Tik na granici sa Slovenijom, na brežuljkastim obroncima Hrvatskog zagorja, smjestio se Hum na Sutli, dom Malog Tabora, ali i atipičnog govora kojem je - uz bednjanski - Ministarstvo kulture RH 2007. godine dalo status kulturnog dobra te je upisan na Listu zaštićenih kulturnih dobara Registra kulturnih dobara RH.

Zakleniti (zaključati), caute (odjeća), zizati (sisati), talj (dio), trmast (tvrdoglav, svojeglav), tisti/tista/tisto (onaj/ona/ono), tudi (također) samo su neki od primjera iz humskog govora, jednog od najsloženijih i najarhaičnijih kajkavskih dijalekata, a poznati jezikoslovac Mijo Lončarić svrstava ga u gornjosutlanski dijalekt koji se bitno razlikuje od okolnih govora. O toj je temi govorila i povjesničarka umjetnosti Narcisa Brezinščak, ravnateljica Narodne knjižnice Hum na Sutli i voditeljica projekta za izradu rječnika humskog govora:

'Humski je govor u svom glasovnom sustavu vrlo složen i specifičan, a blizina susjednih slovenskih govora odrazila se i njemu, pa vokalsko-akcentski odnosi imaju neke jezične crte atipične za hrvatske govore. Osim na fonetskoj i morfološkoj, ovaj je govor poseban i na leksikološkoj razini od ostalih govora kajkavskog podneblja.'

Izradu spomenutog rječnika Narodna knjižnica Hum na Sutli provodi u suradnji s Institutom za hrvatski jezik. Prema posljednjim informacijama, do sada je prikupljeno oko 3000 riječi, čime se stvara vrijedna baza za buduće generacije i znanstvena istraživanja. Želja idejnih začetnika je zabilježiti govor koji se sve rjeđe čuje u svakodnevici, ali i dalje živi u obiteljima i lokalnoj zajednici.

'Humski je govor dio izuzetno bogate jezične baštine Hrvatskog zagorja, koju je potrebno sačuvati od zaborava. Izradom rječnika humskog govora objedinit će se na jednom mjestu njegove posebnosti te će se moći predstaviti široj javnosti, a budućim naraštajima ostaviti u nasljeđe bogata jezična baština kao dio kulturno-povijesne baštine zagorskog kraja', rekla je ranije Brezinščak.

Inicijativa 'Spominaje po humskem'

Premda je humski govor zaštićeno kulturno dobro, istovremeno polako nestaje iz svakodnevne komunikacije. Taj su izazov prepoznale učiteljice iz Huma na Sutli Grozdana Drašković i Jelena Horvat Petanjko, stoga su pokrenule školski projekt 'Očuvanje izvornog humskog govora' u sklopu kojeg je nastala i stranica na Facebooku 'Spominaĵe po humskem'.

Humski govor za njih nije tek lokalna jezična posebnost, već dio identiteta mjesta i ljudi. 'On je živi trag ljudi koji su ovdje živjeli prije nas. To je govor kojim su bake tješile djecu, kojim su se ljudi na polju dozivali preko brijega, u kojem su nastajale prve šale, prve ljubavi i prve svađe', tumače.

U njemu su, dodaju naše sugovornice, vidljivi slojevi povijesti i migracija: 'Svaka riječ ima svoj put: netko ju je donio, netko ju je izgovorio prvi put, a zajednica ju je prihvatila. To je mala povijest našega kraja zapisana u svakodnevnom govoru.'

Iako su se učenici humskim govorom počeli baviti još 2013. godine, tek je nedavno postalo jasno koliko je njegovo očuvanje važno. Zaključile su da će govor sačuvati tako da najmlađi govore humski.

'U komunikaciji s djecom došli smo do zaključka da je humski govor ugrožen jer ga još govore roditelji u međusobnoj komunikaciji, ali ga rijetko prenose djeci', ističu učiteljice. Zato je taj projekt školske godine 2023./2024. uključen u kurikulum pod nazivom Očuvanje izvornog humskog govora.

Projekt se danas provodi kroz niz aktivnosti - od tematskih dana 'Vse po humskem', prikupljanja starih riječi, poslovica i običaja, do sudjelovanja učenika na smotrama, natječajima i znanstveno-popularnim događanjima. Cilj je približiti ga djeci kroz iskustvo, a ne samo kroz teoriju. 'Generalno govoreći, nastojimo popularizirati humski govor primjenom suvremenih načina komunikacije, tj. upotrebom IKT-a kako bismo doprli do mlađih generacija', kažu.

