Božu Majstorovića nedavno je zagrebačka Gradska skupština imenovala novim ravnateljem Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Taj ugledni povjesničar umjetnosti i kustos u tri je mandata (1998-2010) bio ravnatelj splitske Galerije umjetnina tijekom kojih je realizirao preseljenje Galerije iz stare zgrade u novi prostor te osmislio njenu višegodišnju obnovu i stalni postav. Od 2010. godine obnašao je dužnost muzejskog savjetnika u Galeriji umjetnina Split, a sada će preuzeti naš najstariji izložbeni prostor, namjenski podignut za održavanje reprezentativnih izložbi, koji ove godine slavi 115. godišnjicu postojanja. Njegov mandat počeo je u travnju, a kakva je njegova vizija zagrebačkog Umjetničkog paviljona i kakav izložbeni program planira realizirati, otkrio nam je u razgovoru.

U tri uspješna mandata bili ste ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. Imate bogato iskustvo u muzejsko-galerijskoj djelatnosti, a počekom travnja preuzimate ravnateljsku dužnost Umjetničkog paviljona u Zagrebu i na tom mjestu nasljeđujete Radovana Vukovića. Zašto ste se odlučili natjecati za ravnatelja Umjetničkog paviljona i što vas je motiviralo da iz Splita dođete u Zagreb?
S profesionalne strane razlog je vrlo jednostavan – izazov. Provjeriti stečeno iskustvo u drugoj sredini i elitnoj instituciji. Umjetnički paviljon je ishodišno, kultno mjesto hrvatske likovnosti. Poigravajući se diskursima moglo bi se govoriti o hrvatskom umjetničkom prasvetištu. Rezultati i aktivnosti vezani prije svega uz vođenje Galerije umjetnina očigledno su prepoznati izvan Splita. Nadam se da ću dano mi povjerenje i opravdati.

Je li razlog vašeg natjecanja za ravnatelja Umjetničkog paviljona proizašao iz nezadovoljstva neizborom za ravnatelja Galerije umjetnina prije dvije godine?
Da mi je bilo svejedno, nije. Međutim, opet ću ponoviti svoje mišljenje: u konkretnom slučaju puno je veći problem u izboru nego u neizboru. Za ravnatelja izabrati po svemu nekompetentnu osobu za to mjesto prvorazredni je skandal. Daleko veći nego ne izabrati osobu iza koje stoje uređenje nove zgrade, stalni postav, skoro 150 izložaba ili fundus bogatiji za 550 radova. Zahvaljujući nečijem radu Galerija umjetnina je postala prestižno mjesto. Naposljetku, o tome se očitovala svekolika stručna javnost. Dakle, ovdje nije bitno moje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo, uostalom ja sam zainteresirana strana pa to možemo zanemariti. Problem dobrim djelom generira iz zakona i nepoštivanja zakona. Četvero članova Upravnog vijeća Galerije umjetnina imenovano je suprotno Zakonu o muzejima i Statutu ustanove. Riječ je o ljudima koji nemaju nekakve veze s kulturom. Po meni je porazno da trenutno nitko, od ravnatelja do članova Upravnog vijeća, znači oni koji upravljaju Galerijom, nema ni stručni ispit. S druge strane, zar nije čudno da strože uvjete morate zadovoljiti da postanete viši kustos, da ne govorimo muzejski savjetnik, nego ravnatelj muzeja? Naime, prema važećoj zakonskoj regulativi ravnatelj muzeja ne mora zadovoljavati ni minimalne specifične stručne uvjete. Po starom zakonu slučajevi splitskog HNK ili Galerije umjetnina teško bi se dogodili. Ono što je nekada bio možda nužan izuzetak, prijeti da postane pravilo.

Jeste li, kako se to kolokvijalno kaže, Split napustili 'iz dišpeta'?
Po meni je dišpet neproduktivan i uglavnom loš motivacijski impuls. Iz dišpeta bi čovjek digao ruke od svega i iz prikrajka čekao definitivni raspad sustava. Umjesto toga u protekle dvije godine završio sam katalog stalnog postava, pokrenuo ciklus izložaba Utorkom u galeriji / Fast forward, edukativni program Razgovor s umjetnikom / razgovor o umjetniku, priredio nekoliko izložaba. Dakle nije dišpet, već potreba za radom i dokazivanjem u, vjerujem, poticajnijem okruženju.

