KATABAZA!

Svi koji su 2021. godine gledali prvu sezonu srpske serije 'Crna svadba' jako se dobro sjećaju te riječi. Izgovara je lik s kojim počinje cijela priča, izvjesni Mitar Stojić (Slavko Štimac) iz malog mjesta nedaleko od Đerdapa, i izgovara je prije i nakon što je automatskom puškom pobio desetak ljudi iz svojega mjesta. Ubojstvo, a pogotovo ta katabaza zainteresiraju Petra Ćirića (Uliks Fehmiu), pripadnika Bezbednosno-informativne agencije, čiji se sin ubio izgovarajući navlas istu riječ.

Angažira forenzičku psihologinju Natašu Janković (Jelena Đokić) da se vidi je li Mitar lud il' mu noge smrde, pa ispadne da mu smrde, ali po sumporu onostranog zla, izmađijanog drevnim vlaškim mambo-džambom iz kraja iz kojeg potječe te isprepletenog s bizarnim i mračnim narodnim običajima, drugim ritualnim i krvavim pohodima, vjerom, crkvom, društvom i samim crnim đavlom. Bila je to sjajna serija (vidi osvrt). Mračna, napeta, pametna, atmosferična, dobro napisana, fino odglumljena i do svoje srži - balkanska. Na jedan suvremen, ali i tradicionalan način. Čisti bombončić za ljubitelje mračnog folklornog kolorita iz ovih krajeva.

Karikaturna površnost

E, sad. Druga sezona bila je već odavno snimljena, ali se na njezino emitiranje dosta dugo čekalo, nemam pojma zbog čega. Ni sad se još ne može gledati u Hrvatskoj, ali doći će, kao što je došla i prva. Jedini je problem to što nisam baš sigurna da je vrijedna čekanja, a bogami ni gledanja. Jer nije da tu nema štofa za određenu vrstu gledateljskog gušta (češće nego što bi bilo poželjno - onog u kojem se smiješ na stvari koje nisu smišljene kao smiješne) - ali deset novih epizoda nisu ni do koljena prvoj sezoni.

Gluplje su, površnije, natrpane bespotrebnim điđama i naizgled kompliciranom (a zapravo banalnom) radnjom, razbijene na hrpetinu likova kojima se nakon nekog vremena i prestaneš truditi pamtiti imena jer te zaboli patka hoće li ih demon pustiti na miru ili ispeć' na ražnju, a ono najgore - raspisane su u tako smiješno dramatične i pretjerane dijaloge da jadni glumci nisu imali šanse ispasti ništa drugo doli karikature.

Povrh svega, da nije bilo prve sezone, nikom živom uopće ne bi bilo jasno za koji se klinac ta serija uopće zove 'Crna svadba'. I da, naravno da znam da je sam ritual crne svadbe i u prvoj sezoni bio generalno marginalan i tek simboličan, ali simbolizira vlašku magiju, odnosno mračni folklor na koji se serija tako divno oslanjala. Toga u drugoj sezoni nema. Okej, nešto se malo referiraju na to izvlačenjem (i bogami klanjem) lika babe Mikule, ali generalno - brus. Nula bodova.

Ali zato su cijelu okultističku spiku prebacili u nekakvo pravoslavlje kakvo bi postojalo jedino da o njemu piše Dan Brown - a ne piše, na CGI koji bi možda prošao u igrama za PlayStation 2003. - a zapravo ne bi ni tada, na demone koje bi Buffy ubila usput, ujutro prije nego što opere zube i na političke petljancije i reference koje ne da su prvoloptaške, nego imaju čak i bradatog mistika koji zaraslom pojavom skriva pravi zločinački identitet pred pozadinom velike javne rasprave o haaškim optužnicama. Mislim, ono... dr. Dabić, anyone?

Teška srpska sudbina

E, da, i nemojmo zaboraviti na to da ishodište cijele priče počiva na vjekovnom teškom usudu srpskog naroda, zbog kojeg, eto, mračne sile opsjedaju to područje od nemila do nedraga, pa smo usput u seriji dobili i isječke na starosrpskom, s nekim likovima za koje mislim da su car Lazar i Miloš Obilić, a upečatljiv cameo imaju i ustaše, koji kolju zato što se žele domoći 'moćnog oružja koje ide iz ruke u ruku i skida glave'. Za koje će se ispostaviti da je - ni manje ni više nego - crna ruka. A kad smo već kod crnog - u seriji koja se zove 'Crna svadba', osim te svadbe - koje više nema, imamo i crnog vojvodu i crnu ruku i - iznenađenje! - Crnu ružu! Da, da, onaj tinejdžerski samoubilački kult koji svako malo izroni po raznim predjelima bivše Jugoslavije. I tu je!

Znam, ništa vam nije jasno i djeluje kao da bi čovjeku od svega toga mogao eksplodirati mozak, ali zapravo je sve to što sam gore nabrojala iz kategorije već spomenutih điđa i bižuterije. Nakićeno k'o provincijski adventski vašar (u Zagrebu, na primjer), a ispod svih lampica, zvončića i zlatnih dukata - puno jednostavnija priča. I puno bezveznija.

