intervju s pjesnikom

Davor Mandić uoči promocije svoje nove zbirke pjesama otkriva nam za koga uopće piše poeziju i što se to događa s riječkim Vriskom

  • Autor: Vid Barić
  • Zadnja izmjena 20.11.2021 18:46
  • Objavljeno 20.11.2021 u 13:24
tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Kristina Barišić

Autor predstavlja novu pjesničku zbirku 'Dva kruga, jedna tuga' večeras u zagrebačkom Grif baru s početkom u 18 sati

Pisac i novinar Davor Mandić objavio je u izdanju Hrvatskog društva pisaca novu pjesničku zbirku - 'Dva kruga, jedna tuga', a njezina promocija bit će održana večeras u zagrebačkom Grif baru s početkom u 18 sati. O knjizi će s autorom razgovarati urednica Monika Herceg i kritičarka Nataša Govedić.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: n.n.

'Knjiga Davora Mandića svojevrstan je nastavak istraživanja poetike koju je autor već ranije započeo u knjizi 'Mostovi', s produbljenjem u emotivne pejsaže i motive. Tako u već ranije prepoznatom prvijencu on zahvaća jezikom različite dubine; njegov jezik alat je koji kopa, ruje i prebacuje poput samouvjerene motike i naprosto se igra. Upravo isto događa se s ovom knjigom, koja teži sada i nekim drugim potragama, postavljajući prije svega jedno u kontekst dvojine odnosa. Zato je moguće reći da je ovo i ljubavna knjiga.

Upravo emocionalna komponenta, uz ludičku, značajna je za novu knjigu Davora Mandića, kojom on upire pogled u dostupan obzor svijeta, ali i samog sebe. Mandić, inače i prozaik, majstor je promatranja i pronalaženja onih velikih sitnica, ako iskoristimo taj za poeziju najbitniji oksimoron. Visoka osviještenost forme i kozmička širina jezičnog izraza ovu poeziju čine estetski i konceptualno promišljenom, iako je moguće u svakom trenutku svaku pojedinu pjesmu izdvojiti iz cjeline i razmatrati je kao samostalni mikrokozmos. Davor Mandić samosvjestan je i već izgrađen autor koji se oslanja na pročitano, ali ne pada ni pod čiji utjecaj niti je nalik trenutnoj poetskoj produkciji, a ova zbirka pjesama samo je potvrda njegovog autentičnog glasa', napisala je o knjizi 'Dva kruga, jedna tuga' urednica Monika Herceg.

S Mandićem smo uoči večerašnje promocije prodiskutirali nekoliko tema. Uglavnom pjesničkih.

Zbirku započinjete citatom Arsena Toplaka, protagonista Kamovljeve 'Isušene kaljuže'. Što vam Kamov znači kao riječkom, a zatim i kao hrvatskom piscu? Osjećate li Kamova kao 'svoga'?

Cijelu zbirku može se čitati u ključu tog citata 'Jer ja – nisam ja!', nije on tamo slučajno i baš mi je drago da ste ga izvukli. Da, osjećam Kamova kao svoga, nedvojbeno. I to ne zato što je Riječanin, a ja sam se slučajno našao u Rijeci, nego zato što je njegova avangarda bila previše i za najveće, Matoša i Krležu, koji nisu znali što bi s njim pa su ga vrijeđali. A da je pisao na nekom drugom, većem jeziku ili da je objavio roman za života, a ne pola stoljeća nakon smrti, danas bi svijet učio o njemu na jednak način na koji uči o Lautreamontu.

Naravno, ja sam daleko od njega, prvo zato što sam preživio njegove godine i nisam u njima ni izbliza bio tako aktivan, književno potentan i avangardan, a onda i zato što se moja 'jezična' neoavangarda (koja poetički s Kamovom nema veze) danas zapravo uopće ne smatra avangardom. 'Pomak' je dakle u mojoj poeziji na nekom drugom mjestu.