Kako biste opisali trenutačnu situaciju u Splitu? Je li ona poticajna za intelektualca?
Situacija je prilično loša s vrlo izglednom perspektivom da postane još gora. Grad je praktički u financijskom, ali i svakom drugom kolapsu. Za takvo stanje nitko nije amnestiran. Ništa se ne događa slučajno i bez geneze, pa ni trenutna politička situacija. Pretpostavka da se pomaknemo iz ove situacije je da svi, od navijača do intelektualaca, prestanemo živjeti mit o vlastitoj izuzetnosti. Od puste genijalnosti tu smo gdje smo. Velika šteta s obzirom na respektabilni ljudski potencijal i energiju, kao i zavidnu kulturnu infrastrukturu.

Po čemu će se vaš ravnateljski rad u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu razlikovati od vođenja splitske Galerije umjetnina?
Razlika postoji već zbog različitih karaktera ustanova, kao i zbog drugačijeg zatečenog stanja. Za očekivati je da će lepeza poslova biti čak nešto manja. Primjerice, Umjetnički paviljon nema fundus koji zahtijeva izlaganje putem stalnog postava. S druge strane, nadam se da ću nakon Galerije Ivana Meštrovića i Galerije umjetnina opet imati prigodu raditi na infrastrukturnom zahvatu. Naime, izgledna mogućnost da se za potrebe Umjetničkog paviljona adaptiraju prostori u razizemlju zgrade predstavlja veliki izazov, koji će po realizaciji pružiti mogućnost znatnog proširenja i intenziviranja programskih aktivnosti. Kvalitetan projektni zadatak može proizaći jedino iz kvalitetne stručne podloge, odnosno muzeološkog programa. To govorim na temelju iskustva rada na velikim i kompleksnim muzejsko-galerijskim projektima.

Kako vidite Umjetnički paviljon tijekom vašeg mandata?
Programske okvire i ciljeve iznio sam u natječajnom programu gdje sam između ostalog istaknuo da Umjetnički paviljon nadalje mora biti mjesto kontinuiranog susreta s renomiranim umjetničkim opusima, pravcima i tendencijama, ali kroz imperativ da se poznati fenomeni i važni protagonisti sagledaju iz drukčijeg rakursa, koristeći u (re)valorizaciji nove interpretacijske alate i modele. Pored toga, jednako važnim držim puno veću otvorenost Umjetničkog paviljona novim generacijama umjetnika, povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara. Bez novih, svježih i provokativnih ideja svaka se ustanova ubrzo pretvara u prostor samodovoljne i beskonfliktne reprezentacije umjesto aktivne društvene participacije. Stav da će Umjetnički paviljon biti onoliko relevantan koliko je otvoren prema vlastitom vremenu i njegovim protagonistima, ustvari je povratak na njegovu prvotnu misiju i viziju, ali i podsjetnik na markantne dionice njegove povijesti (Proljetni salon). Važno je istaknuti da je inicijativa za gradnju paviljona došla od nove, mlade generacije umjetnika okupljene oko Vlaha Bukovca, koja je već na prvoj izložbi (Hrvatski salon, 1898), inaugurirala nove tendencije i upoznala domaću sredinu s aktualnim europskim umjetničkim tokovima. Ističem i potrebu intenzivnije suradnje s drugim sredinama u Hrvatskoj. Takva suradnja donosi višestruku korist, počevši od uvijek poželjne komunikacije, preko višekratnog prezentiranja i zajedničkog financiranja projekata, što je izuzetno važno s obzirom na kroničan nedostatak novca. Pored suradnje s hrvatskim muzejima i galerijama, Umjetnički paviljon treba uspostaviti međunarodnu suradnju s galerijama sličnog profila i izložbenog programa. Suradnja bi se trebala temeljiti na reciprocitetu izložaba ili na zajedničkim projektima.

