U kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti, ime Vlaste Delimar stoji kao sinonim za beskompromisno stapanje života i performansa. Od formativnih godina unutar jugoslavenske postkonceptualne scene kasnih sedamdesetih, preko legendarnog performansa jahanja gradom u liku Lady Godive, do recentnih radova koji bez zazora tematiziraju starost, bolest i krhkost, Delimar je izgradila opus koji odbija ideološke etikete i trendove, inzistirajući na apsolutnoj umjetničkoj slobodi. Ove godine slavi 70. rođendan, a to je odlučila obilježiti nizom izložbi i performansa koji će se tijekom godine održavati u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Novigradu i Ljubljani.

Ovaj opsežni projekt zamišljen je kao svojevrsna "anti-retrospektiva" kojom ne nudi puki kronološki pregled svoga rada, već poziva na novo čitanje svog opusa. Na projektu je angažirala dvije kustosice mlađe generacije, Katerinu Jovanović i Sabinu Oroshi, u planu je i objava monografije, a kao svojevrsna kulminacija cjelogodišnjih događanja najavljen je performans koji će se održati 31. srpnja u Galeriji Rigo u Novigradu. Ciklus kreće 18. lipnja u riječkoj Galeriji Kortil, a tim povodom, s Vlastom Delimar popričali smo o tijelu, sjećanjima, provokaciji kao načinu uspostave dijaloga, ali i o cenzuri, strahu institucija, starosti kao javnoj temi te o umjetničkoj poziciji koja i danas ostaje na margini.

Krenimo od novog projekta, kojim nudite novo čitanje svoga opusa. O čemu je riječ?

Riječ je o opsežnom projektu koji uključuje više izložbi i knjigu, vode ga kustosice Katerina Jovanović i Sabina Oroshi, i trebao bi dati novo čitanje mog rada. To mi je važno jer imam osjećaj da su se dosadašnje interpretacije previše fokusirale na pitanje seksualnosti, što mi je postalo pomalo iscrpljujuće i reducirajuće. Željela sam otvoriti prostor za šire i složenije interpretacije, za drugačije pristupe koji će obuhvatiti i druge dimenzije. Izložbe će se održati u više gradova – Rijeci, Novigradu, Zagrebu, Splitu, a planirana je i izložba u Ljubljani, uz moguće međunarodne nastavke. Paralelno s time nastaje i knjiga, koja je ključni dio projekta. Može se reći da će to biti neka vrsta monografije, ali ne klasične, nego interpretativne – knjiga koja okuplja više autora i različite poglede i analize. Cijeli je koncept zamišljen kao svojevrsna antiretrospektiva, ne klasični pregled, nego reinterpretacija i pomak u načinu gledanja.

A što će biti 31. srpnja?

To je moj rođendan i tada će se održati performans u novigradskoj Galeriji Rigo. Taj je prostor za mene posebno važan jer sam ondje još devedesetih, s navršenih 40 godina, napravila izložbu Imam 40 godina, koja je s vremenom prerasla u svojevrsni ciklus – nastavila sam s Imam 50 godina, pa Imam 60 godina, i sada dolazimo do Imam 70 godina. Taj kontinuitet mi je bio važan kao osobna i umjetnička linija, ali sada kao dio jednog šireg okvira.

Navršiti 70 godina života za umjetnicu performansa nije samo kronološka činjenica, već i novi umjetnički materijal. Što se događa sada kada tijelo više nije samo prostor pobune, već i prostor neumitne prolaznosti?

Ja tu prolaznost zapravo još uvijek ne doživljavam kao neku veliku, konačnu i dramatičnu kategoriju. Mislim da prolaznost nije nešto što se čovjeku dogodi tek u starosti. Prolaznost je svaki dan. Prođe dan, bio uspješan ili neuspješan, lagan ili težak, i već je nestao. U tom smislu, prolaznost je nešto što živimo od početka, samo joj kasnije počnemo davati ozbiljnija imena. Zato meni ona nije ni strašna ni spektakularna. Ne promatram je kao tragediju, nego kao proces koji se događa u hodu. Pa tako ja u hodu doživljavam i vlastitu prolaznost, ne kao neki veliki dramatični rez. Možda mi upravo zato starost nije donijela onu vrstu panike koju društvo često očekuje od žena, a osobito od žena koje su cijeli život radile s vlastitim tijelom.