Riječ je o vašoj drugoj pjesničkoj zbirci, prvu ste objavili sad već daleke 2009. Gdje su li se skrivale te pjesme u tako dugom periodu?

U prozi. Puno sam pisao priče, kao neki moj temeljni forte, a onda i roman, pa sam počeo podučavati pisanje proze i nekako se sve vrtjelo oko toga. No poezija je uvijek bila tu negdje, stihovi su nastajali konstantno, samo bez plana i programa. A onda su došli ljubav i lockdown, tim redoslijedom, i nije preostalo drugo nego zamaskirati ljubavnu zbirku pjesama u odu jeziku.

Kritičar i pisac Franjo Nagulov u svojem osvrtu na zbirku piše da je, zbog svih forica koje ste umetnuli u tekst, zapravo riječ o konceptualnom proizvodu. Koliko vam je važno bilo biti konceptualan u novoj zbirci? Oko naslovnice također postoji neka priča.

Jako mi je bilo važno. Naime nisam odmah imao ideju kakva bi točno zbirka morala biti, jer nijednu zbirku, ni objavljenu ni neobjavljenu, proze ili poezije, nisam pisao u startu konceptualno, kao zbirku; uvijek su to nastajući tekstovi, koji onda provociraju dramaturgiju. I tu je taj famozni lockdown bio ključan, kad sam u tom svom nekom ludilu isprintao sve pjesme, postavio ih na pod sobe i zaronio u koncept, tražeći niti koje su mi možda promakle ili kojih nisam bio svjestan pišući pojedinačne pjesme. Kad sam ih pronašao, kad se sve posložilo, bilo je to posebno iskustvo.

Sve je to zaokružila naslovnica, za koju mi je jako drago da me pitate, jer ju je napravila ona koja je za zbirku možda i najzaslužnija, kao reprezentantica Drugog, s kojom se traži dvojina, ta nova jednina, ponekad uspješno, ponekad neuspješno. Riječ je o fragmentu grafike Nadije Mustapić, koja me (grafika) oduševila čim mi ju je Nadija pokazala, a koja je zapravo serija integrirajuće/dezintegrirajuće kuće, nastala za njena studiranja u Americi. I nadam se da nećemo stati na ovoj naslovnici, jer motiv kuće (pogotovo one hajdegerovske, od jezika) jako mi je važan, kao što je i njoj važan na njen, likovni način, pa bi se i za tu grafiku i za te moje/naše kuće još svakako trebalo čuti.

Kritika također piše da ste ovim djelom izvan tokova aktualne poetske produkcije u Hrvatskoj. Je li taj odmak vrsta promišljenog napora ili vam dolazi prirodno?

Naša poezija je od otkrića poststrukturalističkih prevrednovanja u drugoj polovici prošloga stoljeća dijelom bila podosta uronjena u jezik. To koincidira i s ozbiljnim odustajanjem običnog puka od poezije, jer tada su nastali opusi koji većini nisu bili razumljivi, odnosno nisu znali što bi s njima. Mene je to razvalilo, kad sam počeo čitati sve te stojeviće, rogiće, šalamune (da, i slovenske), maleše, rešicke, žagare, pa i mlađe jahiće, i duboko me uronilo u jezik. Iz njega nisam još uvijek izronio, kao što jesu neki od onih koji su me u njega gurnuli, pa se više nikako ne može govoriti o dominantnom modelu. Tko zna, možda ću i ja jednom, ali još uvijek nalazim potentnom takvu svjetotvornost. A onaj tko malo dublje zaroni, i kod mene će naći pomake i prevrednovanja.

Knjigu ste nedavno predstavili na riječkom Vrisku, a sjećam se da smo komentirali taj događaj u vidu interesa mlađe, studentske publike za čitav taj program. Kako riječka publika doživljava taj festival, posebno onaj njezin dio koji bi za takva događanja trebao biti zainteresiran?

Katastrofalno. Na ovom Vrisku je, između ostalih genijalnih pjesnika i drugih autora, bio i Abdellatif Laabi, pjesnički gonkurovac, lik kojeg se bez pretjerivanja može svrstati u top 10 pjesnika današnjice. Njegovu poeziju ne moraju svi voljeti, naravno, ali nitko ne može poreći njegovu važnost. Živ čovjek, u ovo ljuto doba kolere, došao je na Vrisak, a u publici nije bilo nikog mlađeg, pa tako ni studenata s Filozofskog. Ili njihovih profesora. E pa ako njih ne zanima Laabi, onda nešto ne štima. A kad kažem nešto, ne mislim pritom samo na njih, mislim i na nas i na formu predstavljanja, ljudi ili knjiga, koja je možda prevladana, zastarjela.

Znamo vas i kao prozaika. Što vam donosi proza, a što poezija, odnosno kako birate hoćete li se u pristupu pojedinoj temi služiti poetskim ili proznim mehanikama?

Poezija je za mene istraživanje, kratka proza ideja da se fantastikom može više reći o stvarnosti no što to ona može sama, a duga proza u meni budi devetnaestostoljetnog realista. To je neka dijagnoza, pa ću ovdje stati.

Kako se osvrćete na suradnju s urednicom Monikom Herceg, što je ona donijela zbirci?

Upravo ono što sam želio da donese kad sam je pitao želi li raditi na njoj sa mnom: osjećaj za metaforu. Bio sam prilično siguran u koncept, u tu dramaturgiju zbirke, i drago mi je da tu i nije imala zamjerki, ali na razini pojedinih pjesama brusili smo tekst, fino, precizno, s puno mara prema izrečenom i prema traženju ispravne putanje za dolazak do cilja.

Za koga se, uopće, danas u Hrvatskoj piše poezija, i to još u eksperimentalnoj formi kakvoj naginjete? Govori se da ovdje jedva čitamo i romane. Što navodi čovjeka da i dalje ustraje u poeziji?

Otkad sam objavio knjigu, a to je bilo u ljeto, pročitao sam tri angažirane i moćne kritike o njoj, dobio nebrojeno drugih komentara, sudjelovao na jednom sajmu i odgovorio na nekoliko setova pitanja, između ostalog na ova vaša. Evo, večeras me očekuje i zagrebačko predstavljanje knjige. S obzirom na to da je riječ o poeziji, pa još i eksperimentalnoj, kako kažete, mogao bi čovjek steći dojam da te pisanje poezije, usuprot tvrdnjama o njenoj marginalnosti, čini prilično vidljivim.

Istovremeno, pjesnička scena u Hrvatskoj buja. Kako komentirate taj fenomen, na koje autore biste skrenuli pozornost?

Buja, baš, dobro ste rekli, sve je više dobrih pjesnika, a pogotovo pjesnikinja, ali drago mi je vidjeti da se paralelno zbiva pojavljivanje i onih koji bi se o poeziji refleksivno izražavali. Što je još važnije, jer scena nije jaka samo onoliko koliko ima pisaca, jaka je i onoliko koliko ima čitatelja, a pogotovo onoliko koliko ima educiranih čitatelja sklonih refleksiji. Pjesnička scena bez kritike pjesništva ne postoji. Naravno, tih imena nema kao pjesničkih, ali recimo strašno me veseli pojava mladog Luke Rovčanića, koji je pisao i o mojoj knjizi. Pametno, zapitano, duboko uronjeno u njenu tvarnost, uz konzultiranje i moje prošle zbirke pjesama. Taj kritički tekst možda i najmanje favorizira moju novu knjigu od svih triju tekstova, ali meni je najdraži, ne kao autoru, nego kao sudioniku scene, koja se u današnje vrijeme pogrešnog razumijevanja Beuysa da je svatko umjetnik može smatrati bogatom onda kada ima nekoga tako mladog, a spremnog tako roniti po poeziji.

Od mlađih autora koje treba konzultirati tu su svakako Marija Dejanović, Mateja Jurčević, Martina Vidaić, Marija Skočibušić, ali i moja urednica Monika Herceg, za koju nam se čini kao da je oduvijek ovdje, na sceni, ali eno je, jedva je prevalila tridesetu. A da ne bi dečki baš skroz bili zakinuti, čitajte Gorana Čolakhodžića, nećete se razočarati.

