da je preporučljiva starost za kvalitetno razumijevanje Callahanove poetike od 40 do 50, ali ni to nije uvjet.

On, naime, svojim teškim, ali toplim baritonom isporučuje promišljanja o svijetu oca čija su djeca stigla u formativne godine, supruga koji je našao mir u stabilnom braku i kantautora koji razmišlja o svojoj skladateljskoj vještini, životu i smrti, ali ovoga puta bez suvišnih slojeva kriptične lucidnosti što joj je ranije znao pribjegavati.

Ne pretvarajte čamac za spašavanje u jahtu!

'Driving through the dark / Arriving in the rain / To sing my songs all over again / And then eat my dinner cold / On a couch vile and old / In a very green room / An old friend didn't show / And now there's nowhere for this feeling to go', bolno i intimno nas usisava uvodnom, larpurlartističkom 'Why Do Men Sing', do čijeg se kraja Callahan razračuna i s Van Goghom i s Louom Reedom, vječnim muzama koji mu nalete u tu samoću i s kojima luta tražeći smisao pjesme.

Još je direktniji u 'The Man that I'm Supposed to Be', po svemu sudeći malom noćnom razgovoru sa suprugom, u kojemu bolno otvoreno poručuje: 'And now my biggest fear is not the dying / My biggest fear is that I'll stop trying / To be the man I am supposed to be'. Ili u idućoj 'Pathol O.G.', kad lakonski procijedi možda i najpromišljeniji stih koji smo čuli ove godine: 'It's important not to turn your lifeboat into a yacht'.

Pjesma iz snova

Callahan ima 60 godina i u nedavnom razgovoru s čitateljima The Guardiana kaže da još uvijek nije napisao savršenu pjesmu, o čemu – i zbog čega – neprekidno sanja o njoj. 'Čuo sam najčarobnije melodije i pokušavao ih zadržati u svojoj podsvijesti. No kad se probudim, nikad nisu tu. Čuo sam nevjerojatne stihove koji nestaju, poput nevidljive tinte. Pokušavam biti u bližoj komunikaciji sa svojom podsvijesti – prije nego što zaspim, tražim od svojih snova da mi nešto pokažu. Ponekad uspije', rekao je.

U par stihova koje smo citirali vidimo da se, barem na aktualnom albumu, približio svojoj pjesmi i stihovima iz snova. Zato sanjaj, Bille. A mi ćemo dotle sanjati o novom susretu u našim krajevima nakon 20 i kusur godina. Možda nam se san i ostvari.