intervju

Marta Barone: Italija ne posjeduje osjećaj za povijest, a današnji mladi nemaju nikakvu svijest koja bi ih cijepila protiv fašizma

  • Autor: Gea Vlahović
  • Zadnja izmjena 21.11.2022 14:08
  • Objavljeno 20.11.2022 u 20:55
tportal

Izvor: Društvene mreže / Autor: Marta Barone / Facebook

Talijanska spisateljica Marta Barone uskoro će boraviti u Puli kao gošća Sa(n)jma knjige u Istri, gdje će u programu Sajma 'Storie italiane' - koji podržava Talijanski institut za kulturu u Zagrebu - predstaviti svoj nagrađivani debitantski roman 'Potopljeni grad', kojega je u nas u prijevodu Antonije Radić objavila izdavačka kuća Sandorf. Uoči njezinog posjeta Puli porazgovarali smo s autoricom

Roman "Potopljeni grad" (2020.) talijanske spisateljice Marte Barone ima dva početka – najmanje dva, kaže autorica, "zato što je, kao i sa svime u životu, teško utvrditi što otpočinje i kada, kakav se koloplet slučajnosti krije iza naoko nasumičnog događaja, koje se lice u nekom minulom trenutku okrenulo prema drugom licu, pokrenuvši tako lavinu slučajnih zbivanja i bića zbog kojih mi postojimo". Kad nakon smrti oca otkrije da je u mladosti bio član ljevičarske terorističke političke skupine tijekom tzv. Olovnih godina, razdoblja u talijanskoj suvremenoj povijesti između 1968. i 1988. godine, Martin se život podvaja – u očevoj ostavštini pronalazi dokumente sa suđenja, te ona poduzima sve ne bi li rekonstruirala cjelovit portret čovjeka koji je bio njezin otac a o kojemu, shvaća, zapravo ne zna ništa.

Tko je bio taj neznanac, vječito na strani poraženih, liječnik koji je uvijek pokušavao nekoga spasiti, koji je služio zatvorsku kaznu zbog pomaganja oružanoj skupini? I zašto o tom vremenu nikada nije htio govoriti?

Marta Barone (1987.) urednica je i prevoditeljica. "Potopljeni grad" njezin je debitantski roman, koji se odmah našao u finalu prestižne nagrade Strega, a osvojio je nacionalne književne nagrade Fiesole narrativa Under 40 i Elio Vittorini. Barone živi u Torinu, a objavila je i tri knjige za djecu.

"Potopljeni grad" nije ni biografija niti autobiografija, iako je i Marta jedan od likova te knjige; ovaj roman nije ni fikcija a ni memoarska knjiga, već neka vrsta romana–biografije, bildungsroman o životu Leonarda Baronea, čovjeka neprestano u bijegu, zamršenog i nedokučivog, čovjeka čiji su politički izbori ponekad bili apsurdni, čovjeka nedvojbene dobrote, karizmatičnoga vođe i – Martina oca. "Potopljeni grad" istodobno je i priča o Italiji 70-ih godina prošlog stoljeća, o Italiji svakidašnje političke borbe, masovnih štrajkova, atentata, policijske brutalnosti, sukoba ekstremne ljevice i desnice i nasilja koje je trebalo osigurati rođenje boljeg sutra, no od očekivane revolucije u konačnici nije bilo ništa.

Marta Barone

Marta Barone

Izvor: Profimedia / Autor: Marco Destefanis / Alamy / Alamy / Profimedia

Kako kći malo pomalo otkriva sliku složenog i kontradiktornog oca koji je živio u složenom i kontradiktornom vremenu, ispisuje se ovaj zadivljujući amalgam romana, memoara i povijesti, posvećen jednom čovjeku i njegovim idealima.

Knjigu je na hrvatskom u prijevodu Antonije Radić objavila izdavačka kuća Sandorf, a Marta Barone uskoro će boraviti u Puli kao gošća Sa(n)jma knjige u Istri, gdje će predstaviti svoj nagrađivani roman. Tim povodom s autoricom smo popričali o ideologijama i idealima, revoluciji i žrtvovanju, neuhvatljivoj prirodi sjećanja i svijesti o vlastitoj povijesti, bez koje nema odgovornosti ni razumijevanja, a pogotovo nema planiranja budućnosti.

Knjiga "Potopljeni grad" zanimljiv je hibrid biografije i fikcije, pri čemu fikcija služi kao nadogradnja koja povezuje i eksplicira (često manjkave) gole činjenice – spisateljska mašta nadoknađuje praznine, odsutnosti, stvarajući neku vrstu "osjećaja događaja". Je li ova narativna tehnika bila svjestan autorski izbor?

