Svi ste sigurno posljednjih godina primijetili jedan od trendova s dokumentarcima na Netflixu. Ovaj je streaming mastodont, naime, osim za dokumentarce o serijskim ubojicama, neobičnim kultovima i ostalim skandalozno-zločinačkim bombastijama, postao i majstor u proizvodnji dokumentaraca iz žanra koji bi se mogao nazvati egografija. Riječ je o doksovima koji su predobro producirani da bi ih se moglo sasjeći kao PR-pamflete, ali su s druge strane toliko zasićeni egom i kreativnom kontrolom svojih protagonista da bi se i najdosadniji biograf okrenuo u grobu da ih netko nazove biografskim dokumentarcima. Imali smo 'Schumachera', pa 'Arnolda', pa 'Beckhama', pa čak i 'Charlieja Sheena', a sad, taman kad smo pomislili da su iscrpili sve muške egozvijezde, Netflix nam je odlučio dokazati da i žene mogu igrati tu igru, pa nam je isporučio trodijelni dokumentarac o Victoriji Beckham.

Trodijelni. TRI. EPIZODE. O Victoriji Beckham.

Znači, da je riječ o, ne znam, Elsi Schiaparelli, Vivienne Westwood ili čak Donatelli Versace, tri epizode možda bi imale smisla. No Victoria Beckham, čiji je modni uspon počeo kao 'ono što nosi žena Davida Beckhama' i završio kao 'brand koji uporno pokušava biti profitabilan' – teško. Jer, koliko god nas se ovaj dokumentarac trudio uvjeriti da je Victorijin put bio 'trnovit i težak', činjenica je da se sve svodi na pet do šest rečenica: bila sam u bendu, raspali smo se, pokrenula sam modni brend, skoro je propao, muž me izvukao, ali ja sam jaka, probitačna i samostalna žena. Koja, usput budi rečeno, uopće nije mrgudova mater s resting bitch face, nego baš jedna nježna, vesela i prštava osoba. Moš mislit. Postoji razlog zašto su joj u Spice Girlsima dali nadimak Posh.

A i taj bend... Spice Girls. Ili kako ih Victoria sama, s onim svojim glasom od pola oktave i facom kao da joj nešto smrdi pod nosom, opisuje: 'bile smo autentične'. Autentične, da, kao što su i Posh, Sporty, Scary, Baby i Ginger bile sinonim za dubok umjetnički izričaj. U dokumentarcu se, doduše, pojavljuju i neke snimke iz tog razdoblja, ali više kao podsjetnik na to koliko su platforme na čizmama bile visoke, a ne kao dokaz ikakvog stvarnog talenta.

U drugoj epizodi dolazimo i do jedinog marginalno zanimljivog i potencijalno autentičnog dijela. A kad kažem 'marginalno zanimljivog' zapravo hoću reći da se zanimljivo jasno vidi pod elektroničkim mikroskopom, dok, kad kažem 'potencijalno autentičan', lažem. Ali dobro. Ajmo se vratiti na drugu epizodu i što je u njoj to 'marginalno zanimljivo'. U njoj Victoria priča o tome kako je hrabro stupila u kampanju radnog naziva 'kill the WAG', odnosno kako se, eto, Victoria nakon godina provedenih u društvu žena i djevojaka nogometaša (wives and girlfriends - odatle akronim WAG), pokušala otrgnuti od te etikete i postati ozbiljna, samostalna žena. Taj dio, priznajem, ima mrvicu mesa. U svijetu koji i dalje očekuje da žene budu ili ukras ili inspiracija nečijeg uspjeha, nije lako izgraditi se iz pepela etikete 'nogometaševe žene'. Bravo, Viki, na tom pokušaju, pa ajmo reć, čak i uspješnom ostvarenju. Stvarno i bez fige u džepu - svaka čast. No tto je otprilike jedini trenutak u cijelom serijalu kad se dogodi nešto što ima iole dramaturške ili emotivne težine. I traje brat-bratu pet minuta. Ne u komadu. Rascjepkano na pedeset momenata.

Ostatak? Ajme majko. Tri epizode ispunjene monolozima o 'teškom putu do uspjeha' i 'strahu od neuspjeha', uokvirene anegdotama o pariškoj reviji na kojoj je - ISUSE BOŽE, KOJA STRAVA - pala kiša pa su Annu Wintour morali vodit' pod ruku da se ne posklizne. Svjedoci iz Victorijina života? Eva Longoria, koja evidentno ne zna što bi rekla pa priča općenito o 'jako snažnoj ženi' (ili 'snažno jakoj', ne znam više, pomiješali su mi se ti duboki citati). David Beckham, koji se pojavljuje taman toliko da dokumentarac ne postane totalno neizdrživ (i da podsjeti gledatelje tko je šarmantni član obitelji). A kad već pričamo o Becksiju – njegov dokumentarac je bio, budimo iskreni, neusporedivo bolji.

Ovaj Victorijin je, naprotiv, gotovo školski primjer onoga što se dogodi kad je protagonist dokumentarca istodobno i de facto producent i narator i kreativni bog i batina vlastite priče. Kamera je, jasno, obožava, svjetlo je savršeno, montaža precizna, ali sadržaj? Tanak. Kao list kelja osušen na suncu. I to ne onaj organski s placa, nego onaj na popustu u lokalnoj samoposluzi.

U jednom trenutku dokumentarac pokušava izazvati empatiju kad Victoria priča kako su je vršnjaci zadirkivali, kako je u mladosti bila nesigurna i kako su je tračevi u tabloidima 'boljeli'. I sve bi to bilo dirljivo da ne dolazi iz usta žene koja već desetljećima živi u dvorcu, nosi vlastiti logo na odjeći i u svakoj sceni izgleda kao da je upravo sišla s naslovnice Voguea. Znači, okej, kužimo te, ali stvarno – teško je suosjećati kad ti se svaki kadar presijava od luksuza. I kad pričaš o tome kako se inače smiješiš i šališ u privatnom životu, ali kad se kameri dokumentarca pokušaš osmjehnuti da bi to demonstrirala, izgledaš k'o faking Joker iz prvog filma o Batmanu.

U konačnici, jedina prava emocija koju ovaj dokumentarac izaziva jest umor. Onaj isti umor koji gledatelja uhvati kad shvati da se tri epizode vrte u krug oko iste teme: Victoria Beckham je ozbiljna žena i umjetnica i ako slučajno niste to shvatili, evo vam još pedeset minuta dok to ne uđe u podsvijest.

Netflixu bih, stoga, preporučila samo jedno: ajde, ljudi, prestanite više s ovakvim dokumentarcima. Ponekad su simpatični – Becks je, recimo, bio sasvim gledljiv, Charlie Sheen čak i zabavan – ali ovo? Ovo je samo tri sata skupo produciranog i beskrajno dosadnog PR-a. A ako ste baš željni Victorijine mudrosti, uvijek možete pogledati onaj isječak iz Becksova doksa, kad je David, na njezinu konstataciju da potječe iz radničke klase, pita 'koji je ono auto imao tvoj tata?' i ona mrtva ozbiljna odgovori: 'Rolls-Royce.' Eto, u jednoj rečenici – savršen sažetak persone koja stoji iza ovog jalovog i bezveznog dokumentarca.