Možda je vrijeme da sami sebi priznamo, Europa je već u ratu. Bez sirena i rovova, ali s istim simptomima otprije točno stotinu godina, kad je kontinent također živio u uvjerenju da je mir zajamčen, dok su se u sjeni gomilali otrovi koji će uskoro eksplodirati: strah, nepovjerenje, dezinformacije. Sve je tu, i sve je stvarno. Povijest nas uči da rat počinje podmuklo, puno prije prve eksplozije. U svojem najnovijem romanu Zadnji dan mira (Fraktura, 2025.), spisateljica Ivana Sajko sjajno hvata puls suvremenog Zapada uhvaćenog u limbu između gubitka povjerenja u sustave i tvrdoglave potrage za osobnim utočištem: u njegovu su središtu dvoje običnih ljudi koji pokušavaju preživjeti u svijetu u kojemu ratovi, klimatska kriza i bujica dezinformacija potkopavaju iluziju trajne sigurnosti.

Pred prijetnjom rata i nadolazećeg nasilja bježe na osamljeno imanje s tek nekoliko kofera i psom, čekajući vijesti o sinu koji se sklonio od mobilizacije. Kako informacije postaju sve nedorečenije, znakovi netrpeljivosti sve očitiji, a paranoja sve veća, njihovo skrovište pretvara se u metaforu današnje Europe, kontinenta koji se zabarikadirao u strahu, ne shvaćajući da se time guši. Ivana Sajko (Zagreb, 1975.) jedna je od najvažnijih suvremenih hrvatskih spisateljica, čiji rad prelazi granice žanrova i formi, od hibridnih kazališnih izvedbi do nagrađivanih romana. Peterostruka dobitnica nagrade Marin Držić, ovjenčana i nagradom za prozno djelo Ivan Goran Kovačić, nositeljica francuskog Ordena viteza za književnost i umjetnost te prestižne njemačke nagrade Haus der Kulturen der Welt, Sajko već godinama živi u Berlinu, istražujući u svojem radu kako osobna i kolektivna povijest oblikuju suvremeni identitet.

Sajko je svoj novi roman predstavila na nedavno održanom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. U razgovoru koji smo tim povodom vodile, autorica promišlja Europu kao nedovršeni projekt, svijet koji je istodobno prožet strahom i mogućnostima, i književnost koja se usuđuje progovoriti iz drugih perspektiva – ženskih, muških, migrantskih – kako bi raskrinkala obrasce moći i potražila nove načine postojanja. Govori o solidarnosti koja se mora graditi unatoč strahu, o privremenim utočištima u ljubavi i intimnoj brizi, ali i o potrebi za sporim, razumnim mijenjanjem paradigmi nasuprot brzopletim revolucijama.

U Zadnjem danu mira rat nije događaj nego atmosfera, dok se mir pokazuje krhkim i privremenim. Koliko je to 'stanje prije rata', koje tako majstorski oblikujete u fikciji, zapravo dijagnoza suvremene Europe, kontinenta koji se, kako kažete, hrani našom sigurnošću i prikriva vlastiti kukavičluk?

Prije nego pokušam odgovoriti na vaše kompleksno pitanje, trebali bismo najprije razjasniti što uopće mislimo kada kažemo "Europa". Za mene, s mojim iskustvom migracija i premještanja, Europa nije konkretno mjesto, nego prije svega fikcija. Kad sam bila mlada, kao i većina moje generacije, sanjala sam o Berlinu ili Londonu kao o gradovima gole­me slobode, ravnopravnosti, harmonije i pravde, mjestima u koja smo svi pozvani doći i potražiti svoje snove. No kako su ti gradovi – taj Zapad –s godinama postajali bliži, a ja naposljetku i sama završila u Berlinu, shvatila sam da ono što sam u ta fascinantna mjesta projicirala, zapravo ne postoji. Barem ne za sve i ne uvijek. Ni pravda, ni ravnopravnost, ni jednake mogućnosti. Europa je, rekla bih, nedovršeni projekt-ideja. Vrijedilo bi se zapitati tko tu ideju danas uopće štiti i tko još u nju vjeruje. Možda upravo iz toga proizlazi i moja knjiga: iz spoznaje da nije dovoljno otići, prijeći tegoban put prilagodbe i započinjanja iznova, da bi se čovjek naposljetku našao na boljem mjestu.

U toj krhkosti ideala raste i strah, dominantna emocija i vaših likova i naše stvarnosti. Čega se više bojimo: konkretne prijetnje ili nevidljivog neprijateljstva, pogleda susjeda i raspada povjerenja?

