Kada sam prije kojih tri i pol godine ovdje napisala da je 'Licorice Pizza' najbolji film Paula Thomasa Andersona, bila sam uvjerena da sam napokon riješila zagonetku koju mi je dotad postavljao filmski opus tog redatelja. Već dugo, naime, imam dvojak odnos prema njegovim filmovima. Neki su mi dobri ili super, kao 'Magnolija', 'Fantomska nit' ili 'Boogie Nights', a neki me izmuče kao da me u kinu netko dva (ili tri!) sata šamarao mokrim ručnikom. Budući da mi se 'Licorice Pizza' svidio više od svih dotad, zaključila sam da je fora u tome da volim one PTA-jeve filmove koji su ljudske priče, a gnjavaža su mi oni u kojima se laća tema većih od života.

No tri i pol godine poslije, eto ti njega s 'Jednom bitkom za drugom' i sad sam opet zbunjena. Ne samo što je taj film istodobno i ljudska priča i priča o temama većim od života, nego me uspio i oduševiti i izmučiti. A da tu ne bi bio kraj proturječjima, napisat ću i da mi je sada TAJ film najbolji PTA-jev.

U redu, 'Licorice Pizza' i dalje mi je možda bliža senzibilitetu i osobnim preferencijama, nekako mi je Anderson koji prosijava kroz taj film više nalik osobi s kojom bih popila pivo ili odigrala partiju Jamba, ali 'Jedna bitka za drugom' mu je fakat ludilo od filma. Uz rizik da zvučim pomalo prehisterično i euforično, napisat ću čak da bi mu to mogao biti magnum opus. Ali nemojte mi lupat' čvrge ako za koju godinu to zaključim za neki novi njegov film jer očito se s Paulom Thomasom nikad ne zna. Mangup je on.

Distopija, nekad i sad

Na prvi pogled, ovo uopće nije moj tip filma. Akcijski je nabrijan tako da skroz paše uz vlastiti naslov, politički je triler, što meni, iako nisam apolitična, na filmu nije baš neki top žanr, a i nakrcan je A-listom hollywodskih glumaca, za što mi iskustvo govori da je vrlo često šminkeraj bez artističkog pokrića. Ali brus. Nema tu 'moj tip filma', 'iskustvo mi govori' i žanr ovaj ili onaj. Film je jednostavno velik. Pri čemu čak i ne mislim na njegovo trajanje, gdje je PTA možda i mogao uštedjeti koju od 162 minute, ali nema veze.

Sad bi tu trebalo napisati o čemu govori, ali teško je to pošteno opisati bez kriminalnih spojlera i pisanja pedesetak kartica teksta pa ću samo dati naznake. Anderson se tu kao predloškom poslužio romanom Thomasa Pynchona (ovo mu je drugi put, ali ovaj put je uspješno), samo što se Pynchonov 'Vineland' zbiva u Reaganovoj Americi osamdesetih, a 'Jedna bitka za drugom' obitava u distopiji odvratno nalik današnjici, gdje Amerika kliže (ili je već kliznula) prema autokratskoj, militariziranoj policijskoj državi, u kojoj drmaju (tajne) sile zlih nacionalista, rasista i ostalih -ista, čiji se -izam uglavnom manifestira u kontroli, dominaciji, mržnji, isključivosti, ograničavanju i... znate već o čemu pričam. Imena i ostali Voldemorti iz stvarnosti se ne spominju, ali svi znamo tko i što je nadahnuće.

U svemu tome, Leonardo DiCaprio glumi lika koji se, između ostalog, zove Bob (ima on i drugih imena i nadimaka), i odmah ga na početku upoznajemo kao člana radikalne ljevičarske skupine French 75. Nije Bob neki Che Guevara niti važan vođa pokreta - više je zadužen za bum-tras momente kojima njegovi suborci pokazuju da su odavno digli ruke od kulturnih ratova i rasprave s konzervativcima te stupili u radikalnu akciju. No Bobova cura interesantnog imena Perfidia Beverly Hills puno je važnija, gorljivija i karizmatičnija u The Revoluciji i među Frenčijima, što, kako će se ispostaviti u jednom od prvih twistova priče, neke od njihovih protivnika jako pali.

Boba i Perfidiju upoznajemo u jednoj od akcija radikalne im bratije, gdje uz onaj gore spomenuti bum-tras oslobađaju doseljenike koje su sile autokratskog mraka zarobile u više-manje logor. Tom prilikom upoznajemo i Bobova, kako će se ispostaviti, doživotnog antagonista - brigadira (jel' se to tako zove kod nas?) Stevena J. Lockjawa, kojeg Sean Penn nerijetko glumi tako da mimikom i gestama daje puno opravdanje glupom prezimenu. Perfidia dolazi u sraz s Lockjawom i taj sraz kulminira u jednoj kasnijoj akciji... pa, ajmo pokušat' ne spojlerizirat pa ću reći samo da ZAVRŠAVA NEOBIČNO. I tu onda nastaje zametak cijele drame do kraja filma.

Šesnaest godina poslije, Bob u tajnosti i pod novim imenima živi sa svojom i Perfidijinom kćeri (recimo) i samohrani je otac jer se Perfidiji cijela obiteljska furka nije uklapala u radikalni đir, a i zbog nekih je svojih čina bila prisiljena na razne oblike bjegova i skrivanja. Iako, kao što rekoh, nije bio Che Guevara ni u svojim najluđim revolucionarnim danima, Bob sada više uopće nije revolucionar. Mislim, okej, ima on i dalje ta uvjerenja, ali sad je zapravo više zainteresiran za to da se napuši k'o živina, iako ljevičar, ne kuži baš progresivnu stvarnost svoje kćeri i njezinih frendova i sve u svemu - više je smiješan i simpatičan, kao neki lik iz Superbada, nego što je ljuti revolucionar. No onda jednog dana u njegov život opet uleti zli Lockjaw - koji je sad još moćniji jer je Amerika u međuvremenu skroz na skroz završila u distopiji u kakvoj bi fakat mogla završiti ako ovako nastavi - i Bob se jednostavno mora ponovno aktivirati. Nespretno, zaboravno, smiješno i stonerski, ali sa svim srcem i dušom, kao nikada dotad.