Dvije paralelne priče

Odvija se na dva vremenska kolosijeka - jedan u Beogradu 2002., u kojem još gledamo dobro nam poznatog Petra Ćirića iz prve sezone kako s pozadinom pobjedonosne turneje tada još jugoslavenske (SRJ) reprezentacije na svjetskom košarkaškom prvenstvu istražuje misteriozno-okultna samoubojstva lokalnih tinejdžera dok mu se istodobno raspada brak, počinju problemi na poslu, svašta nešto grozno. Trulež, dakle, već opasno nagriza dobrog čovjeka i sustav, brutalistički neboderi Novog Beograda strše u mračna nebesa kao kakav Mordor novog milenija i tako to. Drama. No to je bolji narativni kolosijek. Bio bi još bolji da su ga smisleno zaokružili, da smo, na primjer, saznali kako se taj njegov sin na kraju ubio uz riječ 'katabaza', ali svejedno - bolji je od drugog vremenskog kolosijeka priče.

Taj drugi - lošiji, ali dramatičniji, nakrcaniji CGI-jem, masovkama, krvlju i crevcima zaklanih monaha - događa se u Srbiji današnjice i... ajme majko. Ćirića više nema, nitko živ ne zna jel' živ (ja pogledala sezonu do kraja pa mi i dalje nije skroz jasno), a glavni likovi su neki stari znanci iz prethodne sezone, ali bogme i neki novi. Nataša je sada redovnica i fakat efektno izgleda u onoj zastrašujućoj crnoj mantiji, pod kojom se skriva od kojekoga i koječega, ali ne od sila zla, s kojima komunicira tako što dotiče demone pa onda za njima odlazi u tajanstvenu, očito zlu paralelnu dimenziju, koja s tamnim pahuljama koje lebde po zraku neodoljivo podsjeća na Upside Down iz Stranger Thingsa, ali puno lošije izvedena (da opet spomenem rane Play Station igrice). U toj se dimenziji skriva i mračna biblioteka s Kosančićeva venca, koja je srušena u bombardiranju Beogradaq 1941., ali je na neku foru - koju pred kraj serije objašnjava onaj Mića koji je pokl'o cijeli manastir u prvoj sezoni - postala stjecište sila zla, koje sad spremaju The Treći Krug zaposjedanja svijeta i dobrih ljudi.

S Natašom je i naš stari znanac iz prve sezone, otac Hijaluron, pardon, Ilarion (Predrag Bjelac), koji fakat nosi impresivne mantije i šešire - svaka čast kostimografima - ali mu je uloga ovaj put napisana božesačuvaj plošno, Nikola Kojo i opet je ovdje kao inspektor Bane Tomić, koji se skriva kod svoje kolegice i cure jer je optužen za ubojstvo. On, dok ne kopa po tome kako bi skinuo ljagu sa svojeg krivo optuženog imena, mijenja pelene njezinoj dementnoj majci, šegači se, ševi i šora kao i u prvoj sezoni, a glavni dodatak main castu nezavisna je skupštinska zastupnica Olivera Serdarević (Dara Džokić), koja se u politici bori za pravu stvar, ali je i u prošlosti i u sadašnjosti, a bogami i u paralelnoj, crnoj dimenziji ,povezana s krivim ljudima, pa čak i demonima. Ali ne zna, jadna. Ništa ne zna. Sve dok ne sazna, ali kad sazna, već je totalna frka i pred vratima su ni manje ni više nego jahači apokalipse.

Ništa od katabaze

Do tih jahača apokalipse, naravno, ne dolazi ni od kuda, nego cijela ta priča u današnjici počinje opet s nekoliko ubojstava/samoubojstava uz bojni poklič: 'Katabaza!', a onda se sve razvija ili, bolje rečeno, razbija u nekoliko pipaca priče, koji gmižu posvuda i nikuda. I pritom nam pokušavaju reći štošta o Srbiji jučer, danas i sutra, a sve se svodi na to da je riječ o zemlji s nezbacivom zlom kobi i prokletstvom. I takva joj teška sudbina dolazi s nekog drugog svijeta. Pretvara je u žrtvu. Kao što jedan od dvjesto pedeset likova u tom rukavcu priče kaže: 'Niko ovde nije svoj čovek' i onda se ubije tako da glavom lupa u pod dok si ne smrska lubanju.

Vjerujem da su autori ove serije imali velike ideje, ambicije i inspiraciju. Neke im čak nisu ni loše, i zato sam, na kraju krajeva, bez prevelike muke odgledala svih ovih deset epizoda. No razrada im je nedorečena i plošna, poruke prejednostavne za takvo kompliciranje fabule, izvedba pretraljava da bi opravdala tolike điđe i karakondžule i sve to skupa na kraju djeluje prazno, djetinjasto i trešerski. No završetak sezone dovoljno je sugestivno otvoren da nagovješta nastavak i, unatoč svemu ovome gore napisanom, ja ću to sigurno gledati i sigurna sam da nisam ni jedina ni u manjini. Mi, gledatelji, ponekad smo totalni idioti koji se dajemo zavesti prizemnim blještavilom žanra, a to je ono što ova serija, eto, čak i u ovoj inferiornoj sezoni ipak ima. Nadajmo se da će u eventualnom nastavku doživjeti - da se izrazimo suprotnim mitemom od onoga iz kojeg je potekla - ANABAZU.