Nevidljiva neprijateljstva nekako su mnogo strašnija, jer ne možemo uprijeti prstom u jednog nasilnika, zar ne? Nasilnik može biti cijelo društvo, prožeto retorikom mržnje, radikalnim politikama, nacionalizmom i rasizmom. U takvom je okruženju lako potaknuti strah od drugoga i okrenuti ljude protiv određene skupine. To se danas događa u Njemačkoj s AfD-om, no može se dogoditi bilo gdje. Potrebno je puno političke mudrosti da bi se živjelo zajedno u današnjim zajednicama u kojima se isprepliću religije i kulture. Jednima treba pomoći da se asimiliraju, drugima da se informiraju; svima treba biti jasno da jedni bez drugih ne možemo. No dovoljna je tek šačica političkih huškača sa zlonamjernim porukama da se društvo zatruje.

A od toga nitko ne profitira. Bolje društvo, društvo mirnog suživota i ravnopravnosti, ne dobiva se "na tanjuru". Ono se gradi u obiteljima, susjedstvima, školama – i, naravno, moguće je samo ako iza takve ideje čvrsto stoji i politička volja. Moji junaci bježe iz grada kako bi prikrili sina koji je izbjegao mobilizaciju. No upravo u osami, usred ničega, shvaćaju da taj najavljeni rat uopće neće doći izvana, u obliku fizičkog neprijatelja u stranoj uniformi, nego će se prikrasti iznutra: kroz otrov sumnji, neprijateljstva i huškanja koje okreće ljude jedne protiv drugih. Najprije će biti na udaru oni s "drugom" bojom kože ili naglaskom, a onda će na red doći oni s "pogrešnim" mišljenjem.

Godinama živite i stvarate u Berlinu, a istovremeno, vaša djela zaranjaju u postjugoslavenski prostor i recentnu istočnoeuropsku povijest. Kako to iskustvo života "između", u kompleksnom zapadnom centru, ali s pogledom uprtim u traume i paralele istočnih margina, oblikuje vaš autorski glas?

I zapadne margine imaju svoje traume. To je jedna od prvih lekcija koje čovjek – ponekad i s olakšanjem – nauči kad se izmjesti: svi imaju svoju crnu mrlju. Ali i to da svako mjesto nudi i pozitivne primjere i rješenja, iskustva iz kojih drugi mogu učiti. Emigracija svakoga promijeni, jer to nije putovanje. Putovanje je egzotičan koncept; emigracija je trajna rascijepljenost između dva doma, dva života, dva koncepta. Da se sutra preselim u Hrvatsku, opet bih morala emigrirati, napustiti jedan dom i doći u drugi – ne bih se vratila, nego bih došla.

Berlin nije jednostavan grad. Prljav je i bučan, ali i podjednako zelen. Prostran, no često guši; ima genijalne škole koje djecu odgajaju za neku pametnu, tolerantnu budućnost, ali i getoizirane četvrti u kojima nitko ne govori njemački i klinci su od malena marginalizirani. Multikulturalizam i rasizam ovdje postoje istovremeno; Berlin je i metropolis i selo, grad seksualnih sloboda, sunčanja u toplesu i radikalnih vjerskih koncepata; tu se milijarderi miješaju s beskućnicima, solidarnost i dekadencija šeću u istom kostimu. Berlin su suprotnosti utrpane u isti lonac. Moje je mišljenje da sve izazove modernog vremena pronalazimo upravo tu, u ovom gradu: upravo tu čovjek prestane vjerovati u idealna rješenja i hvata se u koštac s improvizacijom i privremenim odgovorima.

Europa je, rekli ste, nedovršeni projekt, iluzija u koju je sve teže vjerovati. Danas se ta nedovršenost čini još opipljivijom: kontinent je uhvaćen između rata na istoku, šutnje o politici Izraela i prijetnji koje je otvorio povratak Trumpa. Postaje li osjećaj da je "Europa već u ratu" svojevrsno samoispunjavajuće proročanstvo koje nas paralizira i čini nesposobnima za pronalaženje političkog rješenja "zbog kojeg se ne umire"?