U ovome posljednjem krije se i srce i duša ovoga filma, a i razlog iz kojeg je, da citiram samu sebe iz prethodnih odlomaka, 'Jedna bitka za drugom' velik film. Ljuti revolucionari, gorljivi borci s prave strane povijesti i aktivisti za 'pravu stvar' vrlo su često, naime, i na filmu i općenito u fikciji, prikazivani poprilično jednodimenzionalno. Kao ljudi kojima je jako stalo do ideja, ali ne naročito do onih koji su im najbliži. Čak bih se usudila reći da sam takve pravednike znala susretati u stvarnom životu. Likove kojima je jako stalo do malog čovjeka i njegovih prava, ali vlasitoj ženi i djeci ne znaju uputiti lijepu riječ.

E, pa, glavni likovi u ovom PTA-jevu filmu nisu takvi.

Slojeviti i duboki likovi, ali i priča

Bez obzira jesu li njihova uvjerenja, postupci i vrijednosti plemeniti ili prezira vrijedni, svi su oni redom prokrvljena ljudska bića, čija motivacija proizlazi iz vrlo osobnih emocija, vrlo osobnih situacija - ljubavi, mržnje, straha, požrtvovnosti, strasti - niskih ili uzvišenih. I kad se bore za prevlast nad dušom svijeta (ili, preciznije, dušom Amerike), bore se za svoju dušu. Bez obzira spajaju li se u toj duši sve boje i nijanse ili se u njoj nastoji izbrisati svaka boja osim jedne. Znam, zvuči jako neodređeno i općenito, ali ne mogu specifičnije a da ne otkrijem ono što otkriti ne bih trebala, jer ako ijedan film zaslužuje spoiler-free osvrt, onda je to ovaj.

Cijela ta višeslojna, duboka priča upakirana je u ruho vrtoglavog akcijskog filma koji vam neće dati udahnuti, a dobar dio tjeskobe i nervoze - iako definitivno izvire i iz neumornog ritma - potječe i iz nelagode unutarnjeg života glavnih likova. A oni su svi sjajni - i Leo kao revolucionar-stoner i Sean Penn kao Lockjaw, koji, doduše, glumom opako koketira s karikaturom, ali joj svaki put u zadnji čas uspijeva virtuozno izmigoljiti. Teyana Taylor kao Perfidia magnetski je seksepilna i neodoljivo karizmatična pa totalno kužiš kako je postala agent kaosa u više smisla od onog revolucionarnog, Benicio del Toro svojem liku senseija borilačkih vještina dodaje i auru coola, a zapravo se svi užasno trude i - uspijevaju.

Najveće majstorstvo ipak je Andersonova pripovjedačka ruka: način na koji slaže, montira, smišlja priču, kako vizuale uvodi kao argumente, pa široki planovi perifernih autocesta djeluju kao geografski grafikon propadanja, a uski interijeri kao stege koje još samo čekaju pukotinu. Glazba Jonnyja Greenwooda – partitura koja u napetim i atmosferskim scenama doslovce skače po živcima, pa se onda, baš kad treba, smiri u melankoliju – ulazi u film kao dodatni lik. Sve to sabrano je u zaokruženi, gotovo simfonijski luk.

Scena koja će se izučavati na akademijama

A onda imamo i to natjeravanje autima po brdima na kraju. Uvjerena sam da će se samo taj jedan dio danas-sutra podučavati na filmskim akademijama (možda i na onoj s koje je PTA pobjegao jer su mu uvrijedili 'Terminatora 2', koji je njemu baš bio super). Ta potjera, koreografirana kao balet za lim i adrenalin, jest samostalno remek-djelo. Nevjerojatan je to primjer, izašao iz Andersonove majstorske režije, kako prostor diktira tempo, kako zvuk gradi ritam, kako se ljudska drama previja po pejzažu i pokretu... Inače fakat ne padam na akcijske scene, još manje na potjere, ali u ovoj, koja bi se mogla nazvati i finalom najneobičnijeg spora oko očinstva u povijesti kinematografije - doslovno sam zaboravila disati.

Da, film me izmorio – kao što mi to PTA često zna učiniti. No moja je muka ovaj put bila nalik usponu na planinski vrh s kojeg puca pogled pa poslije više ne pamtite muku, nego svaku minutu tog mukotrpnog uspona kao životni događaj. Vrh, odnosno kraj, možda nije ono što biste željeli; nije razglednica za frižider. Ali čak i ako je riječ o svojevrsnom udarcu u želudac od kojeg će vam još danima nakon odlaska u kino ostati šljiva na duši - barem ćete po toj šljivi znati da još imate krvi pod kožom. Baš kao i PTA-jeva priča..

Ako je 'Licorice Pizza' bila PTA-jev lagani, sunčani vjetar u kosi, 'Jedna bitka za drugom' je ledeni udar bure koji vas protrese, oči vam zasuze, a vidik se raščisti. I tad shvatite da možda i ne postoje dvije vrste njegovih filmova. Možda je sve to, baš kao i ono o čemu govori ovaj film, jedna kontinuirana bitka – za smisao, za dotok ljudskosti, za bolji svijet, za našu djecu, za nas. Samo što se ovaj put ta bitka i njezin neprekidan, neumoran i nikad gotov bum-tras - glasnije i nadaleko čuje.