Podsjetimo, Čejen Černić Čanak režirala je, među ostalim, 'Zečji nasip', film koji je u hrvatskoj javnosti potiho dobio etiketu reprezentativnog 'hrvatskog LGBTIQ filma'. Snimljen u hrvatsko-slovensko-litvanskoj koprodukciji, premijerno je prikazan na prošlogodišnjem Berlinaleu u programu Generation, a nedugo nakon svjetske premijere i prikazivanja na Pulskom filmskom festivalu završio je i u programu HRT-a.

'Zečji nasip' tematizira odnos Marka (Lav Novosel) i Slavena (Andrija Žunac), mladića koji se tri godine nakon što je otišao u inozemstvo vraća na očev sprovod u rodno selo. Ubrzo saznajemo da je njihova 'zabranjena ljubav' zapravo bila razlog zbog kojeg je Slaven morao napustiti sredinu u kojoj je odrastao, obilježenu patrijarhalnim manifestacijama snage poput – obaranja ruku. Još jedna atipična linija priče ona je o Fići, simpatičnom dječaku s Downowim sindromom kojeg razorno uvjerljivo glumi mladi Leon Grgić. Ove dvije priče, umotane u metaforu zečjeg nasipa i zečeva općenito, otvaraju teme marginaliziranih skupina u hrvatskom društvu, dosad rijetko prikazanih u filmu za mlade.

Tportal je objavio dva prikaza filma: Boško Picula napisao je da je riječ o 'sporogorućem, ali intenzivnom prikazu ograničenja i prelaženja granica kada je u pitanju ljudska potreba za ljubavlju i prihvaćanjem', a Zrinka Pavlić također je pohvalila film, no među ostalim istaknula je da je on 'mogao biti mnogo bolji da oko tema gej ljubavi i njezine stigmatizacije u maloj sredini ne hoda na prstima, ali se zato naveliko bavi treningom glavnog lika za natjecanje u (ne mogu vjerovati) obaranju ruku'.

'Htjela sam približiti temu istospolne ljubavi ljudima koji je ne razumiju'

Černić Čanak u razgovoru za slovensku televiziju ističe da njezin film svakako nije prvi takve tematike te spominje nekoliko njih, od 'Ustava Republike Hrvatske' do aktualnog 'Lijepa večer, lijep dan' Ivone Juke, ali ističe da je zbog skromne tradicije queer filmova u Hrvatskoj osjećala veliku odgovornost.

'Od samog početka osjećala sam ogromnu odgovornost prema ovoj temi, dijelom i zato što u Hrvatskoj nemamo bogatu tradiciju queer filma, ali i zato što nismo baš otvorena zajednica, iako se može činiti da jesmo u određenim segmentima. U tom pogledu Hrvatska je još uvijek vrlo zatvorena. Kada sam razmišljala o tome kako se nositi s temom istospolne ljubavi, smatrala sam da je važno razmisliti o tome kako je približiti ljudima koji je ne razumiju i smatraju je odbojnom. Postavila sam si cilj da temu približim ljudima koji je na neki način ne razumiju', kaže Černić Čanak.

Priprema filma i građenje financijske konstrukcije trajali su nekoliko godina, pa se i sama redateljica bori s pitanjem – s obzirom na velik broj filmova LGBTIQ tematike, je li još uvijek potrebno govoriti o ovoj temi i je li hrabrost uistinu potrebna da bi se danas ispričala takva priča?

'Živim u svom mjehuriću, gdje smo svi otvoreni i prihvaćamo različite seksualne orijentacije kao normalne. To vas može navesti na pomisao da je većina ljudi takva. Isto je i s izborima: toliko si siguran da će rezultati biti onakvi kakvi želiš jer ljudi oko tebe misle i glasaju isto kao i ti. Onda izađu službeni rezultati i vidiš da si i dalje dio manjine. Prilično mi je tužno to što se pokazivanje ljubavi može smatrati hrabrim činom. Možda zvuči glupo, ali prije nego što sam počela snimati, nisam osjećala potrebu da film označim ili definiram kao LGBTQ+ priču. Zašto bih to morala posebno isticati? Znam da sam malo naivna, no ispostavilo se da je to neizbježno, pa čak i važno...', navodi redateljica.

'Još dugo ćemo morati pričati o ovoj temi'

Na pitanje je li film bio kontroverzan u Hrvatskoj, odnosno je li mu se netko načelno protivio, kaže da su kritike uglavnom dolazile iz desničarskih medija, od kojih se to ionako očekuje.

'Jedino što me ljutilo bili su kritičari koji su se pitali 'moramo li stvarno nastaviti pričati o ovoj temi'. Da, moramo i morat ćemo još dugo. Kad sam putovala s filmom na festivale, upoznala sam dosta Hrvata koji žive u inozemstvu, a njihove obitelji kod kuće ne znaju ništa o njihovom queer identitetu i privatnom životu. Kad se vrate kući, moraju se pretvarati da imaju potpuno drugačiji život nego što ga stvarno imaju, a otišli su iz istog razloga kao i Slaven u filmu – da budu slobodni. To je i dalje stvarnost u kojoj živimo', objašnjava.

Detaljnije elaborirajući vezu filma i stvarnog života LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, redateljica iznosi zanimljivu komparaciju:

'Povorka ponosa je odlična, ali izvan konteksta ovih događaja nikada nećete sresti muški par u Hrvatskoj koji se drži za ruke ili ljubi na glavnom trgu. Možda su neki turisti toliko opušteni, ali ljudi koji žive u Zagrebu? Apsolutno ne. Dakle ne možemo govoriti o prihvaćanju, najviše o toleranciji. Ali što to uopće znači tolerirati? Toleriraš nešto što drugi rade unutar svoja četiri zida, a to te se ne tiče. To je sasvim drugačije od pravog prihvaćanja', zaključuje Čejen Černić.

Cijeli intervju pročitajte na stranicama slovenskog javnog servisa.