KNJIŽEVNA KRITIKA: ALICE MUNRO

Literarno otkriće koje ne smijete propustiti

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 29.08.2011 11:45
  • Objavljeno 29.08.2011 u 11:00
Alice Munro

Alice Munro

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Kanadska spisateljica Alice Munro iza sebe ima mnogo knjiga i neke od najuglednijih književnih nagrada, a tek nedavno na hrvatski jezik prevedena joj je zbirka priča 'Služba, družba, prošnja, ljubav, brak' koja predstavlja pravu književnu poslasticu

Kada je prije nekoliko godina objavljen prvi prijevod neke od njezinih knjiga na hrvatskome, američka spisateljica Flannery O'Connor oduševila je ovdašnje kritičare i čitatelje. Njezine su priče bile otkriće: dojmljiva atmosfera turobnog i usporenog američkog juga, svijet domaćica, provincijalnih radnika, zatucanog svećenstva... Uopće, sjajna, mračna proza žene koja je i sama zaglavila u miljeu koji je opisivala, i koja, iako je riječ o sredini prošlog stoljeća, zvuči tako suvremeno pišući o obiteljskoj usamljenosti, provincijalnoj okrutnosti i 'rasizmu malih razlika'.

Slično literarno otkriće u ovoj godini predstavlja zbirka priča Služba, družba, prošnja, ljubav, brak kanadske majstorice pripovijedanja Alice Munro, prvi njezin prijevod na hrvatskom. Munro iza sebe ima mnogo knjiga (uglavnom zbirke priča i jedan roman), neke od najuglednijih nagrada (poput Man Booker International za životno djelo), a glasi kao jedna od najboljih književnica današnjice. Ipak, sve je to daleko od naslovnica Timea i književnoga glamura; a da je ona donekle neobična pojava na književnom tržištu koje, poput svakog tržišta, marketinški proizvodi zvijezde, pokazuje i to da je u tekstu o spomenutoj dodjeli nagrade u Guardianu, uz hvalospjeve i naznaku koga je sve od velikih pisaca pretekla, stajalo i pitanje – otkuda je došla Munro?

Prizori iz privatnog života

Kako god bilo, Munro piše izvrsno, originalno, ali i nekako 'starinski', usredotočujući se na razvoj priče i karaktere, na životne situacije i obrate, nigdje ne koketirajući s narativnim strategijama na način da one same sebi postaju svrhom. Njezine su priče sličnog senzibiliteta kao i O'Connoričine: gluhi brakovi, mali gradovi i male sreće, intimizam, obiteljske tajne i ljubavni odnosi, naizgled obične priče o tzv. običnim ljudima s neočekivanim raspletima, u kojima bruji stvarni život.

U mnogima od njih u središtu je ženski lik, ali Ona nikada nije zamišljena kao vanvremenska heroina kakve vole spisateljice kojima je važno deklarirati se feministički, iako je taj feminizam krut i ne dotiče se stvarnih ženskih drama što se odvijaju između kuhinja, spavaćih i dječjih soba, u izlizanim odnosima ili prisjećanjima na moguće ljubavi. Munro, naime, stalno piše o ženskim temama, ali nenametljivo i bez poze, a priče su joj suviše bogate značenjima da bi se tumačile u selektivnom ključu ženskog pisma.

Također, one su suptilnije u psihologizaciji i pripovjedački suverenije negoli ogoljene i nekad mačistički sirove Carverove priče, koje se u našoj sredini često nekritički smatraju nečim najboljim što se može postići u kraćim pripovjednim formama. Usto, u njima je više ironije i osjećaja za tragiku običnog života negoli u tzv. novoj američkoj drami koja donekle zahvaća u slične teme svakodnevice srednje klase.