Kako se u tome mijenja vaš odnos prema vlastitoj biologiji?

Kad razmislim, u osnovi je ostao isti. Tijelo i dalje gledam s istom pažnjom s kojom sam ga gledala i prije, samo što sada još jasnije vidim koliko je ono doista živi organizam, živa skulptura, nešto što se neprestano transformira. Oduvijek sam ga tako doživljavala, ali sada mi je taj proces možda još zanimljiviji jer je vidljiviji. Gledam kako koža stari, kako postaje naborana, kako se tijelo opušta, kako neke stvari nestaju, kako druge mijenjaju oblik. Ali mene to ne zastrašuje. To me, zapravo, zanima. U tome ima nečega što promatram gotovo s radoznalošću, kao da gledam materijal koji se mijenja pred mojim očima. Ne znam kako bih se odnosila prema svemu tome da se ne bavim umjetnošću, jer kroz umjetnost se ono što bi inače možda bio problem ili nelagoda može kanalizirati i prevesti u izraz, pa tada postaje podnošljivije, pa i smisleno. Da radim neki drugi posao možda bih sve to doživljavala drukčije, ali ovako imam alat kojim to mogu razumjeti i oblikovati.

Često naglašavate da tijelo bez odjeće ne laže. Postoji li nakon četrdeset godina izlaganja te istine ipak neki dio intime koji je ostao nijem, koji ste svjesno odlučili nikada ne prevesti u umjetnički kod?

Mislim da kod mene toga zapravo nema. Ne znam postoji li išta što sam svjesno zadržala kao neku zabranjenu zonu. Ja sam, kako bih rekla, valjda naivac. Sve što imam, na neki način pokažem. Ne mislim pritom da sve izbacujem sirovo i bez ikakve obrade, ali ne osjećam da postoje neki skriveni prostori s kojima se ne mogu suočiti pa ih zato skrivam. Naravno da ne ide baš sve odmah i ne ide sve isto. Uvijek postoji izbor, uvijek postoji način na koji će nešto izaći van, ali ne mislim da postoji tema koju sam iz straha odlučila ne prevesti u rad. Možda bi netko sa strane mogao reći da postoji neki slijepi kut, neka neizgovorena stvar koju ja sama ne vidim, ali ja se u ovom trenutku doista ne mogu sjetiti ničega što bih svjesno odlučila prešutjeti.

Je li ranjivost nužan preduvjet iskrenog performansa?

Ranjivost može biti vrlo konkretna. Može biti fizička, kad te nešto boli, a može biti i psihička, kad te nešto pogodi tako da više ne znaš što bi s tim. I tada, kao i sve drugo, i to ide kroz umjetnost. Kod mene je to valjda jedini način da nešto zaista preradim: da to ne ostane samo privatna muka, nego da dobije oblik kroz koji se može podnijeti. Prošle godine dogodilo mi se nešto na što nisam računala, a to je smrt našeg psa. Imala sam i prije životinje, ali ovo je bilo nešto drugo i pogodilo me jače nego što sam mogla pretpostaviti. Evo, bit će skoro deset mjeseci, a ja još uvijek ne znam kako se s tim nositi. Nisam to razriješila. Nisam to smjestila na neko mirno mjesto, i dalje je otvoreno. Ta ranjivost me iznenadila, i još uvijek je ne znam do kraja razriješiti. U vezi s tim sada radim izložbu koja će u rujnu biti postavljena u Pogonu.

Kako će se to pretočiti u izložbu?

Izložba će se sastojati od fotografija snimljenih za Vogue dva dana kasnije, koje su nastale u tom potpuno dislociranom stanju. Ja u odjeći koja mi je u tom trenutku bila potpuno strana i besmislena, u situaciji koja nema nikakve veze s onim što zapravo proživljavam. Uz to ću raditi i performans s tekstom koji će se izravno baviti tom ranjivošću – pokušajem da se ono što još uvijek ne razumijem ipak nekako artikulira.