Koliko vam je važno u pjesmama biti angažiran, pa baviti se i aktualnim temama koje opterećuju svakodnevicu, a koliko u njima pokušavate držati odmak od svega, odvesti nas u 'magično', daleko od svakodnevice?

Možda jednom naučim pisati konceptualnije, u startu. Vjerujem da ću tada biti 'aktualniji', uronjeniji u ovdje i sada. Ovako se to zapravo događa sporadično. Monika nije dovela u pitanje opstojnost tog malog broja pjesama u zbirci u koje su prodrli društveno-politički momenti, ali da je inzistirala da ih izbacimo, možda bih je poslušao. Nisam bio siguran kako će funkcionirati, ali sada mislim da su se dobro snašli. Svakako su primijećeni.

Član ste riječke skupine književnika Ri Lit, poznate po sjajnim i vrlo posjećenim književnim događajima u Rijeci. 'Estradizirali' ste, kao grupa, na jedan način književnost, što se pokazalo vrlo zahvalnim. Što je s tom grupom danas, planirate li još aktivnosti poput Noći čitanja, koje su vas obilježile?

Eh, Ri lit je umirao i uskrsavao, javno i privatno, da više i ne znam u kojoj smo fazi. Svi smo mi živi i tu smo negdje, činimo najveći dio aktivne riječke literarne scene, no ova kolera koja nas je zadesila, uz neke privatluke motora te priče, malo nas je sve skupa usporila. Nadam se da ćemo se aktivirati, uskrsnuti i opet činiti malo provincijalno književno čudo, koje i za puno veće scene od naše, riječke, na svojim akcijama okupi nedostižne brojke poklonika.

Izvor: Društvene mreže

Svakodnevno za kruh zarađujete novinarskim poslom u kulturnoj rubrici Novog lista. Što vam donosi to svakodnevno tipkanje, novinarski rad? Još važnije, ima li nade za nas?

Donosi mi kruh, što je najvažnije, jer od poezije se mogu nadati tek pametnim pitanjima u intervjuima i divnim susretima s ljudima. Nakon kruha novinarstvo mi daje mogućnost da utječem, da dajem prostora temama, ljudima ili projektima za koje smatram da ih treba pogurati. Ili zaustaviti, kad mislim da su štetni. Ovaj prvi aspekt je nagrađujući, jer vidiš zahvalnost, a ponekad i konkretan rezultat u vidu afirmacije onoga što zagovaraš. Ovaj drugi uglavnom nosi golemu frustraciju jer te gura u fajtove s moćnicima, onima koji ne biraju sredstva da te stave na mjesto na kojem misle da bi trebao biti, na mjesto nekoga tko će polirati njihove biste, koje si ustrajno grade za života, ne znajući da će povijest pamtiti samo to koliko su bili mali, netalentirani i loši.

A nada? Ona uvijek umire zadnja, to smo već naučili, pitanje je samo hoće li umrijeti prirodnom ili potpomognutom smrću.

Da sutra nestane poezije, što bi svijet izgubio?

Sve. Izgubio bi moć artikulacije novoga u jeziku, izgubio bi ključno pitanje: je li jezikom uopće moguće išta izreći? Pjesništvo je najviši oblik verbalizacije ideja, onaj koji po samoj svojoj biti stremi eksperimentu, čak i kad je posve tradicijski, uronjen u čvrste versifikacijske okvire, koji, kako bi rekao Baudelaire, discipliniraju maštu. Svijet bez poezije je, zapravo, nezamisliv, jer poezija je toliko imanentna jeziku da bi i najsofisticiranija i najkompletnija zabrana u konačnici propala.

Predstavljane pjesničke zbirke Davora Mandića 'Dva kruga, jedna tuga' bit će održano večeras u zagrebačkom Grif baru s početkom u 18 sati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!