Izgleda da streaming giganti dolazak novog godišnjeg doba shvaćaju vrlo jednodimenzionalno. Čim padnu prve kapi kiše i utihne cika kupača na plažama, njima je to znak da nas zaspu mračnim krimi-dramama. HBO nam je već podario 'Radnu skupinu' sa superdepresivnim Markom Ruffalom, a eto ti ga sad i Netflixa s mini-serijom 'Black Rabbit'. Glavna je razlika u tome što je ova s Ruffalom dobra, a 'Black Rabbit', žao mi je, ali nije.

Mislim, poslušno su oni uhvatili 'dolazi-jesen' mantru: ugasili su svjetla na setu, a dnevne scene na otvorenom isfurali kroz neke prašnjave, polumutne filtre pa je sve to, kao, jako gritty, mračno i duboko, ali unatoč tom Fincher-manevru – nisu Fincher i nemaju pojma. Možda na njega nalikuju u nekim scenama, ali ovdje je gritty mračnjaštvo tek skrovište za manjak fokusa i još veću rupetinu u karakterizaciji i ponašanju likova, koje već tijekom prve epizode poželiš zveknuti glavom o glavu, a do zadnje ti je svejedno hoće li preživjeti svoju retardiranu dramu ili će skončati u bijedi s izrazom negodovanja na licu.

Međusobno ovisna braća

Premisa je na papiru solidna: Jake (Jude Law) i Vince (Jason Bateman) kodepentna su braća iz radničkog dijela New Yorka, odrasli uz oca alkoholičara i uz grunge bend u kojem je jedan bio bubnjar, drugi frontman, a obojica kreteni. Kad im bend nije uspio, otvorili su restoran kao tobožnji novi početak, a u stvarnosti crnu rupu koja usisava lovu, živce i ostatke razuma. Vince je u međuvremenu razvio nezgodnu naviku da se previše drogira i postane ovisnik pa je u jednom trenutku i digao sidro od restorana, ostavivši Jake da ga hendla na svoju ruku, pretvorivši ga u neku, ajmo reć, trendi senzaciju, ali i polaznu točku s koje se ovaj stalno pokušava mrdnuti i otvoriti još jednu lokaciju te napokon izbjeći da, kako sam kaže, 'samo zarađuje pare koje smrde po njegovu (trudbeničkom) znoju'.

Taman kad Jake misli da je na pragu ostvarenja tog novog cilja s novom lokacijom, Vince na drugom kraju zemlje nešto zasere, javi se nakon što sedam mjeseci – otkad im je umrla majka – nije pisnuo ni pismom ni razglednicom i moli Jakea da mu pošalje kartu za povratak u New York. Jake – jer ga očito krasi ista obiteljska crta debilizma kao i Vincea – pošalje kartu i eto ti bracike natrag u Velikoj Jabuci. A s njim stiže i gomila problema jer ono što je Vince zasrao u Renu dolazi s njim. Nije baš 'I shot a man in Reno just to watch him die', ali je negdje na liniji pregazio-sam-lika-koji-mi-je-maznuo-kovanice. U Renu.

Napeto i blesavo

I sad tu kreću zapleti i turbulencije, nasilje i jurnjava koji, priznajem, na momente jesu napeti, ali su istodobno i toliko blesavi da se počneš lupati daljinskim po čelu. Em ti mozak eksplodira od svakog novog ciklusa samosabotaže kojim se Vince 'lukavo' pokušava izvući iz govana, em nikom prisebnom nije jasno zašto ga Jake zbog svega toga ne stjera u tri lijepe, nego sudjeluje. OK, Bateman i Law tu pokazuju nešto glumačke vještine (jer objektivno JESU dobri glumci) u prikazu suovisnog odnosa između dva traumatizirana brata, gdje jedan posjeduje luzersku, ali dominantnu sposobnost uvjeravanja, a drugog valjda muči krivnja, vrag bi ga znao što – no scenarij im ne pomaže pa nemaju baš s mnogočim raditi. No ta njihova nebulozna suovisnosti kao da je jedini neupitno istinit psihološki mehanizam u seriji. Svejedno, ni ta linija nije do kraja razrađena; više se sugerira nego što se promišljeno gradi.

Tempo priče je, da budemo pristojni, kriminalan. Jedan prizor zuji od napetosti, a već sljedeći vegetira kraj štednjaka dok se tikvice znoje u tišini. Kad god radnja napokon uhvati ritam, upadne flashback, tempiran kao budilica u nedjelju u pet ujutro. Sve pokvari, premda ni bez njega nije bilo baš nešto super. Jedino što gledatelj izvlači iz tih povrataka u prošlost jest želja da je braći uspio njihov grozan grunge bend jer se onda ne bi laćali restorana. A i priča o restoranu i podzapleti povezani s njime… jao meni. Usporedba s 'The Bearom' nameće se sama od sebe, na štetu 'Zeca': od istih sastojaka tamo se skuha drama, karakter i smisao, ovdje se sve zajedno prekuha u gorku kašu.

Dobra gluma, ali...

Glumački, kako sam gore već natuknula, ipak nije sve crno. Jude Law malo batrga s američkim naglaskom, ali zna glumiti (koliko može s ovako stupidno karakteriziranim likom), a usto je i dalje razorno zgodan. Ono što je ipak važnije jest da Jakeu daje krhkost i nerv koji bude dojam da unutra postoji čovjek, samo zatrpan slojevima stida i loših odluka. Simpatično je kako serija svako malo sama sebi namigne i komentira njegovu 'zgodnoću' – čas iskreno, čas podbadalački – samo da bismo minutu kasnije opet došli do one neugodne misli: 'nda – mnogo lep, ali ne previše pametan'. Jason Bateman kao Vince donosi dio onog svog ozarkovskog majstorstva, ali i opet – scenarij to brzo uništava. Oba su glumca bolja od materijala, a to je uvijek problem za glumačku izvedbu.

Od drugih uloga, Amaka Okafor kao glavna kuharica Roxie donosi ono što scenarij sustavno odbija: konkretnost, rad, disciplinu i trunku profesionalnog ponosa. Svaka njezina scena prozrači kadar. A Troy Kotsur (sjećate ga se iz filma 'CODA') u manjoj ulozi gangstera u samo nas par gesti i pogleda podsjeća koliko se sjajno može glumiti i bez buke i galame. Šteta što glumci oštećena sluha, poput njega, ne dobivaju više i veće uloge; sudeći po Kotsuru, ekran bi od toga imao i umjetničke i emocionalne koristi.

Rastrojena struktura

Strukturno, 'Black Rabbit' pati od rastrojstva. Podzapleta je preko nekoliko: braća u opasnosti, restoran u ugrozi, djelatnici u previranjima, bla-bla-bla… i nijedan ne ostvaruje jasnu liniju početka-sredine-kraja. Da je itko imao hrabrosti rezati viškove i nezavezane repove, ostalo bi tri do pet epizoda koje bi se mogle progutati bez antacida. Pod uvjetom, naravno, da su i braća iz rubrike Glup & Gluplji napisana kao ljudi, a ne kao hodajući generatori neshvatljive motivacije. Posebno Vince: nakon treće egzibicije čovjek otupi i poželi mu smrt. Jake? Još veća zagonetka – koji je pak kukurijek njemu da sve to omogućuje i potiho potpisuje? Priča to nikad dovoljno pametno ne objašnjava.

Konačan dojam: okani se jesenske depresije, dragi Netflikše. Ili, ako već moraš kopirati HBO-ov grit & gloom, nabavi bolje scenarije s boljim likovima. Ovo jedva da je za dvojku, a školska godina tek je počela.