Vaš rad često se opisuje kao kontinuirani autobiografski narativ. Kad gledate unatrag, osjećate li se kao autorica tog narativa ili možda ponekad i kao njegova zarobljenica, s obzirom na to da su kroz njega vaši najprivatniji trenuci postali javno dobro?

Kod mene sve to ide spontano. I baš zato se ne osjećam kao zarobljenica. Da se tako osjećam, da imam dojam da sam zatočena u vlastitoj biografiji ili u očekivanju da stalno moram iznositi sebe, onda vjerojatno ne bih ni radila na taj način. Našla bih neki drugi put. Naravno, ne iznosim baš sve. Ne istovarim sve što postoji. Moraš ipak napraviti izbor, moraš odlučiti što je ono što treba izaći, što je ono s čime si zadovoljna, iza čega možeš stajati. Ali taj izbor kod mene ne nastaje iz kalkulacije nego iz unutarnjeg osjećaja. Zato nemam osjećaj da me autobiografski sloj rada zarobio. On je naprosto način na koji moj rad diše.

U kojem trenutku znate da je neka tema doista tema i da ste izbacili upravo ono što je trebalo izaći?

Po osjećaju. Po intuiciji. Moram biti potpuno sigurna u ono što sam htjela predstaviti, u ono što ću pokazati. To ne znači da će to netko drugi odmah prepoznati ili prihvatiti. To nije ni važno. Važno je da ja to tako prepoznajem. Mislim da umjetnost bez intuicije vjerojatno uopće ne postoji.

Pa dobro, postoje i vrlo racionalni umjetnici, istraživači, aktivisti. Vi ste sebe nazvali "toplom umjetnicom", ali iza onoga što radite ipak stoji mnogo rada i mnogo računanja.

Naravno da stoji. Iza svakog rada stoji mnogo rada. Nema ništa što sam napravila bez ozbiljnog rada, promišljanja i organizacije. Ali sav taj rad ništa ne vrijedi ako nema onog trenutka u kojem osjetim da je to to. Možeš sve isplanirati, sve pripremiti, ali ako ja to ne osjećam kao istinito, onda ne ide van. Zato i kažem da sam "topla" umjetnica, zato što mi je intuicija presudna. Bez nje sav rad postaje mehanika.

Kad je riječ o performansu, podrazumijeva se da nastaje u nekoj vrsti dijaloga s publikom, ona ga na neki način "dovršava". Vaši su performansi često vrlo izravni i ponekad izazivaju snažne reakcije. Kako vi doživljavate taj odnos; gdje završava vaša kontrola, a gdje počinje nepredvidljivost gledatelja?

Na nepredvidivost publike uvijek moraš računati, osobito kad radiš u javnom prostoru. Tu ne govoriš galerijskoj publici, ne obraćaš se ljudima koji su došli s nekim predznanjem ili očekivanjem, nego slučajnim prolaznicima. To je negalerijska publika, "neodgojena publika", kako je volim nazvati, ne zato što je manje vrijedna, nego zato što nije unaprijed uvedena u kodove suvremene umjetnosti. Upravo zato nikad ne znaš kako će reagirati. A to je i najveća draž. Kad radiš takve radove, provokacija nije cilj sama po sebi, nego način da uspostaviš dijalog. Ljudi se uznemire, pobune, zastanu, možda ni sami ne znaju zašto ih je nešto pogodilo, ali upravo se tu događa ono najzanimljivije: komunikacija. I nije nužno da svi prihvate moj rad, nego da se nešto pomakne. Da njihova reakcija ne ostane samo refleks, nego da se pretvori u neku vrstu misaonog ili emocionalnog odgovora.

Imate li ikad tremu?

Nemam. Ne znam je li to došlo iskustvom ili je oduvijek bilo tako, ali onu klasičnu tremu, strah od publike, strah od izlaganja, to doista nemam. Eventualno me može izbaciti iz takta ako nešto organizacijski nije dobro pripremljeno. Ali to nije trema. To je više smetnja koncentraciji. Kad stanem pred publiku, dogodi se suprotno: pojavi se neka velika sigurnost. Kao da mi se tijelo u tom trenutku složi, uspravi, učvrsti. Imam osjećaj da mi tada nitko ništa ne može. Staneš čvrsto, znaš što radiš, znaš zašto si tu, i ideš.

Živimo u društvu koje se, barem djelomično, ponovno tradicionalizira. Čini li vam se da je publika danas otvorenija prema tijelu i temama kojima se bavite, ili je situacija složenija?

Mislim da svako vrijeme nosi svoje i da tu ne možemo generalizirati. Današnje generacije, osobito mlađe, drukčije su odgojene, imaju drukčije poglede, drukčiji način života, drukčije medije, drukčije vrste izloženosti. Ne možemo očekivati da reagiraju onako kako smo reagirali mi. Zato pokušavam pratiti to realno vrijeme i ne donositi prejednostavne presude. Ali ono što mene danas zapravo više zabrinjava nisu pojedinci, nego institucije. Ne publika, nego institucije. Tu vidim veći problem, veći strah i veći regres. Nakon toliko godina rada nedavno sam doživjela izravnu cenzuru u instituciji, čija je ravnateljica bila u strašnom strahu od toga što će "Vlasta Delimar napraviti". Uzela si je za pravo da zadire u moj rad i unaprijed propisuje što je prihvatljivo, a što nije. Nije tu pitanje hoću li se ja skinuti ili ne, nego je riječ o zadiranju u autonomiju umjetnika. To me zaprepastilo.

I to je odraz općeg konzervativizma?

Da, ali i nečega još goreg: straha. Čega se oni zapravo boje? To se stalno pitam. U Austrijskom kulturnom forumu, gdje me jedna kustosica izabrala za izložbu i gdje je druga, austrijska, to prihvatila, došli smo do toga da me direktorica pita zašto sam gola. Nakon 46 godina rada netko mene pita zašto sam gola. Pa ako nekoga pozivaš, onda valjda znaš tko je ta osoba i što ta osoba radi. Ne možeš me pozvati i onda se zgražati nad osnovom mog rada.

Isto je bilo i s kampanju za rad Prema dostojanstvu starenja, gdje se vide grudi, gdje nosim pelenu za inkontinenciju, gdje se vidi rendgenska snimka mojih umjetnih kukova. Tri oglašivačke kuće odbile su me jer se vide bradavice. A dolje piše Prema dostojanstvu starenja. Imam sedamdeset godina. O čemu mi ovdje govorimo? Pa to nije pornografija, to je starost. To je tijelo koje stari, i upravo bi to trebalo biti moguće vidjeti. S jedne strane imate umjetnika koji je spreman riskirati i snositi posljedice, a s druge institucije koje taj rizik ne žele preuzeti. I to je, zapravo, ono što me najviše zabrinjava.

Ispada li po tome da sve što ste radili svih tih godina ostaje u nekoj arhivi povijesti, a da svijet ide u potpuno krivom smjeru?

U nekom smislu, da. Danas se vraća novi konzervativizam, ali ono što je možda najgore jest da ga ljudi sami sebi proizvode. Nije sve nametnuto izvana. Ljudi ga sami žive, sami prihvaćaju, sami ga ugrađuju u svoje ponašanje. Pa i umjetnici. Čak su i neka umjetnička udruženja počela donositi odluke u smislu da se umjetnici najprije trebaju informirati što smiju, a što ne smiju. Pa molim vas lijepo, kamo to vodi? To me rastužuje. Umjetnici su uvijek bili buntovnici, avangarda, oni koji guraju stvari naprijed. A meni se danas čini da su mnogi pali, da su postali mekši tamo gdje bi trebali biti žešći.

Ako su i umjetnici upali u tu logiku prodaje i kompromisa, ostaje li onda uopće prostora za bunt?

Teško. Jer svi počinju gledati gdje je granica kompromisa. Evo, ja sam sama napravila kompromis u situaciji s performansom koji sam maločas spomenula. Nisam ga morala napraviti. Mogla sam reći: doviđenja, prekidamo suradnju. Ali učinila sam to zbog kustosice te institucije, jer je ona kao obična zaposlenica bila u toj situaciji potpuno nemoćna. Dakle, kompromis nisam napravila zbog sustava, nego zbog jedne osobe. Ali problem je što se kompromis počinje normalizirati. I onda dođeš do apsurda: netko prigovara što Vlasta Delimar nastupa u predbožićno vrijeme, kao da sam vještica ili krampus, kao da se moje tijelo ili moj rad odjednom ne smiju pojaviti u blagdanskom razdoblju. Takve ekscese, iskreno, prije nisam doživljavala.

Kako u takvom kontekstu vidite budućnost umjetnosti?

U zadnje vrijeme često kažem: sva sreća da više nisam mlada i da neću morati gledati sve ono što tek dolazi. Ponekad mi se čini da ovaj planet više nije zaslužio da živimo na način na koji živimo. Sve ide k vragu, ništa ne funkcionira. Ratovi su uvijek postojali, ali civilizacija je, uza svu tehnologiju, uza sve moguće alate, ostala strašno nerazvijena tamo gdje je najvažnije. Svaki dan izlazi novi mobitel, a mi kao ljudska bića stojimo na mjestu. I dalje se ubijamo, i dalje smo zli, i dalje smo nasilni. I ne kažem to kao netko tko misli da je bolji od drugih. Ne, to je očito u našem ljudskom genu. Imali smo priliku biti bolji, a nismo ju iskoristili.

Kažete da treba razumjeti mlađu generaciju da bi se s njom komuniciralo. Kako je vi razumijete i sviđa li vam se?

Nema se meni tu što sviđati ili ne sviđati. Oni su tu, takvi kakvi jesu, i treba ih pokušati razumjeti, a ne sentimentalno uspoređivati s nama. Naravno da me neke stvari kod njih živciraju. Ali, s druge strane, zanimljivo mi je kako drukčije gledaju na seksualnost. Andrej Mirčev to je duhovito sročio: današnji mladi ni ne čitaju, ni ne jebu. Naravno da je to pretjerivanje, ali pogađa nešto. Njihova seksualnost doista je drukčija. Čula sam za mlade cure koje ulaze u lezbijska iskustva ne zato što su nužno lezbijke, nego zato što im se to čini jednostavnijim, sigurnijim, komunikacijski lakšim. To me s jedne strane iznenadilo, a s druge mi je bilo strašno zanimljivo. To znači da postoji više prostora za manevar, više prostora za iskušavanje, i to nije nevažno.

Obljetničkim projektom želite otvoriti novo čitanje svog rada. Što vam je osobno najvažnije da se u tim interpretacijama napokon vidi? Što je po vama u vašem radu ostalo nedovoljno pročitano?

Meni je danas možda najvažnije to da se moj rad prestane čitati kroz jednu jedinu prizmu. Ta stalna redukcija na seksualnost, na sablažnjavanje, na golotinju, to je već postalo zamorno. Kao da se sve svodi na jednu dimenziju, a postoji puno drugih slojeva koji su potpuno zanemareni. Zašto se, primjerice, ne piše više o čipki? Zašto se ne analizira odnos između mekoće materijala i brutalnosti nekih situacija? Zašto se ne govori o fotografiji kao ključnom mediju koji mi je omogućio da uopće radim ovako kako radim? Ili o referencama, o citatima, o vezama s drugim umjetnicima i književnošću? To su sve teme koje postoje, ali ih se rijetko ozbiljno otvara. Umjesto toga stalno se ponavlja ista fraza da "Vlasta Delimar sablažnjava javnost", što je već potpuno isprazno i ne govori ništa.

Kako ste zapravo došli do fotografije kao medija? Zašto baš fotografija?

To je počelo vrlo konkretno, iz potrebe. Završila sam Školu primijenjene umjetnosti, znala sam crtati, slikati, radila sam grafiku, sve sam to prošla. Kasnije sam čak radila i u sitotiskarskoj radionici sa Željkom Jermanom, od toga smo živjeli. Dakle, imala sam zanat, imala sam disciplinu, imala sam sve što je potrebno za klasičan umjetnički rad. Ali mene je taj klasični način rada počeo gušiti. Nisam mogla zamisliti da mjesecima sjedim nad jednom slikom, da je polako gradim, da čekam da sazrije. To nije bio moj ritam. Nisam imala strpljenja za to. Trebao mi je medij koji je brži, neposredniji, koji može reagirati na trenutak. Fotografija mi je to omogućila. Snimiš, razviješ i već imaš rezultat. Možeš reagirati brzo, možeš uhvatiti trenutak, možeš raditi s vlastitim tijelom bez posrednika. To mi je bilo oslobađajuće. I tu se zapravo otvorio prostor u kojem sam mogla raditi sve ono što sam htjela.

Dok mnogi vaši suvremenici razdoblje o kojemu govorite tretiraju kao mitsko 'zlatno doba', vi u svojoj autobiografiji Voćarska 5 birate gotovo kiruršku preciznost i hladnoću u opisima. Kakav je osjećaj danas gledati na 'Vlastu iz Voćarske' bez zaštitnog filtera sentimentalnosti?

Pokušavam i dalje biti beskompromisna, kao što sam bila i tada. Naravno, kad si mlad imaš puno više energije i vjeruješ da možeš promijeniti svijet. Svi smo to prošli, taj osjećaj da je sve moguće. S godinama vidiš da stvari nisu tako jednostavne, da postoje razne društvene blokade o kojima smo već govorili. Ali, unatoč tome, ja sam još uvijek na neki način naivna – vjerujem da se nešto ipak može pokrenuti. Imam osjećaj da još uvijek postoji neki mali kotačić koji se može zavrtjeti, da se može ukazati na nešto i da se iz nečega što izgleda nemoguće ipak može izvući nešto moguće. Još uvijek imam tu energiju i taj impuls u sebi. I dalje mislim da mogu nešto napraviti, unatoč svemu, pa i tom svom pesimizmu koji ponekad izgovorim.

Spomenuli ste ranije materijale, čipku. Zašto baš čipka?

To je nešto što ni sama ne mogu do kraja objasniti, i možda je baš zato važno. Znam da me čipka emotivno pogađa. Ne mogu to racionalno objasniti, ali kad je vidim, nešto se u meni pokrene. To nije samo vizualni doživljaj, to je gotovo tjelesna reakcija. Pokušavala sam to povezati s jednim iskustvom iz mladosti. Moja najbolja prijateljica umrla je mlada i bila je pokopana u bijeloj vjenčanici, što je tada bio običaj na selu kad netko mlad umre. Ta slika – ta čipka na mrtvom tijelu – ostala je negdje duboko u meni. Mislim da je to možda bio početak tog odnosa prema čipki, ali ne mogu tvrditi da je to jedini razlog. Kasnije sam, primjerice, radila i s transformacijom bijele čipke u crnu, što je za mene imalo i jedan erotičan moment, ali ne u smislu donjeg rublja ili banalne erotike. Puno je dublje i složenije.

Znači li to da postoje stvari koje ni vama samoj nisu još do kraja jasne?

Naravno. I mislim da je to normalno. Ne mora sve biti objašnjeno. Postoje stvari koje osjećaš, ali ih ne znaš do kraja artikulirati. Ja i danas tražim objašnjenje za tu svoju vezu s tim materijalima. Možda je to ta prijateljica, možda je to nedostatak nježnosti u djetinjstvu, možda nešto treće. Ne znam. Ali i ne moram odmah znati.

U radovima poput Pravo na orgazam iznad 60. tematizirate seksualnost starijeg tijela. Provokacija ili nešto drugo?

Ne vidim to kao provokaciju. Više kao afirmaciju. Priroda nas s vremenom usporava, to je činjenica. To vidimo i kod životinja. Tijelo gubi energiju, gubi polet, mijenja se. Ali kod ljudi postoji mogućnost da se s tim ne pomiriš pasivno. Postoji mogućnost da nešto učiniš. Danas medicina nudi rješenja koja prije nisu postojala. Ja imam dva umjetna kuka. Bez toga ne bih mogla živjeti ovako kako živim. Ne bih mogla raditi, ne bih mogla biti aktivna. Ne moramo prihvatiti starost kao stanje odustajanja, kao čistu degradaciju; možemo aktivno sudjelovati u vlastitom starenju. Možemo ga oblikovati koliko je to moguće. To ne znači da se borimo protiv prirode, nego da joj na neki način odgovaramo, da korigiramo ono što možemo. Postoji prostor odluke, da sami utječemo na to kako ćemo starjeti i kako ćemo živjeti u tom procesu.

Rekli ste da ste još kao djevojčica prepoznali atelje kao "prostor slobode". Koliko je danas, u svijetu hiper-birokratizacije i "prozirnosti" društvenih mreža, uopće moguće zadržati taj autentični, hermetični prostor slobode?

Nije lako, ali mislim da to svatko mora sam za sebe izboriti. Ne možeš očekivati da će ti društvo dati slobodu. Moraš je uzeti. To znači da moraš znati gdje su ti granice, ali i koliko si spreman riskirati. Danas vidim da se prostor slobode sužava, i to ne samo izvana. Ljudi sami pristaju na ograničenja. To je možda i veći problem od otvorene zabrane.

Odbijate etikete poput feminizma ili pripadanja određenim ideološkim grupama. Zašto?

Ne odbijam ideje, odbijam pripadanje. To je razlika. Ne želim biti dio nijedne grupacije, nijedne ideologije, nijednog sustava koji bi mi propisivao kako trebam misliti ili djelovati. Jer čim si dio nečega, moraš se ponašati u skladu s tim. Moraš paziti što govoriš, kako govoriš, kome se obraćaš. A ja to ne želim. To ne znači da nisam feministkinja. Možda sam i više feministkinja nego mnoge koje se tako nazivaju. Ali ne želim biti dio zatvorenog kruga u kojem ljudi govore jedni drugima ono što već znaju. Mene zanima kako te ideje dopiru do ljudi koji o njima ne znaju ništa. Do žena koje žive izvan tih krugova. Ako govorimo samo unutar vlastite grupe, onda se ništa ne mijenja.

Je li to usamljena pozicija?

Ne osjećam se usamljeno, i to govorim bez ikakve zadrške. Mislim da se ta riječ često koristi pogrešno, kao da samostalnost automatski znači izolaciju, a to jednostavno nije istina. Ja sam cijeli život navikla biti sama u smislu donošenja odluka, u smislu toga da sama stojim iza onoga što radim, i meni je to prirodno stanje, a ne kazna. Usamljenost bi za mene značila da nemam komunikaciju, da nemam razmjenu, da nemam ljude s kojima mogu misliti, razgovarati, sukobljavati se, slagati se. A ja to imam. Ono što nemam – i što ne želim – jest potreba da pripadam nekoj grupi da bih se osjećala sigurnije. Ne zato što sam protiv ljudi, nego zato što želim zadržati mogućnost da mislim i govorim slobodno, bez osjećaja da nekome dugujem lojalnost.

Ali vaš rad često uključuje druge ljude – partnere, publiku, odnose. Može li umjetnica uopće postojati u izolaciji ili je taj drugi nužan?

Drugi je nužan, ali to ne znači da moraš pripadati. To je ključna razlika. Ja stalno govorim o dijalogu, jer bez dijaloga nema ničega. Bez dijaloga nema pomaka, nema razumijevanja, nema promjene. To vrijedi za sve odnose. Ali dijalog ne znači da moraš biti dio neke organizirane strukture. Dijalog može postojati između slobodnih ljudi. Meni je taj oblik dijaloga važniji; pripadanje, ali ne u smislu gubitka vlastite pozicije.

Koji vam je vaš performans najdraži?

To je kao da me pitate koje mi je dijete draže. Mogu eventualno reći da ima performansa s kojima sam bila više ili manje zadovoljna, ili da su neki bili uspješniji od drugih, ali to uvijek ovisi o puno stvari. Performans nije teatar, nije nešto što odvježbaš pa izađeš na scenu i ponoviš isto. To je nešto što dođeš i napraviš u tom trenutku, i to je to. Iako sam neke stvari radila više puta, svaki put je bilo drukčije. Ako baš moram nešto izdvojiti, ne kao najdraži, nego po odnosu s publikom, onda bih rekla Pravo na orgazam iznad 60.

