Ako ste makar periferno pratili regionalnu glazbenu scenu u ovom tisućljeću, ime Lucije Ivšić trebalo bi vam biti poznato najprije kroz rad s grupom Punčke, vinkovačkim bendom koji je prije dvadesetak godina donio dašak svježine u tada već prilično utaborenu, ali i pomalo učmalu domaću indie rock scenu. S tri albuma, dva EP-a i nastupe s rock velikanima kao što su Queens of the Stone Age u desetak godina karijere dosegnuli su plafon do kojeg je u domaćim uvjetima bilo moguće dobaciti.

Kao inženjerka po struci, ali i neobično uporna žena, Lucija je, naravno, htjela više. Prilika za novi početak pružila joj se – kako to sudbina obično odredi – usred pandemije, kad se preselila na drugi kraj svijeta. Melbourne je u smislu razvoja karijere, kako akademske, tako i autorske, vjerojatno jedno od najboljih mjesta na svijetu, osim ako dođete tamo u vrijeme jednog od najtvrđih lockdowna na svijetu, a u pitanju je grad koji je najdulje od svih gradova na svijetu, čak 267 dana, bio zaključan, što je na njegove stanovnike ostavilo trajne i traumatične posljedice. Lucija, koja svoje demone ne prešućuje u pjesmama, upravo je tamo, na Sveučilištu Monash, 2021. godine dobila punu školarinu i stipendiju, a te dane danas, s dobrodošlim odmakom, opisuje kao – vrijeme krize identiteta.

'Imala sam nekoliko ideja o tome što bih htjela (g)raditi, i kako je to bilo friško nakon preseljenja i nemilog lockdowna u Melbourneu zbog covida, kriza identiteta bila je na vrhuncu. Nisam znala jesam li pogriješila što sam završila s Punčkama, nisam znala kako početi od nule, nisam znala gdje sam niti tko sam, sve je bilo zamršeno, komplicirano, nesigurno, nestabilno', kaže Lucija danas.

Utopijska 'digitalna Slavonija'

Iz tog kolopleta nes(p)retnih životnih okolnosti izvukla se, kako je to u eri kapitalizma i prikladno – radom. Doktorat je posvetila istraživanju veze između tehnologije i očuvanja tradicije i materinjeg jezika te, kako kaže, generalnom osjećaju pripadnosti migranata. Tako je zapravo otkrila i ono što danas dijelom pokriva projekt ŽIVA, svojevrsnu utopijsku 'digitalnu Slavoniju'.

'Prvi je rad bilo interaktivno VR iskustvo u kojem sam pomoću tehnologije LIDAR (geodetske vještine) i programiranja snimila svoj stan u Melbourneu, ali ga preklopila sa zvukovima iz Vinkovaca: kada bi ušao u VR iskustvo, iako bi bio u Melbourneu, moja obitelj bi te provodila kroz stan, zvala na ručak, gledala vijesti... To je bio neki moj prvi pokušaj eksperimentiranja i izlaska iz uobičajenih glazbenih voda, i bilo je dosta uspješno: ljudi su plakali tijekom tog iskustva, zvali svoje roditelje odmah po završetku i bili jako nostalgični. Na kraju sam putovala cijelu polovicu 2022. godine i predstavljala rad na umjetničkim festivalima u Ateni, Barceloni, Sloveniji i Melbourne Design Weeku. To mi je dalo vjetar u leđa i onda sam shvatila da je moj najjači adut glazba i glas/pjevanje; doslovno je tada nastala ideja o ŽIVI. Iako nije bila vezana uz doktorat, sve to istraživanje i kopanje po konceptima doma i pripadnosti dali su mi ideju da pokušam spojiti nešto 'tradicionalno' s modernim, ali naravno sve uz moju interpretaciju, ne slijedeći pravila', prisjeća se.

Od ansambla LADO do Tylera, the Creatora

Pitate se kako bi sve to moglo zvučati. Nas je, konkretno, podsjetilo na plantažu jabuka iz Lucijinih rodnih Borinaca kad bi ih brali roboti upravljani ljudskom rukom. Njezino istraživanje korijena, posebno na aktualnom drugom albumu 'Žiiva', umotano je u slojeve danas prilično popularne darkwave elektronike, no uz vokale zbog kojih ta kombinacija uopće ne zvuči neprirodno. Zato smo upitali Luciju možemo li kroz slojeve tehničkog gikizma i hladnog elektroničkog mraka zbilja zagristi i okusiti borinačku jabuku.

'Zanimljivo mi je to kako na ovom albumu publika čuje toliko tog slavonskog zvuka (ne samo Hrvati nego i Australci), a ja sam bila uvjerena da to nije slučaj – na novim sam pjesmama toliko eksperimentirala u procesu stvaranja i nisam se vodila apsolutno nikakvim pravilima niti namjerama osim onim što mi je u danom trenutku bilo potrebno i što sam osjetila da mi mogu dati... Ali dok ovo pišem, uviđam da zaboravljam kako moj kreativni proces ima nekoliko kanala: ako ne pišem pjesme, pišem znanstvene članke i gradim zvučne instalacije kojima je osnova slavonska tradicija koju za te potrebe istražujem, prekopavam, isprobavam i pokušavam rekreirati tehnologijom. Čak sam 2023. godine radila etnografsko istraživanje s Ansamblom LADO, prilikom kojeg sam imala čast biti prisutna na njihovim probama i razgovarati o procesu s tadašnjim umjetničkim direktorom Krunoslavom Šokcem. Ali kada bi me pitao tko je najviše utjecao na moj album, rekla bih Tyler The Creator, ne znam može li dalje od tradicije', lucidno primjećuje Lucija.