Koliko je izložaba i projekata realno očekivati da budu realizirani tijekom godine?
Planirane promjene vezane su uz intenzitet i strukturu izložbenog programa. Dosadašnji broj od prosječno šest izložaba godišnje planira se s vremenom povećati. Ključni preduvjet za intenzivniju i raznovrsniju izložbenu djelatnost je uređenje razizemlja i njegovo stavljanje u funkciju realizacije programa, prvenstveno izložbenih projekata.

Hoćete li Umjetnički paviljon otvoriti suvremenim umjetnicima mlađe i srednje generacije i novim medijima?
Struktura izložbenog programa slijedi osnovnu misao vodilju: aktualizirati prošlo i promovirati suvremeno. Cilj je kroz baštinske projekte prezentirati recentne spoznaje i interpretacije temeljene na novim teorijskim pristupima. Veći se prostor planira dati prezentaciji suvremenih hrvatskih umjetnika srednje generacije. I u ovom segmentu pozornost će biti usmjerena ka umjetničkim praksama koje aktivno promišljaju i problematiziraju ne samo umjetnički čin, već i društveni kontekst u kojem se on događa. Nadalje, planiran je poseban izložbeni ciklus usmjeren ka najmlađim sudionicima umjetničke scene, studentima ALU i povijesti umjetnosti. Uz mentorsku pomoć svojih profesora i stručnih djelatnika Umjetničkog paviljona, studenti ili tek diplomirani umjetnici i povjesničari umjetnosti realizirali bi izložbe s brzim ritmom izmjene. Cilj je novim generacijama već na početku pružiti prigodu da kroz rad na konkretnom projektu neposredno surađuju te da se na praktičan način upoznaju s muzejsko-galerijskim procesima rada i načinom funkcioniranja.

Imate li već sada neke konkretne projekte ili će se ova izložbena godina odvijati prema programu koji je prihvaćen od vašeg prethodnika Radovana Vukovića?
Vezano za tekuću godinu idu programi koji su aplicirani prošle godine i koji su prošli svu potrebnu proceduru te su podržani od Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Mijenjati nešto sada bilo bi prije svega nekolegijalno i neprofesionalno. Svi se dogovori i ugovori moraju poštivati. O novim projektima bit će riječi kada za to dođe vrijeme, odnosno kada se objave natječaji za financiranje kulturnih projekta. U ovom trenutku bilo bi preuzetno govoriti o konkretnim projektima ili imenima.

Jesu li financije jedan od glavnih problema s kojima se mora nositi ravnatelj muzeja ili galerije u Hrvatskoj? Kakva su vaša iskustva?
Moje iskustvo je da su financije jednako važne kao entuzijazam svih aktera uključenih u određeni projekt. Stvaranje i održavanje poticajne atmosfere unutar i oko muzeja po meni je teži i važniji posao. Bez toga u Galeriji umjetnina ne bismo realizirali ni pola onoga što je učinjeno.

Po vašem mišljenju, u kojoj mjeri politika i političke odluke kroje sudbinu ljudi i programa u kulturi kod nas?
Nakon splitskih i nekih drugih slučajeva moj bi odgovor trebao biti predvidljiv. Međutim, načelno i pod uvjetom da ih se strogo držimo, procedure nisu toliko problematične. Nije problem da političko tijelo donosi konačnu odluku, ukoliko se to pravo poveže s dužnošću da se donose najbolje odluke. Kao svojevrsnoj alternativi posežemo za fetišizacijom struke. Pa zar urbanističke planove i projekte uključujući primjerice splitski Žnjan nisu uradili licencirani arhitekti? Zar respektabilna imena struke nisu podržala i sudjelovala u postavljanju betonskog Isusa ispred Radovanovog portala, i zar isto tako respektabilna imena struke nisu od iste te politike tražila da se ukloni. Lijepo je, ali i neproduktivno misliti da su političari loši momci, a kulturnjaci sve sami pozitivci. Bliže je istini, ali teže priznati, da se svi zrcalimo jedni u drugima i da smo svi slabi na sebe.