- Kad sam počela prikupljati podatke o događajima, još uvijek nisam imala nikakvu ideju kako strukturirati tu knjigu – između ostalog i zato što u stvari isprva još nisam ni znala da će to uopće i biti knjiga. Bio je to dugotrajan proces. Imala sam okvirnu skicu, ali još se uvijek zapravo radilo tek o nekoj vrsti popisa različitih saznanja, komadića informacija, novih otkrića, raznog materijala. Čak sam bila napisala i neke međusobno nepovezane scene, ali bez neke forme – još uvijek nisu imale pravi život. S vremenom sam napokon smislila na koji način želim ispričati tu priču, i shvatila da su to zapravo dvije paralelne priče, ili jedna dvostruka, i to mi je omogućilo da pronađem pravu distancu, odgovarajući ton, i sebe kao njezin interni lik. Pisala sam pokušavajući stvoriti nešto svoje, pritom nastojeći izbjeći upadanje u jezik kronika i povijesnih eseja, što me odvelo u često promišljanje prirode onoga o čemu pišem: vremena, sjećanja, onoga što ostaje od ljudi.

Kamo vas je odvela ta potraga, kako je vaš otac "sve manje postajao vaš otac a sve više vaš lik"? Što ste ključno iz nje naučili? S vremenom se doista čini kao da i sami postajete lik vlastitoga romana.

- Upravo to se i dogodilo kada sam shvatila kako želim oblikovati tu knjigu: odvojila sam se od sebe, od mlađe verzije sebe koja je na neki način bila, rekla bih, slijepa; i ta je priča postala ne samo priča o tajni moga oca, već i priča o tome što je tu tajnu uzrokovalo – priča o jednome iskustvu i prijelazu iz sljepoće u barem djelomičan vid. Dakle, ono što sam naučila, sve ono najvažnije, ugrađeno je u tu knjigu i put njezina nastanka.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

U knjizi često naglašavate neuhvatljivu prirodu sjećanja. U kolikoj je mjeri doista moguće rekonstruirati prošlost, približiti se stvarnosti, ispričati "istinu"? Jeste li pronašli ključ za rez koji odvaja dvojicu LB-ova? Knjigu ste posvetili Mladiću; zašto ne Ocu?

- Sve je tek aproksimacija. Nikad ne dolazimo preblizu stvarnosti, samo želji za istinom. Prošlo je već dosta vremena otkako sam napisala "Potopljeni grad" i, kad sad razmišljam o toj knjizi, uviđam da su moj otac i ona dvije odvojene realnosti, koje odvojeno postoje u sjećanju. Knjiga nije moj otac – ona ga pokušava shvatiti, i možda i shvaća neke dijelove njega. Otuda i posveta: dječak je želja, duh kojemu sam se pokušala nakloniti, kojega sam pokušala uloviti. On ne izgleda kao čovjek koji je bio moj otac, a ipak je on. Dječak je moj otac. To nije stvarna podjela – naposljetku, jedan je posljedica drugog.

Mladim revolucionarima talijanske izvanparlamentarne ljevice u doba Olovnih godina kao da uglavnom nije bilo osobito važno što je "prava" istina. Kako to objašnjavate? Može li se baš sve pripisati ideologiji i poletu mladosti u specifičnim okolnostima?

- Vjerujem da je u borbi tih mladih revolucionara bilo mnogo elemenata stvarnosti, realnih okolnosti života radnika, kao i strašnog povijesnog trenutka Italije onoga vremena, s fašističkim bombama, represijom države i tako dalje. Mislim da je upravo u tome velika razlika između izobličavanja istine koju mi danas živimo, u dobu internetske falsifikacije praktički svega, i onoga što su oni na ovaj ili onaj način prakticirali. Ne mogu reći da je činiti dobro govoreći laži ispravno – nastojala sam izbjeći bilo kakve osude jer, u konačnici, fikcija ne bi trebala donositi prosudbe, čak i ako je hibridna. Ali, po mom mišljenju, to je točno ono što su oni, djelomice, radili.

Vrijeme koje opisujete po mnogočemu je specifično. Nakon što ste obavili temeljito istraživanje za ovu knjigu, smatrate li da je to razdoblje u recentnoj povijesti Italije bilo neminovno?

- Smatram da ništa nije ni neminovno ni neizbježno – i upravo je zato još uvijek zanimljivo pokušati razumjeti što je dovelo do toga razdoblja, sa svim njegovim strašnim, ali i životnim, aspektima.

Čini se da danas ne postoji ništa za što bi se na taj način živjelo i umiralo… Što to govori o našem svijetu danas? Je li nam potrebno "novo navještenje budućnosti; novi jezik za novo postojanje", možda i novi ideal Arkadije, ne baš po uzoru na onaj iz ljevičarskih političkih pamfleta Olovnih godina, no možda po uzoru na Kitež, nevidljivi potopljeni grad za čiste duše po kojemu ste nazvali prvo poglavlje?

- S jedne mi se strane naš svijet čini siromašnijim nego prije, a s druge, slobodnijim. Ono što nam sada možda najviše nedostaje je osjećaj zajedništva, kolektivne predanosti, osjećaj bivanja zajedno koji obilježava ono vrijeme. Ipak, ne bih pristala za takvu vrstu zajedništva žrtvovati svoju sekularnost mišljenja. Bilo bi lijepo kad bi postojao kompromis. Što sve to govori o našem svijetu? Ne znam… Ova je godina bila prilično i čudna i grozna, a ja nemam spremne odgovore. Okolnosti su se iz mjeseca u mjesec vrtoglavo mijenjale, do te mjere da sam se uhvatila kako se pitam što bi se moglo dogoditi sljedećega tjedna. I zapravo je još uvijek tako. Iscrpljujuće je nadati se u ovakvom trenutku… Ali možda se moramo nadati?

Ulazeći u svijet tih tada mladih idealista, aktera Olovnih godina, jeste li osjetili i određenu simpatiju prema njima? Jeste li proniknuli u tajnu njihove vjernosti ideji slobode od, ideološkim rječnikom rečeno, "kapitalističkog i fašističkog sužanjstva"? Jeste li proniknuli u tajnu vjernosti partiji i jednoj tako isključivoj ideologiji? Na kraju, kako i sami zaključujete, "objašnjenja nema, nema ideala, samo nasilje u koje su bili zatočeni… sve je bilo uzalud".

- Moram priznati da su me Olovne godine oduvijek zanimale, puno sam čitala o njima. Otkriće koje je u središtu ove knjige možda je tek svemu tome dodalo nijansu – Olovne godine više nisu "samo" Olovne godine, već su za mene postale nešto bogatije, očajnije, optimističnije i složenije, sve o čemu se u biti malo govori. Tajna na kraju možda i ostaje tajnom; željela sam ispričati vrlo neobičan put jednog specifičnog pojedinca unutar široke kolektivne priče koju sada možda mogu bolje razumjeti, ali za koju nisam odabrala ponuditi konačne odgovore. Nasilje jest jedan od njezinih krajeva, i to onaj kraj koji je progutao sve ostale. Možda se sloboda pisanja ove knjige sastojala u prilici da se zagledam dalje od nasilja, i pokušam ispričati nešto o životu koji su vodili ti bizarni ljudi, a koji ostaje nepoznanicom. Bili su, dakako, vrlo naivni. Ponekad su svakako bili i glupi. Također su ponekad bili i dobri i, da, probudili su u meni i suosjećanje i tugu.

Ekstremna ljevičarska ideologija gradila se na ideji nijekanja složenosti čovjeka, poništavanja svake individualnosti. Pa ipak, kao što i sami kažete u knjizi, "bilo je sreće u tom neuobičajenom, iscrpljujućem načinu života". Čini se da je svijet koji je mogao proizvesti te ljude ipak u međuvremenu nestao…

- Puno toga što smo dobili, primjerice po pitanju građanskih prava, također je posljedica tog sektaškog i donekle nenormalnog svijeta. Sve to nije u potpunosti nestalo, ali je točno da je sada možda u opasnosti. Taj svijet nije moj svijet, i nikada to neće ni biti, niti bih ikada mogla tvrditi da je sve u njemu bilo dobro. Ali da, u pravu ste, zasigurno je nešto u međuvremenu izgubljeno.

Revolucionarna ljevica u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata najradikalnije je djelovala upravo u Italiji i Njemačkoj. Što je tome razlog? Je li riječ o krivnji generacije koja je shvatila što su radili njihovi očevi? Je li ta vrsta osjećaja odgovornosti za društvo u međuvremenu izgubljena, jesmo li postali cinični?

- Činjenica da je u Italiji i Njemačkoj postojala takva nasilna oružana borba svakako ima veze s talijanskom i njemačkom poviješću dvadesetog stoljeća. Nije to samo stvar grijeha očeva ni krivnje sinova, već naprosto proizvod povijesti. Međutim, za razliku od njemačkog, talijanski fašizam jedva da je i osjetio posljedice rata – nakon njega, ostao je praktički netaknut. Mnogo je zanimljivih eseja napisano na tu temu, a mi nemamo dovoljno ni vremena ni prostora za široku raspravu. Ono što se meni čini je da Italija kontinuirano gubi osjećaj za povijest, iz desetljeća u desetljeće. Ili ga možda nikada nije ni imala. To je politički, institucionalni i kulturni problem. Bez povijesti nema odgovornosti ni razumijevanja, a pogotovo nema planiranja budućnosti. Iz tog perpetuiranja ništavila proizlazi, možda, gubitak iluzija, a u ništavilu se sve može obnoviti – pa i fašizam. Današnji mladi nemaju apsolutno nikakvu povijesnu svijest koja bi ih cijepila protiv fašizma upravo zato što, ponavljam, Italija uopće ne posjeduje osjećaj za povijest. Svi žive u vječnoj sadašnjosti, s lijeva na desno, i nemaju pojma ni o čemu. Mi živimo od parola i prigovaranja, i time se ne otresamo nikakvog lošeg nasljeđa, jer i ne znamo da ga imamo.

Nova premijerka Giorgia Meloni, koja je u oporbi izražavala simpatije prema fašizmu i Mussoliniju, po dolasku na vlast jasno se distancirala od svih nedemokratskih režima. Je li ta preobrazba stvarna ili je samo riječ o taktičkim izjavama?

- Toliko se mahalo baukom fašizma kako bi se prikrio totalni nedostatak sadržaja i prijedloga da je tako nešto na kraju jedino što se uopće moglo dogoditi. Ljudi žele praktična rješenja, i vjeruju da će im ih ova vlast ponuditi. Njih uopće ne zanima tema "fašizma", smatraju je glupom, nebitnom i deplasiranom. Ne slažem se s time, ali ostaje nam da pričekamo i uvjerimo se.

Vaš roman šalje jasnu poruku kolektivne odgovornosti: zločini jednoga čovjeka ne mogu se promatrati izolirano od društva kojemu on pripada. Kakvu priču o svojoj prošlosti Italija danas priča sama sebi? U tom smislu, ima li i književnost određenu ulogu?

- Kontekst je u svemu potpuno izgubljen. Više od književnosti, možda bi povjesničari mogli odigrati neku ulogu, ali bez obzira govorimo li o književnom ili povijesnom djelu, ono prvo mora biti pročitano da bi postojalo i da bi imalo ikakvoga učinka. Jasno mi je da sad vjerojatno zvučim prilično destruktivno ali, ne znam… osjećam toliki apsolutni nedostatak komunikacije između ljudi i događaja, i povijesnih i svih drugih, da ne mogu a da ne osjetim određenu zabrinutost.

Na jednom mjestu u knjizi kaže se da su "tri velika grijeha čovječanstva mistificiranje, zavist i potiskivanje onog čega se stidimo". Kako ste vi uspjeli izbjeći mistifikaciju pišući ovaj roman?

- Tu je rečenicu izgovorila žena s kojom sam razgovarala, i to upravo tim riječima. Učinila mi se zanimljivom, pa sam je odlučila zadržati. Sve je mistifikacija, pogotovo kad su sjećanja u pitanju. Vjerujem da je to htjela reći. Ne znam jesam li možda sve živo krivo protumačila ili sam ipak uspjela uhvatiti neku trunku istine, ali znam da sam svakako nastojala prikazati nešto najsličnije istini, najbolje što sam mogla. Možda sam i bila previše sentimentalna, možda i previše ironična. Znam samo da sam pokušala pronaći sredinu između svega onoga što je dijelom moje prirode: sredinu koja je – pisanje.

Uskoro dolazite u Pulu kao gošća Sa(n)jma knjige u Istri, kojemu je ove godine tema "Povratak". Povratci mogu biti svakakvi... Povratak u desničarski ekstremizam, u osobnu prošlost, u tuđu prošlost, povratak kao u "povratak naprasno prekinutom", povratak prirodi. Gotovo po pravilu, povratci su povezani s potragom za određenim tragovima samoprepoznavanja i identiteta. Što vi smatrate vrijednim "povratka"?

- Doista prekrasno pitanje! Pitam se, a možda i jest tako, bih li u svakoj fazi svoga života na njega drugačije odgovorila. Danas kažem: Isplati se vratiti onome što želimo oživjeti.

Pratite nas na društvenim mrežama:

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!