'Ljudi me zaustavljaju na ulici, putuju izvan grada na moje koncerte'

Kad smo već na ovoj temi, prije par godina gledali smo u Močvari, gdje će i ŽIVA zasvirati u četvrtak, američku gotičku industrijalku bugarskih korijena pravim imenom Nika Roza Danilova, poznatiju kao Zola Jesus. Iako ima album 'OKOVI' i nerijetko koketira s napjevima svjetski poznatih bugarskih ženskih zborova, Zolu Jesus – zbog predominantno anglofonog materijala i činjenice da je ipak rođena u Americi – rijetko tko doživljava kao Bugarku. Pitanje koje se logično nameće jest što 'domaći' u Melbourneu kažu na glazbu ŽIVE i uspijevaju li iz nje iščitati Lucijine slavonske korijene?

'U opisu žanra mi je riječ slavic (darkwave with slavic edge) pa uvijek mislim da sam dovoljno jasna (u slučaju da audiovizualni dio ne radi posao). Ali namjera nije nametnuti se dijaspori, nego mislim da pridjev slavic oduvijek i kod svih ukazuje na nešto mračno i polifono, a moja glazba to jest. Koncerti su svi redom rasprodani i publika je dosta raznolika – najjače je zasad reagirala metal publika, pa sviram po metal festivalima i uz bendove poput Divide and Dissolve, ali onda me zovu da sviram na ilegalnom rave partyju uz pank/genre bending bendove poput Tongue Dissolver i Sonder. Sudeći po komentarima i porukama ljudi koji posjećuju moje koncerte, ono što razbija jezičnu barijeru i svima daje osjećaj kao da su na svom terenu moj je nastup uživo jer je po njima nevjerojatno iskren i gotovo neviđen', kaže Lucija, dodajući da ovo potonje upravo najčešće primjećuju Australci.

A što pak kažu 'naši', kojih u tolikom gradu kao što je Melbourne također ima nezanemariv broj?

'Kao što sam to radila i s Punčkama, ne zamaram se time do koje se mjere razumije tematika mojih pjesama. Sve se na kraju svodi na osjećaj, energiju i mogućnost da to prenesem na publiku, što po meni razbije sve jezične/kulturne/društvene barijere. Suludo je da mi se u Melbourneu, gradu od gotovo šest milijuna stanovnika, sada već nekoliko puta događa da mi nepoznati ljudi prilaze na ulici i govore kako obožavaju moju glazbu i da radim fantastične stvari, a neki su čak bili na apsolutno svim koncertima i putuju u gradove države Victoria da me vide. Izgleda da me dobro prihvaćaju, što je dosta ludo! To me samo motivira da nastavim rokati po svom, ne kriviti se nimalo, iako me često opsjedaju misli da si pucam u nogu jer uporno radim glazbu i vizuale koji su nišni... ne mogu si pomoći', ističe Lucija.

Mehanički pjevači koji rekreiraju šokačko kolo

Još jedna tehnološka inovacija – mnogi bi rekli i nužnost – s kojom se Lucija u posljednje vrijeme poigrava jest umjetna inteligencija. U svrhu rada na projektu ŽIVA patentirala je mehaničke 'pjevače' koji joj, kako kaže, pomažu rekreirati osjećaj prisutan u šokačkom kolu. Za kraj je pitamo može li se umjetna inteligencija pametno koristiti u glazbene svrhe, a ona nam odgovara pričom o najnovijem projektu/instalaciji koju radi.

'Transhuman Ansambl je ogromna zvučna instalacija sa 16 autonomnih pjevača koje sam u potpunosti sama izgradila i koji imaju mogućnost slušanja: dok ja pjevam, oni čuju moj glas, prate tonalitet, energiju, glasnoću i druge razne elemente koji im onda daju osnovu za glasovnu reakciju. Sve je inicijalno bazirano na bećarcima, odnosno tzv. call and response tradiciji pjevanja prisutnoj u mnogim kulturama… Nakon 2024. godine, kada je taj rad dosegnuo svoj vrhunac, razmišljala sam o tome kako ići dalje, počela se baviti konceptom kreativne kulturne baštine i, evo, početkom godine napravila sam novu instalaciju 'The Archive of Voices', u kojoj mehanički entiteti osluškuju okolinu i pjevača tijekom nastupa uživo pa samostalno generiraju kompozicije unedogled, stvarajući svojevrsnu arhivu', zaključuje Lucija, uvjeravajući nas da će iz njezine kuhinje doći još pregršt toga. Ali prvo – četvrtak i Močvara.