Nova serija autora serije 'La casa de papel' priglupa je drametina s interesantnom premisom, koja se brzo gubi u razvučenim melodramama, glumom iz raspona 'vičem jer sam uzrujan' do 'šapćem jer sam tajanstven' i ideologijom koja privilegirane bogatune brzo pretvara u likove s kojima je lakše suosjećati nego s onima koji ih žele naučiti pameti.
Najnoviji Netflixov hit s europskog govornog i televizijskog područja španjolska je serija istih autora koji su nam svojedobno bili donijeli seriju ’La casa de papel’. No za razliku od ’La case’, ovo je sad dokaz da će Netflix-ovisnici pogledati bilo što, samo da se slike na ekranu pomiču što brže i netko se nešto dere.
‘Bunker milijardera’ ima, priznajem, toliko efektnu premisu da bi mogla proći i bez trailera: Max, razmaženi bogatunski sin koji je mrtav-pijan i napušen sjeo za volan i u nesreći usmrtio djevojku koju voli, izlazi iz zatvora ‘prekaljen’ - ne duhom, nego kao ubilačka boksačka mašina. Godine batina pretvorile su ga u zatvorsku verziju viteza bez oklopa. Čim iziđe, otac ga na prečac nagovori da s obitelji zbriše u atomski bunker jer navodno dolazi nuklearni smak svijeta. A u tom istom bunkeru – vidi vraga! – osim Maxove, već sjedi i obitelj poginule djevojke. Što bi rekla reklama za instant-juhe: samo dodaj vodu i eto ti drame.
Umjesto klaustrofobičnog trilera - jeftina melodrama
E, ali preokret stiže brže od lifta između betonskih katova: nuklearnog rata nema. Riječ je o raskošno produciranoj prijevari čiji je cilj preodgojiti i izmučiti privilegirane bogatune, a usput im iscijediti milijarde. Na papiru zvuči kao tromjesečni seminar iz antikapitalističkog aktivizma, a na ekranu se pretvara u neku vrstu ’ubij-bogataša’ melase: što se više miješa, to je rjeđa. Čim se izvuče čep s ‘velikom tajnom’, iz boce iscuri i napetost. Umjesto klaustrofobičnog trilera dobivamo jeftinu melodramu s betonskim zidovima i staklenim emocijama.
Seriju, kao što već natuknuh, potpisuju Álex Pina i Esther Martínez Lobato, tvorci ‘La casa de papel’. Zbog toga se od njih ovdje očekivalo da će ispljunuti barem nešto na toj razini kvalitete (samo da napomenem: nisam bila fan ni te serije), ali ovdje umjesto precizne koreografije dobivamo karusel iznenađenja koji pojede samoga sebe. Sličnosti s ‘La casa de papel’ i nisu slučajne: i ovdje se manipulira masom, i ovdje se igra na veliku temu malih protiv velikih (premda je to zapravo jako upitno jer vrlo brzo, zbog raskošno producirane prijevare i jada bogataša u bunkeru, uloge se obrću, kao i simpatije), samo što je ovdje sve nemjerljivo gluplje, drama kudikamo plića, gluma jadna i priča razvučena.
'Bunker' se fura na 'Silos', ali to je šminka
Da stvar bude uvredljivija, ’Bunker’ povremeno svojim hladnim vizualima, nacrtima konstrukcije bunkera i glazbenim frazama – zaziva seriju ‘Silos’, ali to je tek površinska šminka: ondje je klaustrofobija bila motor priče, ovdje služi kao kulisa za kričave obiteljske obračune i ispovijedi pripremljene kao za priredbu u lokalnoj školi. Ili, jednostavnije rečeno – ’Silos’ je sjajna serija, ovo je davež.
Max bi lako mogao biti tragični junak: izjeda ga krivnja, sjećanja progone, pokušava se iskupiti u skučenom prostoru u kojem jedva ima mjesta za disanje. No ’Bunker’ to sustavno potapa u predramatične dijaloge tipa ‘ti si kriv/nisam kriv’, pa kad god bi trebalo doći do tišine i čovječnosti, netko udavi pričom ili točnije, praznim riječima. Glumački ansambl - miks prepoznatljivih španjolskih i latinoameričkih lica - odrađuje turu kroz sve nijanse ‘vičem jer sam povrijeđen’ i ‘šapćem jer sam tajanstven’, ali malo što probija glatku, hladnu membranu luksuznog skloništa. Produkcija je, doduše, uredno skupa: stakleni hodnici, klinika koja mjeri i disanje i mrštenje, prostor koji izgleda kao showroom za apokalipsu. No što ti vrijedi sajam bogate scenagorafije kad scenarij puni hodnike zrakom?
Paradoks za kraj: serija je među top 10 najgledanijih Netflixovih u Hrvatskoj, iako su reakcije publike, jednako kao i kritike, uglavnom loše i posprdne. ‘Bunker milijardera’ je gubitak vremena, ali očito nas je mnogo koji smo iz različitih razloga spremni to vrijeme izgubiti. Netflix će, sigurno je, dobiti ono zbog čega i postoji - algoritam će zadovoljno klimnuti, a vama će, ako tražite stvarnu napetost i mozgovnu gimnastiku, ostati tek podsjetnik da ste mogli šetati po kiši i pritom doživjeti zanimljivije pustolovine nego u ovom podzemlju.
Presuda: ‘La casa de papel’ ima ritam i drskost; ‘Bunker milijardera’ ima beton i jeku. Jedno je razbojnička opera, drugo - razvučena probna sirena.