Za razliku od nekih vaših ranijih radova, u tom performansu niste bili goli, iako bi se to možda s radom takvog naslova očekivalo. Zašto?

Jer to u ovom slučaju nije bilo potrebno. Poruka koju nosim dovoljno je snažna sama po sebi. Da sam bila gola, pažnja bi se prebacila na tijelo, na to kako su mi se objesile sise, ili bi ljudi komentirali celulit – što sam doživjela s Lady Godivom – i ta bi poruka oslabila. A kako je fokus na ideji i poruci, bilo je važno da se to ne dogodi.

Za vas, provokacija je način "pojačanog" dijaloga. Što se događa kada društvo postane "cijepljeno" na šok, kada golotinja postane samo još jedan klik u digitalnom moru?

Očito nije samo klik. Golotinja i dalje provocira. Još uvijek nešto pokreće. Još uvijek nije sve razotkriveno. Kad sam bila mlada, problem je bio mlado tijelo. A danas? Što ćemo sa starim tijelom? To je sada pitanje. Što ćemo s opuštenim tijelom, s promjenama koje dolaze s godinama? Tu još uvijek postoji prostor za provokaciju. Zato mi je zanimljivo vidjeti umjetnice koje se i dalje izlažu bez korekcija. To nije samo hrabrost, to je stav. To je način života.

Kad ste spomenuli Lady Godivu; ustvrdili ste negdje da bi taj performans danas možda bio teže izvediv nego onda. Što to govori o našem vremenu? Bi li danas bio i opasniji?

To zapravo ne možemo znati. Ja sam taj performans radila u ovoj državi, ne u onoj bivšoj, i to bez dozvole. Pokušala sam je dobiti, ali nisam uspjela. Prošao je bez fizičkih napada, iako je sigurno bilo komentara, ali se na njih nisam obazirala. Udruga Domino sada ga želi ponoviti s drugom umjetnicom, ali pitanje je hoće li i oni dobiti dozvolu. Ja bih ga rado ponovila, ali zbog kukova ne smijem više jahati. Da nemam to ograničenje, bez problema bih ga ponovno izvela. Sada je pitanje tko je spreman preuzeti odgovornost i rizik. Jer bez toga, takve stvari danas teško prolaze.

Kako tumačite to da ste istodobno prepoznati kao jedna od najvažnijih hrvatskih suvremenih umjetnica a i dalje marginalizirani u smislu prostora i institucionalne podrške? Je li margina jedino pošteno mjesto za umjetnika performansa?

Ne znam po čemu sam ja "najznačajnija" – tako drugi kažu. Ja i dalje osjećam samo da sam marginalizirana. Ovo okruženje još uvijek ne može u potpunosti prihvatiti ovakvu vrstu beskompromisnosti. Ja sam ničija. Ne pripadam nijednoj stranci, nijednoj ideologiji. Nitko me ne prisvaja. Ja sam samo svoja. I zapravo se ne bunim zbog te marginalizacije. To mi je na neki način i plus. Nemam atelje, ali iskreno, više mi i ne treba. Sve manje radim klasične radove. Više me zanima performans, nešto što nije klasično izlaganje. Doći u prostor i objesiti slike – to mi je postalo dosadno.

I, za kraj, da se danas, sa svojih 70 godina, susretnete s onom dvanaestogodišnjom djevojčicom koja je odlučila biti umjetnica, što biste joj rekli: je li "umjetnost kao sudbina" bila vrijedna svih onih prekršajnih prijava i nerazumijevanja?

Rekla bih joj: idi, isplati se. Sve bih napravila isto. Bez obzira na sve probleme, nerazumijevanja, rizike, to je prekrasan put. Ne znam što bih radila da nisam izabrala umjetnost. Performans je otvoren, širok, možeš uključiti sve; ljude, emocije, iskustva. To je nevjerojatno bogat prostor, a moje tijelo moj filter. Umjetnost je najljepša stvar. Otvorena, slobodna, živa. Zato neka moja posljednja rečenica u ovom intervjuu bude: živjela umjetnost!