Ne znam bih li sljedeći fenomen nazvala zanimljivim, zabrinjavajućim ili ga uopće ne bih nikako nazivala, čak ni fenomenom. Pogledaš osam epizoda serije o prijateljstvu, obitelji, dugogodišnjim navikama i običajima, smrti, žalovanju, raspadu braka, krizi identiteta, starenju, roditeljstvu i egzistencijalnom užasu prolaznosti – i pritom ti je najjača emocionalna reakcija: 'Čovječe, kak je dobra ova viksa na jezeru.' Druga sezona Netflixove serije 'Četiri godišnja doba' gotovo je savršen primjer tog fenomena.

A šteta.

Materijal kojim raspolaže, naime, mogao bi nahraniti pola suvremene streaming produkcije. No kao i u slučaju prve sezone – sve je tu, al' gdje je (dobra) serija?

Je li odlaskom lika Stevea Carella otišao i humor?

Podsjetimo. 'Četiri godišnja doba' nastala su prema istoimenom filmu Alana Alde iz 1981., jednom od posljednjih velikih američkih filmova iz doba kad su studiji još vjerovali da odrasli ljudi žele gledati druge odrasle ljude kako razgovaraju. Ne pucaju. Ne spašavaju svijet. Ne love serijske ubojice. Samo razgovaraju. U prvoj sezoni Tina Fey i društvo taj su film proširili u osam epizoda i pritom napravili ono što suvremena streaming produkcija često radi s klasicima - malo ga osvježili, malo ga produžili, malo mu promijenili frizuru, ubacili druge američke rase i druge seksualne orijentacije, ali sve drugo uglavnom ostavili onakvim kakvo je i bilo.

Druga sezona nastavlja u istom tonu, nakon smrti Nicka, lika kojega je glumio Steve Carell. Nick je još u prvoj sezoni ostavio suprugu Anne zbog mlađe Ginny, razvalio dinamiku cijele prijateljske skupine, a onda poginuo prije nego što je stigao objasniti što mu se zapravo događalo u glavi. Iza njega su ostali ožalošćeni prijatelji, bivša (iako ne službeno) žena, trudna djevojka i kurcluš do neba. Drugim riječima, scenaristi su dobili jackpot. A onda su u drugoj sezoni OPET odlučili igrati na sigurno.

Likovi ili strojevi za citate psihoterapeuta s TikToka

Tu dolazimo do onoga što me kod ove serije fascinira još od prve sezone. 'Četiri godišnja doba' toliko su zaljubljena u svoje likove da ih odbijaju pustiti da budu istinski grozni. A ljudi koji tuguju za preminulom bliskom osobom ponekad jesu grozni. Ljudi kojima se upravo raspao brak ponekad jesu grozni. Ljudi kojima se život okrenuo naglavačke često znaju izgovoriti stvari zbog kojih bi ih prijatelji najradije gađali vrtnim namještajem. A ljudi iz ove serije uglavnom citiraju svoje psihoterapeute ili – što je vjerojatno još preciznije – psihoterapeute s TikToka.

Divan je to suvremeni medijski primjer onoga što je francuski sociolog Pierre Bourdieu svojedobno nazvao kulturnim kapitalom ilitiga socio-obrazovnom privilegijom pripadnika određene klase, koja ima pristup određenoj razini obrazovanja, kulturnih i intelektualnih sadržaja kojima onda barata u životu. U ovoj seriji likovi još k tome imaju i vremena za pristup takvim sadržajima pa im svakodnevna komunikacija blještavo reflektira da su popabirčili sve što su o emocijama naučili na psiho-kauču, u podcastima i društvenim mrežama. No to bi još i bilo fora da je u seriji prikazano kritički, ali nije. Prikazano je kao da je to normalan način komunikacije. I totalno proždire i dramu i komediju serije.

Previše pametovanja

Dramu proždire jer likovi koji tako najozbiljnije govore više nisu uvjerljivi i nitko se normalan ne može identificirati s preseratorima koji stalno tako govore, a komediju proždire jer… jednostavno nije smiješno. Mislim, izem ti zabavnu seriju u kojoj svi likovi posjeduju emocionalni vokabular veličine manjeg rječnika stranih riječi, svi su dovoljno obrazovani da razumiju vlastite traume, a još su usput svi dovoljno imućni da ih obrađuju na lokacijama s pogledom na jezero. I to je problem. Ljudska stanja prikazana na taj način niti djeluju ljudska niti karikirano-smiješna. Tuga ispada nekakav skupi hobi, a zabava moguća jedino uz sendviče s jastogom i put u Italiju.