O tome se u Njemačkoj puno diskutira, a vjerujem i u ostatku Europske unije. Prije par tjedana na večernjim smo vijestima gledali svečano otvaranje novih hala Rheinmetalla – koncerna za proizvodnju oružja. Uslijedila je debata o uvođenju obavezne vojne obuke i popunjavanju vojnih snaga. Potom se otvorila rasprava o tome može li Berlin postati čvorište vojnih dinamika – prolaska vojske, prihvata izbjeglica, pružanja medicinske pomoći – u slučaju otvorenog sukoba s Rusijom. U istoj je raspravi istaknuto da grad, osim mreže podzemne željeznice i nekoliko bunkera koji danas služe kao spomenička baština iz nacističkog doba, zapravo nema načina zaštititi svoja četiri milijuna stanovnika od zračnih napada. To stvara nelagodnu atmosferu, svojevrsni limb između onoga što se očito zbiva i onoga što ne želimo da se dogodi, premda se katkada čini da je već tu. A opet, nismo sigurni je li prijetnja doista stvarna ili smo manipulirani da u nju povjerujemo kako bismo pristali na ekonomske i političke pritiske kojima smo izloženi.

U ovom romanu sjećanja ne nude utjehu nego potvrđuju da je nasilje oduvijek bilo prisutno. Znači li to da "dobra stara vremena" nikada nisu postojala i da je naša sadašnjost samo logična posljedica potisnutih sukoba i neadresiranog nasilja?

Glavna junakinja prepoznaje da je to izvanredno stanje za nju, kao ženu, oduvijek postojalo. Ako samo površinski zagrebete u statistike otkrit ćete da je nasilje nad ženama iskustvo kroz koje u različitim mjerama prolazi svaka ženska osoba. U Njemačkoj je 2023. ubijeno 360 žena, dakle, jedan feminicid dnevno. Prijavljeni su deseci tisuća silovanja i stotine tisuća slučajeva obiteljskog nasilja, a to su samo službene brojke. No čak i one jasno pokazuju da je žensko iskustvo naših modernih društava i dalje iskustvo ugroženosti i nesigurnosti. To je realna perspektiva.

Koliko je upravo ta ženska perspektiva, povijesno naviknuta na prikrivene opasnosti i stalnu pripravnost, ključna za razumijevanje današnje sveopće nesigurnosti?

Mislim da je presudna, jer je ženska perspektiva stvaralačka, što je u kompletnoj suprotnosti prema patrijarhalnoj, muškoj politici koja se temelji na moći i odmjeravanju snaga. Prije godinu i pol razvijala sam tekst za teatar Maxim Gorki u Berlinu Ovo nije predstava o tvojoj ljepoti, gdje sam se bavila položajem žena u ratu, polazeći od povijesti jedne od glavnih žila kucavica grada – Potsdamer Straße. To je jedna od onih ulica gdje su žene vlastitim rukama čistile i preslagivale ruševine, a okolne parkove pretvarale u povrtnjake kako bi preživjele nakon što je poražena nacistička Njemačka. Ne ulazim sada u to što su te žene mislile i na kojoj su strani bile, no činjenica je da nisu imale nikakvu vojnu moć; jedino što su mogle i morale bilo je – raditi.

O tome je pisala i jedna od prvih njemačkih feministica, Hedwig Dohm, koja je živjela u toj istoj ulici i još početkom dvadesetog stoljeća zagovarala tada nezamislive ideje, poput one da dječaci i djevojčice imaju pravo na jednako obrazovanje. Svoju je radikalnu poziciju stekla esejima o "naturalizaciji" žena kao isključivo majki, inzistirajući ne tome da ta uloga nije prirodna nego rezultat represije nad ženskim životima, kojima osim majčinstva ništa drugo i nije bilo dopušteno.

Mi žene, od kojih smo se mnoge, poput mene, odlučile i za majčinstvo, danas živimo u Europi koja sve ozbiljnije priprema našu djecu za rat. A to je porazna pozicija ako se prisjetimo koliko je rada, truda i vremena trebalo da dođemo do sloboda i vrijednosti koje danas imamo. Ne možemo ih preko noći izgubiti. Knjiga Zadnji dan mira bavi se upravo tom mišlju. Sjetite se Bedema ljubavi u Hrvatskoj tijekom raspada Jugoslavije ili Žena u crnom u Srbiji koje djeluju i danas: to su bile ženske inicijative nenasilnog otpora koje nisu birale strane, nego su se čvrsto držale osnovnih humanističkih pretpostavki, toga da spašavaju živote. Živote nečije djece. Ima li što suvislije od toga?

O tom iskustvu 'odrastanja u izvanrednom stanju' u ovoj knjizi progovarate kroz lik žene, no kao autorica ne libite se svjesno ući i u mušku pripovjednu kožu. Može li pisanje izvan vlastitog rodnog iskustva biti i neki oblik literarne i političke solidarnosti, pokušaj da se razumije "kako drugi vide nas" i tako nadiđu ideologizirane pozicije koje nam društvo nameće?

Mislim da, ako ništa, može barem biti pokušaj druge perspektive. Slavenski jezici, pa tako i hrvatski, imaju gramatički rod iz kojeg govorimo; to je mašina koja vas ponese kad krenete pisati. Iz muškog sam glasa pisala dramu Pjesma grada (nije za tebe) i roman Male smrti, i to su uistinu bila iskustva koja nisu funkcionirala samo na gramatičkoj razini. Muški glas uvjetuje i svoju mušku sudbinu. Nevjerojatno je koliko se svijet, pa čak i onaj književni, promijeni kad progovorite iz drugog roda; odmah vas tretira drugačije.

Paul B. Preciado u fantastičnom eseju Can the Monster Speak? piše iz vlastitog trans iskustva o režimu roda, seksa i seksualnih razlika kao o cijelom svemiru povijesno uvjetovanih pretpostavki, znanja, društvenih ugovora i "istina" koje nas zatiču, ovisno o tome kojem smo tijelu dodijeljeni. On govori kao muškarac s osobnom poviješću žene, kao netko tko je iz jednog režima prešao u drugi, da bi se naposljetku odlučio za treće, "monstruozno" mjesto onoga koji ne želi pripadati nijednom. Ne tvrdim da je pisanje iz druge rodne pozicije trans iskustvo, ali jest upečatljivo, snažno i osvještavajuće jer pokazuje koliko nas jezik snažno oblikuje.

Je li taj vaš "neposluh" prema formi zapravo politički čin, pokušaj da se jezikom i strukturom razbiju okoštale ideologije i načini na koje percipiramo stvarnost, od obitelji do države?

To je čista umjetnička znatiželja. Što možemo činiti jezikom, kako se strukturom može izraziti tema i kako mali pomaci u načinu na koji prezentiramo priču mogu promijeniti način na koji čitatelj ili gledatelj doživljava emotivne, psihološke ili filozofske aspekte teksta. Jezik je, zapravo, manje skup riječi, a više prostor između njih – mjesta u kojima publika pronalazi vlastito iskustvo. Kad pišemo, na neki način manipuliramo onim što se tek ima dogoditi unutar tih međuprostora, kad u jednadžbu jezika i autora uđe netko treći.

Jednom ste primijetili da je kazalište 'luksuz srednje klase' koja se buni u sigurnom kontekstu istomišljenika. Danas, s iskustvom rada i na nezavisnoj margini i u samom središtu europskog teatra, kako vidite ulogu autora? Leži li ona u 'neposluhu' i razbijanju formi ili u korištenju moći velikih pozornica da se kompleksne, angažirane teme prenesu široj publici?

Idealno, pozicija autora trebala bi biti u nekoj vrsti razotkrivanja različitih fenomena koje smo normalizirali. To je, mislim, i šira uloga umjetnosti, ili čak kulture, da propitamo vlastita vjerovanja i običaje. Postkolonijalni pogled na europsku tradiciju pokazao nam je da blaga brižljivo uskladištena po velikim muzejima nisu samo vrijedni eksponati, nego i dokazi našeg rasizma i barbarstva nad drugim narodima. Kad osvijestimo s koliko smo lakoće pristupali tim krvavim "trofejima", ne moramo se čuditi svojem suvremenom rasizmu.

No, kazalište nije samo autor. Kazalište je institucija koja je, za mene, prije svega susret mnogih. Tu se okupljamo, dijelimo određene ideje i osjećaje, tu zajedno tugujemo ili se sramimo, tu se ljutimo, tu se sukobljavamo. Ako je kontekst kazališnog događaja njegov fikcionalni okvir, njegova privremenost, onda možemo provocirati, možemo se baviti tabuima, možemo izricati neizrecivo, jer time nikoga stvarno ne ugrožavamo. To mora biti jasno kad se spominje sloboda govora ili umjetnosti: kazalište nije u službi ničije istine. Kazalište je tu da osvijetli tamne kuteve grada, da upali svjetlo u kuhinjama, da pokaže kako uistinu živimo. Kad govorim o luksuzu srednje klase, govorim i o društvu koje dopušta da kazalište postane skupo, da postane samo za odabrane.

Kako uopće prakticirati solidarnost u svijetu koji sve više potiče strah od stranca, što je tema koja se provlači i kroz vaš novi roman?