Osobito im je važna reakcija zajednice: 'Najvažniji trenutak od kada vodimo projekt bila nam je spoznaja koliko nas drugi prepoznaju kao posebne i originalne te koliko su Humčani spremni međugeneracijski surađivati.'

Iako projekt još nije široko prepoznat na nacionalnoj razini, interes iz cijele Hrvatske pokazao im je da humski govor izaziva znatiželju i izvan lokalne sredine.

Na trećem stupnju ugroženosti

U stručnoj javnosti on već ima svoje mjesto - još 2007. godine govor Huma na Sutli proglašen je tako kulturnim dobrom i upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. No formalna zaštita ne znači i njegov opstanak.

'Humski se još govori u obiteljskim okruženjima i prijateljskim okupljanjima, ali to, zapravo, uvijek ovisi o Humčanima jer smo naučili da nas se ne razumije pa se automatski u razgovoru prilagođavamo drugima', tumače naše sugovornice. Najviše ga, kažu, govore starije generacije, a mlađi često prelaze na standardni jezik.

Zato je on danas na trećem stupnju ugroženosti. 'Djeca više ne uče humski govor kao materinski u vlastitom domu', upozoravaju naše sugovornice, naglašavajući da globalizacija i suvremeni način života ubrzavaju njegovo nestajanje. Njihov je cilj stoga dokumentirati ga dok još postoje izvorni govornici i istodobno razvijati svijest o njegovoj vrijednosti.

Rad s djecom pritom ulijeva najviše nade: 'Učenicima je humski govor zanimljiv i rado se uključuju u aktivnosti vezane uz njegovo poznavanje. Osobito nam je drago kada ih tijekom odmora, u dućanu ili na autobusnoj stanici čujemo kako razgovaraju na humskom.' U nižim razredima izrađuju zavičajnu abecedu, bilježe stare izraze i razgovaraju s bakama i djedovima, a oni su, kako kažu, 'neiscrpno vrelo izvornog humskog govora'.

Blizina Slovenije snažno je oblikovala lokalni govor. 'Kada nas sluša netko tko dobro ne poznaje humski, pretpostavlja da smo Slovenci', navode naše sugovornice, dodajući da im naglasci i pojedine riječi olakšavaju komunikaciju sa susjedima preko granice, a oni ih često razumiju bolje nego ostatak Hrvatske.

Humljani ili Humčani?

Jedna od simpatičnih lokalnih dilema - Humljani ili Humčani - po njima zapravo ne postoji: 'Pitate li bilo kojeg stanovnika naše Općine Hum na Sutli ovo pitanje, sigurno će reći da je Humčan ili Humčanka. Vjerujemo da nakon takvog odgovora ne bi trebalo biti dileme.'

Učiteljice upozoravaju da dijalekt ne može opstati bez svakodnevne upotrebe, dodajući da bi bez aktivne komunikacije humski mogao postati 'umirući jezik'. Upravo zato naglašavaju da škola može učiniti mnogo toga, ali ključ ipak ostaje u obitelji: 'Materinski govor kreće od kuće i tu je potrebno osvijestiti koliko je važno komunicirati s djetetom na humskom govoru.'

Kao riječ koja najbolje simbolizira ovo pitoreskno zagorsko mjesto izdvajaju - 'Humčani'. 'Bez ljudi naše mjesto bit će samo lijepa priroda i ime na karti. Mi smo ti koji dajemo srce i dušu našem divnom kraju', zaključuju Drašković i Horvat Petanjko.

Staklarska industrija i rudarstvo

Iako je mnogi uglavnom pamte po zelenim brežuljcima uz Sutlu - među ostalim i njemački putopisac Georg von Martens, koji je o Humu na Sutli pisao 1824. godine, kao i hrvatski književnik August Šenoa, koji ga je nazvao 'sjeverozapadnim vratima Hrvatske' - ova općina već se godinama izdvaja i kao jedno od gospodarski najsnažnijih mjesta u Zagorju, ali i šire. Industrijski identitet kraja oblikovala je staklarska proizvodnja, kojom se ova općina dandanas diči, a tvrtke kao što su Omco Croatia i Vetropack Straže nastavljaju tradiciju. No, zanimljivo, mnogi ne znaju o rudarstvu u tom kraju, o čemu se brine Zavičajna zbirka u Strmcu Humskom, jednom od 18 naselja u Humu na Sutli.

Njegova rudarska prošlost desetljećima je živjela uglavnom kroz obiteljska sjećanja, stare fotografije i priče koje su se usmeno prenosile. Danas, zahvaljujući angažmanu članova Kulturno-športske udruge Gustav Krklec iz Lupinjaka i Strmca Humskog, taj je dio lokalne povijesti dobio trajno mjesto - u zavičajnoj zbirci koja čuva uspomenu na vrijeme u kojem je rudnik bio srce života cijelog kraja.

Kako nam objašnjava predsjednik udruge Josip Tepeš, ideja je nastala spontano, iz razgovora među mještanima. Uvidjeli su da mnogi još uvijek čuvaju vrijedne fotografije i predmete vezane uz rudarenje, ali i da prijeti opasnost da ti tragovi prošlosti nestanu. 'Ideja je bila da ih prikupimo što veći broj i da imamo dokazni materijal o aktivnostima i povijesti našeg kraja', kaže Tepeš.

Prikupljanje građe započelo je 2017., a već godinu kasnije organizirana je prva samostalna izložba povodom Dana općine. Posjetitelji su tada, uz fotografije i eksponate, mogli čuti i posebno osmišljen nastup rudara koji je govorio o težini života i rada u rudnicima. Iste godine izložba je predstavljena i u muzeju u Pregradi, no unatoč interesu javnosti, udruga se suočila s velikim problemom: nedostatkom stalnog prostora. Materijali su godinama bili privremeno pohranjeni u općinskoj knjižnici dok se nije pojavilo rješenje.

Prekretnica dolazi 2022. godine, kada je udruzi na korištenje dodijeljena kuća iz 1926., nekadašnje vlasništvo Eme Črešnik. No vremena za pripremu bilo je malo. 'Najveći izazov bio nam je sve to renovirati za otvorenje u roku od dva mjeseca', prisjeća se Tepeš. Zbirka je otvorena 2. srpnja 2022., a danas predstavlja jedno od rijetkih mjesta na kojem se sustavno čuva rudarska baština humskog kraja.

Rudarstvo je obilježilo gotovo svako selo

Rudarstvo je, naglašava, obilježilo gotovo svako selo. 'Sva okolna sela dala su barem jednog rudara po domaćinstvu', kaže, dodajući da fotografije svjedoče i o velikoj ulozi žena, osobito na separaciji u Lupinjaku. 'Zanimljivo ih je bilo slušati o događajima iz tih vremena. Osobno znam još nekolicinu živih koji su tada radili', kaže Tepeš.

Razvoj rudnika usko je povezan s industrijskim procvatom regije u 19. stoljeću. Tijekom boravka u obližnjoj Rogaškoj Slatini bavarski industrijalac Michael Poschinger prepoznao je rudno bogatstvo tog područja te od grofice Ljubice Pálffy kupio imanje Straža, na kojem je 1860. godine započela s radom staklana. Ugljen iz humskih rudnika bio je ključan energent za njezin rad. Prvi rudnici otvoreni su u Lupinjaku, a datum paljenja prvih jama bilježi se 27. srpnja 1858. godine.

Rudarska infrastruktura razvijala se paralelno s industrijom. Rudnik u Klenovcu radio je do 1948. i bio je povezan žičarom koja je vodila od Rampe do Straže, a kasnije je otvoren i rudnik u Pregradi. Zbog loših cesta izgrađena je žičara Pregrada – Kostel Bregi – Lupinjak, duga više od četiri kilometra. U razdoblju najveće eksploatacije dnevno se punilo i do 20 vagona ugljena, a rudnik je mnogim obiteljima predstavljao jedini izvor prihoda.

Današnja zbirka ne donosi samo rudarske alate i dokumente. Uz stalni postav o rudarstvu, izloženi su predmeti vezani uz stari grad Lupinjak te svakodnevni život tog vremena, a potraga za novim eksponatima i dalje traje. Cilj nije samo očuvati predmete, nego prenijeti iskustvo života nekadašnjih generacija. 'Ovom izložbom želimo potaknuti mlade naraštaje da vide koliko je bilo teško živjeti u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća', ističe Tepeš, podsjećajući da su snimili i svjedočanstvo rudara koji govori o tadašnjem radu i životu.

Posjet zbirci zato je zamišljen kao putovanje kroz prostor i vrijeme. Nedaleko od kuće nalazi se i vidikovac Gorno, s kojeg se vide trasa nekadašnje žičare i cijela dolina Sutle. 'Želja nam je da posjetitelji odnesu dio sjećanja na prošlost', zaključuje Tepeš.