Nije to nova pojava niti su 'Četiri godišnja doba' prva serija koja pati od te boljke. Američka televizija posljednjih dvadesetak godina razvila je gotovo cijeli podžanr koji bismo mogli nazvati 'ennui dobrostojećih'. Od 'Thirtysomething' preko 'Brothers & Sisters' do brojnih HBO-ovih i streaming nasljednika, gledamo ljude koji posjeduju nekretnine iz snova, zdravstveno osiguranje s benefitima akupunkture i cjeloživotne psihoterapije, vikendice, fakultetske diplome i prijatelje koji ih vole, a ipak osjećaju duboku egzistencijalnu prazninu. I sve okej. Naravno da i privilegirana klasa ima pravo na egzistencijalnu prazninu. Nezgoda je jedino to prikaz te egzistencijalne praznine postaje mnogo manje potresan i gotovo nimalo komičan kad se odvija uz vino od četrdeset dolara po čaši i planove o otvaranju vlastitog pansiona zato što ti je dosadno na poslu koji već radiš.

Vrijeme gurnuto pod tepih

A druga sezona ove serije krcata je momentima i scenama koji su upravo i samo to. Jedina sjajna iznimka jest flashback epizoda koja se odvije tijekom Dana zahvalnosti usred pandemije COVID-a. Ne zato što je najtužnija. Definitivno ni zbog toga što bi bila najsmješnija (jer uopće nije osobito smiješna). Nego zato što jedina uspijeva probušiti zaštitni omotač privilegije i kulturnog kapitala kojim serija oblaže svoje likove. Odjednom ih vidimo prije katastrofe koja im je preokrenula živote, iako se sve odvija tijekom globalne katastrofe. Vidimo Nicka živog. Vidimo pukotine koje će kasnije postati provalije. Vidimo prijatelje koji se vole, ali jedni drugima polako postaju teret. Vidimo ljude zarobljene u kućama i vlastitim glavama.

I prvi put osjetimo nešto što ostatak sezone često gura pod tepih - vrijeme. Pravo vrijeme. Ono koje odnose troši, nagriza i pretvara u nešto drugo.

Zanimljivo je usporediti to s 'Morning Showom', još jednom serijom u kojoj se Steve Carell našao usred priče o privilegiranim ljudima suočenima s COVID-krizom. Ondje je pandemija djelovala kao povećalo koje razotkriva moć, narcizam i licemjerje medijske elite. U 'Četiri godišnja doba' ona djeluje više kao emocionalni rendgen. Odjednom vidimo kostur prijateljstva ispod svih duhovitih dosjetki i grupnih vikenda.

I to je onda fakat dobra televizija. Kvalitetan streaming. Serija kakve smo voljeli kad smo prvi put otkrili da mogu biti umjetnost. To je drama. To je ono zbog čega se čovjek nagne prema ekranu. Nažalost, ostatak sezone nije ni blizu.

Humor je i dalje najveći problem serije. Ne zato što ga nema, nego zato što kao da je proizveden u suvremenoj, ekološki osviještenoj i vrhunskim filtrima opremljenoj tvornici vrlo pristojnih šala. A kad skupiš Tinu Fey, Willa Fortea, Stevea Carella, Colmana Dominga i cijelu vojsku ljudi koji su odrasli na SNL-u, očekuješ vatromet. No vatrometa nema. Dobivamo lampione. Povremeno su to vrlo lijepi lampioni. Ali su ipak lampioni.

Najveći dio komike svodi se na simpatične neugodnosti, blage bračne prepirke i dobroćudna zadirkivanja. Alan Alda je još osamdesetih znao da se najbolji humor krije u sitnoj ljudskoj okrutnosti. Ovdje se često skriva u pristojnosti.

Srećom, glumci spašavaju mnogo toga.

Druga sezona ipak bolja od prve

Kerri Kenney-Silver kao Anne odrađuje možda najbolji posao u cijeloj seriji. Ona jedina djeluje kao osoba koja se zaista promijenila nakon Nickove smrti. Njezina tuga ima težinu. Njezina ljutnja ima zube. Njezino ponovno sastavljanje vlastitog života djeluje stvarno. Colman Domingo, pak, ponovno demonstrira da može odglumiti doslovno sve. Kad on uđe u scenu, serija odjednom postane brža, življa i inteligentnija. A onda se pred kraj pojavi David Tennant. Na nekoliko minuta, ako i toliko. Dovoljno dugo da gledatelj zaključi kako bi radije gledao osam epizoda o tome kako David Tennant kupuje kruh nego sve ono dotad prikazano u ovoj seriji.

Na kraju ostaje dojam da je druga sezona – ajde, dobro - bolja od prve. Emocionalno je bogatija, sigurnije strukturirana i sadrži jednu doista izvrsnu epizodu. Istodobno i dalje pati od iste bolesti koju je imala i prva. Previše uglađenosti. Premalo ludila. Previše razumijevanja. Premalo bijesa (osim u jednoj jedinoj sceni šutiranja purice s trijema). Previše terapije. Previše kulturnog kapitala. Premalo života. Jer život, za razliku od ovih likova, vrlo rijetko sjeda u savršeno uređen dnevni boravak, uzme šalicu biljnog čaja i mirnim glasom, s par dobro odmjerenih dosjetki, objasni kako se osjeća