Uz pomoć ustavnosti, uz pomoć demokracije, uz pomoć racionalnosti. Većina nas u privilegiranoj je poziciji prema nekom drugom – u poziciji da pomogne ili da se zauzme. Neki su mlađi od drugih, neki bogatiji, neki vidljiviji i uspješniji. Solidarnost počinje onoga trenutka kada se borimo za prava koja nam nužno ne trebaju, kada se zauzimamo za interese i dobrobit drugih. To je solidarnost. I, naravno, potpuno ste u pravu: kako se možemo zauzeti za pravo drugog ako ga se bojimo? I zašto mislimo da se ta situacija ne može izokrenuti i staviti nas u kožu onih koji trebaju pomoć?

Može li intimni odnos dvoje ljudi biti posljednji prostor otpora kad se sve druge strukture – država, društvo, zajednica – uruše? Jesu li u vremenima krize mašta, "dobronamjerna laž" i intimna briga jedini mehanizmi preživljavanja?

Intimni prostor za dvoje ljudi u romanu doista je posljednje utočište. A laž je ono što im preostaje kad herojski koncepti otpora padaju u vodu. Oni lažu jedno drugome kako bi ublažili realnost negostoljubivosti i nasilja kojima su okruženi, jer osim vlastitih riječi, ništa drugo ne mogu promijeniti. To je onaj mehanizam nijekanja koji često primjenjujemo i kao roditelji. Kad dijete padne i razbije koljeno, mi tvrdimo da se ništa nije dogodilo i da ne boli, iako boli i možda će trebati šivanje. To je isti postupak: laž iz ljubavi, laž koja barem nakratko prikriva surovost stvarnosti.

Otporom, odnosno, potencijalom otpora, bavite se i u svojoj teorijskoj knjizi Prema ludilu (i revoluciji): čitanje. Danas, u vremenu ratova, klimatske krize i infodemije, gdje vidite prostor za "revoluciju"? Sin vaših junaka bježi preko granice, simbolizirajući nestanak budućnosti. Je li odlazak mladih, njihovo odbijanje da sudjeluju u ratovima starijih generacija, jedini revolucionarni čin koji je danas moguć?

Grozim se ideje revolucije, masovnog pokreta koji pokreće emocija ili ideologija. Upravo knjiga koju spominjete, a koja tematizira procese stvaranja kao potencijalno društvene procese, stavlja fokus na poznatu dramu Petera Weissa Marat/Sade, gdje se revolucija pokazuje tek kao trenutak, krik, potres nakon kojeg odnosi i hijerarhije brzo ponovno sjedaju na isto mjesto. Čemu onda? Ono u što vjerujem jest kontinuitet promjene zasnovan na razumu, na učenju, na razgovoru među onima kojih se promjena tiče.

Vjerujem u postupno, ali dubinsko mijenjanje paradigme. Mislim i da nije uzaludno uložiti život u ideju i ostaviti je nedovršenu, vjerujući da će je netko preuzeti. I uistinu mislim da svaka nova generacija postavlja svježe i pametnije ideje kako bi svijet trebao izgledati, kako bi ga se moglo reorganizirati. Stoga nikako ne bi smjeli ginuti radi pogrešnih pretpostavki onih starijih i kratkovidnijih.

Na kraju, vaši se junaci povlače u kuću koju pretvaraju u utvrdu, ali i grobnicu, što isto tako možemo shvatiti kao svojevrsnu metaforu Europe danas, kontinenta koji se zabarikadirao u onom strahu o kojemu smo ranije govorile, nesvjestan da se time sam guši. U takvom okruženju, gdje vi nalazite utočište?

U mnogo čemu. Mislim da ne smijemo biti koncentrirani isključivo na poraze ovog vremena, nego i na nevjerojatnu količinu pozitivnih perspektiva koje nam otvaraju nove prostore i daju nadu. Vjerojatno se zato što sam toliko veliki optimist i mogu baviti tamama. Inspiriraju me ljudi koji su pametniji ili kreativniji od mene, prijateljstva s njima. Zadivljuju me znanost i umjetnost, fasciniraju me novi koncepti koji idu dalje od antropocentričnog pogleda na svijet. Smiruju me priroda i psi, kao i vlastito starenje. Ohrabruje me svaka lokalna ili susjedska inicijativa; ispunjava me moja obitelj i ljubav koju za nju osjećam. I negdje u toj ljubavi pronalazim veze s drugim ljudima, jer znam da su sposobni osjećati isto.