Za razliku od O'Connor i drugih pisaca inspiriranih američkim jugom, Munro svoje priče smješta u provincijski Ontario, u kraj u kojem je sama odrasla (studirala na malom sveučilištu, konobarila, rodila troje djece, kasnije otvorila knjižaru), no ta lokalnost ne znači značenjsku ograničenost. Priče iz gradića Ontarija univerzalne su kao i priče s ruskih dača kakve je pisao Čehov, do danas nenadmašen kroničar melankolične svakodnevice. Čehova ne spominjem slučajno – naime, Munro su neki kritičari i pisci usporedili s tim genijem pripovijedanja i intimizma. Doista, postoji nekoliko sličnosti (i mnogo razlika), od kojih je najvidljivija ona da oboje na sličan način vode čitatelja preko epifanijskih vrhunaca, tj. da priču u ključnim trenucima velikog očekivanja odvode u neočekivanom smjeru. Bez velikih razrješenja ili pouka, bez definiranih sretnih ili nesretnih završetaka, bez herojstva ili nestvarnog idealizma. Samo rijeka običnog života.

oceanmore

oceanmore

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Žudnje i memorije

Svijet ovih priča je svijet provincije ili suburbije s malim kolodvorima i oronulim hotelima, kamp prikolicama u blizini otpada, plutajućim mostovima preko močvara na putu za Nigdje, farmama, staračkim domovima, ženskim sobama... Mahom su to šezdesete, sedamdesete godine, što se dade iščitati iz svakodnevnih detalja: frizura, mobilijara, žudnji niže i srednje klase.

Svaki, pa i sporedni lik u pričama ima osobnost, a u tim se krokijima nazire cijeli jedan novi život koji je podjednako mogao biti ispričan. Svaki, pa i usputni ambijent ocrtan je u karakterističnom detalju, a time se stvara dojam stvarnosti, kao i romaneskne kompleksnosti i širine kontekstualizacije, što rijetko nalazimo u žanru pripovijetke. Ali, nije riječ o suhom realizmu, već o pripovijedanju koje se gradi u suprotstavljanju, u jazovima između želja i ostvarenja, u neočekivanim dodirima pojedinačnih sudbina. Značenja se tako naziru u aluzijama, u neizgovorenom i naznačenom, u emocijama i slutnjama.

U nekoliko priča iz ovog izbora Munro piše o bolesti, starosti i žalu za propuštenim, o sjećanjima na ono što se moglo dogoditi a nije, o 'ljubavima koje se nisu dale iskoristiti', odnosima koji su imali tek početak... Izdvaja se tu izvrsna priča Zimski vrt, o mentalnim promjenama, gubitku pamćenja, ali i novim – ironično idiličnim – perspektivama koje luckasta starost donosi. Ta me priča podsjetila i na vrlo dobar esej Jonathana Franzena iz knjige Kako biti sam, o Alzheimerovoj bolesti i smrti njegova oca, pa i ne čudi da je upravo Franzen veliki obožavatelj Munroine proze (kako piše: 'Munro je jedna od one šačice pisaca na koje mislim kad kažem da je književnost moja religija').

Vrata fikcije

Na kraju, davno sam čitala jedan esej u kojem je pisalo da se dobar pisac prepoznaje već na prvoj stranici knjige, u prvom ulomku i načinu ulaska u fikciju. Od tada često znam promatrati upravo vrata priče i, kad dovršim čitanje, vraćati se na početak, a takva, možda i komična, navika otkriva mnogo toga. Na primjer, naslovna priča ove zbirke, sjajna i prigušeno duhovita Služba, družba, prošnja, ljubav, brak (riječ je o igri-zezalici, poput našeg Voli-ne voli, koja na engleskom ima tako dobar ritam: Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage) počinje rečenicom: 'Prije mnogo godina, prije nego što su ukinuli tolike sporedne željezničke pruge, žena visoka, pjegava čela i s čupom tanke crvenkaste kose došla je na željeznički kolodvor raspitati se o prijevozu namještaja.'

Takvo otvaranje čitatelja odmah uvlači u priču, naznačuje mu bogatstvo i jedinstvenost fikcionalnog svijeta u koji je zakoračio. Onome tko nije nikada ni o čemu pripovijedao, ni o čemu pokušavao pisati, to se čini jednostavno i lako. A ta varljiva 'jednostavnosti' često je ono po čemu prepoznajemo odlične pisce poput Munro, poput O'Connor, a o Čehovu da i ne govorim.

Alice Munro: Služba, družba, prošnja, ljubav, brak; s engleskoga prevela Maja Šoljan; OceanMore, Zagreb, 2011.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi