ČITALAČKA PISMENOST

Koja je razlika između čitača i čitatelja i zašto su knjižničari i učitelji danas neurokirurzi bez noža

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 24.05.2019 17:39
  • Objavljeno 24.05.2019 u 15:44
Gordana Keresteš, Anita Peti-Stantić, Mirela Barbaroša-Šikić, Marijana Češi i Jasminka Brkić Strejček na predstavljanju knjige

Gordana Keresteš, Anita Peti-Stantić, Mirela Barbaroša-Šikić, Marijana Češi i Jasminka Brkić Strejček na predstavljanju knjige

Izvor: tportal.hr / Autor: N.N.

Profesorica Anita Peti-Stantić u zagrebačkom je Muzeju za umjetnost i obrt 23. svibnja, u sklopu Zagreb Book Festivala, predstavila knjigu 'Čitanjem do (spo)razumijevanja', opisanu kao sjajan spoj znanstvenog pristupa i čitateljske strasti te priručnik koji bi trebao imati svaki roditelj, učitelj i školska knjižnica, a koji objašnjava zašto i kako čitati

'U današnjem društvu čitanje nam je toliko samorazumljivo da o njemu najčešće ni ne razmišljamo. Uzimamo ga zdravo za gotovo i vjerujemo da je to nešto što dolazi automatizirano i što svatko može bez problema svladati. To nije točno. Mi zapravo biološki, u svome mozgu, nemamo ničega što nas automatski priprema za čitanje', rekla je na promociji svoje knjige Anita Peti-Stantić, profesorica južnoslavenskih jezika i poredbene lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i voditeljica Katedre za slovenski jezik i književnost.

Od 2015. vodi radnu skupinu u okviru COST akcije IS1401 unutar koje se istraživači iz 27 zemalja bave istraživanjem razvojnih vidova čitalačke pismenosti i čitalačke kompetencije, a svoju knjigu 'Čitanjem do (spo)razumijevanja' teorijski zasniva na suvremenim postignućima neuroznanosti i neurolingvistike, lingvistike, psihologije i psiholingvistike, ali i glotodidaktike i diskursne analize, nudeći na koncu svojevrsni priručnik za sve roditelje, učitelje i nastavnike koji se bave čitanjem i poticanjem čitanja.

'Mi u mozgu imamo dijelove koji nam potpuno automatski omogućuju da svladamo jezik kojim smo okruženi. S druge strane, kad je riječ o vještini čitanja, ona je posljedica našeg intelektualnog razvoja. To nas dijeli od naših najbližih srodnika, primata. Makaki majmuni, recimo, iako biološki između njihovih i naših mozgova nema velike razlike, ne znaju čitati. Ljudski mozak intelektualno se razvio tako da nam pruža tu mogućnost i svakim novim čitanjem on se zapravo razvija dalje', pojasnila je profesorica Peti-Stantić koja je duboko uvjerena da je čitanje, mada samotno, u principu jako društvena aktivnost. Počinje u obitelji, tako što roditelji čitaju svojoj djeci, potom i s njima, a razvija se dalje u školi te u životu kasnije omogućuje kritičko mišljenje bez kojega nema ni razvoja suvremenog društva.

tportal

Izvor: Promo fotografije / Autor: Ljevak

'Ljude koji čitaju u knjizi dijelim u dvije velike grupe. Jedna su čitači, oni koji su naučili slova, spojiti ih u riječi, rečenice i tekstove te su taj proces do neke mjere automatizirali. Oni čitaju radi informacije i isključivo radi toga. Druga skupina su čitatelji i takvih je u Hrvatskoj relativno malo. To su ljudi koji su napravili sve ovo što i čitači, ali su onda otišli korak dalje i sami biraju to što će čitati. Tim biranjem potom povećavaju svoje iskustvo, odnosno, svaka nova knjiga otvara prostor za sljedeću. To su oni koji čitaju i za informaciju, ali i za užitak', objašnjava Peti-Stantić koja u knjizi kao konačnu, najvažniju sposobnost čovjeka današnjice navodi tzv. dubinsko čitanje ili čitanje s razumijevanjem. Jedino takvo ljudima će pomoći da se snađu s raznovrsnim tekstovima kojima su svakodnevno preplavljeni.

'Djeca u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole automatiziraju čitanje, ali u kontekstu te osnovne vještine dekodiranja. Međutim, većina ih ne ovlada strategijiom čitanja, u smislu bavljenja tekstom i njegovom strukturom, time kako najbolje i što ekonomičnije izvući značenje iz onoga što pročitaju, budući da je toga tako puno. Postoji znanost o tome kako čitati tekstove iz kemije, povijesti, geografije, kako lektiru. Svakome se od tih tekstova treba pristupati na drugačiji način, a djeca ih sve čitaju jednako, neefikasno pa im je zato teško. Pritom ne govorim o djeci kojima je lako s čitanjem i koja nekako uspiju razviti ljubav prema njemu, nego o prosječnoj pa i ispodprosječnoj djeci koja negdje do petog razreda prestaju biti i čitači, a kamoli čitatelji. To su ona djeca koja ne čitaju ništa, ni udžbenike, evenutalno neke bilješkice, ali i to je sve kraće', rekla je na predstavljanju knjige Gordana Keresteš, profesorica razvojne psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta koja niz godina istražuje navike čitanja u ranoj adolescenciji.

Ulogu čitanja u kognitivnom, ali i cjelokupnom razvoju djece nemoguće je dovoljno naglasiti, tvrdi. Razvija, među ostalim, empatiju, kritičko mišljenje, pažnju i njeno fokusiranje, a čitatelji i čitači postajemo od malih nogu.

'Djeci je dok su mala čitanje jedna od omiljenih aktivnosti. Malo je predškolaca koji od najrazličitijih sadržaja koji im se nude neće najradije izabrati da sjednu pored nekoga ili nekome u krilo i da im se čita. Međutim, kad dođemo do adolescenata, susrećemo se sa skroz drugačijom slikom. Malo ih je među njima koji će od drugih ponuđenih aktivnosti izbrati baš čitanje. Rezultati istraživanja to pokazuju, da djeca malo čitaju i da ne vole čitati, a Hrvatska je po pri samome dnu u međunarodnim okvirima po izjavama djece o tome koliko uživaju čitajući', upozorila je Keresteš koja je kao osnovni razlog ovoga problema navela motivaciju.

'Ništa ne možete raditi ako niste motivirani, pa tako ni čitati. Razlikujemo unutarnju i vanjsku motivaciju, a kod djece u predškolskoj dobi ona je unutarnja. Kad sjede nekome u krilu i čitaju, oni uživaju u tom trenutku. Starija djeca, dolaskom u školu, za čitanje počinju dobivati nagrade izvana i prestaju čitati jer u tome uživaju, a počinju da bi dobili dobru ocjenu, pohvalu učiteljice ili roditelja, da bi bili bolji od drugih učenika, dakle - čitaju radi nagrade. Upravo to očekivanje nagrade pažnju im odvlači sa samog čitanja, s užitka u čitanju, u razumijevanju teksta, kritičkom promišljanju itd. Umjesto toga, zanima ih koliko je još ostalo stranica, kakva će biti pitanja u testu. Povećava se, ukratko, vanjska motivacija koja, prema svim istraživanjima, nije dobro povezana s dubinskim čitanjem, odnosno s razvojem čitatelja', kaže Keresteš dodajući da je u rješavanju toga problema uloga škole i obrazovanja ključna.

'Da bismo voljeli čitati, moramo imati autonomiju, slobodu u izboru toga što ćemo čitati, a dolaskom u školu taj se izbor smanjuje. Sve ono što se djeci daje za čitanje, ne samo lektira nego i svi udžbenici, sve to im je nametnuto, a ključan faktor razvoja unutarnje motivacije je upravo mogućnost biranja', pojasnila je Keresteš dodajući da bi jedan od glavnih ishoda obrazovanja trebao biti stvaranje čitatelja koji razumije što piše u raznim vrstama tekstova.

'Zato se u proces moraju uključiti ne samo učitelji i nastavnici jezika, nego i svih ostalih predmeta. Čitanje bi trebala biti najvažnija međukurikularna kompetencija nužna za uspjeh u svim drugim područjima', naglasila je Keresteš koja je s Peti-Stantić analizirala udžbenike koji se daju djeci.

'U tekstu nam smije biti maksimalno 10 posto nepoznatih riječi, čak i manje, da bismo ga razumjeli. Kad prosječan učenik čita lekciju iz udžbenika, pokazalo se da je nepoznavanje riječi puno veće. Ne bi trebao biti problem da u udžbenicima postoje nepoznate riječi , ali treba s djecom raditi na njihovom razumijevanju, kako bi stalno širili svoj vokabular', upozorila je profesorica Keresteš.

Učiteljica Jasminka Brkić Strejček ispričala je kako u njenoj školi rade na razvoju vokabulara kod učenika.

'U višim razredima dobivam jako puno čitača koji ne razumiju što su pročitali. Velik je taj problem vokabulara, a s djecom ga je zapravo jednostavno vježbati. Mi smo u jednoj školi u Končanici, umjesto dana sportskih igara, organizirali dan igre riječi i svi učenici viših razreda cijelo su se dopodne bavili upravo riječima i u tome uživali', rekla je Brkić Strejček podsjećajući da se motivacija za čitanjem počinje gubiti u osnovnoj školi.

  • +13
  • +10

Čitatelji na Zrinjevcu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

'Dok su još u nižim razredima, to s čitanjem funkcionira. Tada tek nauče prepoznati slova pa su sretni i ponosni, onda ih nauče povezivati u rečenice i manje-više svi pročitaju 'Družbu Pere Kvržice' i 'Vlak u snijegu'. Ja, međutim, radim s djecom od petog do osmog razreda, u tom problematičnom razdoblju i uvijek im pokušam objasniti što čitanje znači u odnosu na audiovizualna sredstva. Kažem im najprije da nacrtaju Toma iz 'Toma i Jerryja' i svi ga nacrtaju istog. Zatim im pročitam jedan ulomak iz knjige Ivane Brlić-Mažuranić 'Kako je Potjeh tražio istinu', dio o bjesovima i pitam ih da nacrtaju bjesove. Svaki bijes svakog djeteta je drugačiji i to je ono što čitanje čini. Iznad svega razvija maštu, a u školama danas vidimo da ta dječja mašta sve više opada. Kada djeci dajem 'Junake Pavlove ulice' i kad me pitaju koliko ima stranica, kažem 250, a potom im objasnim da to nije knjiga koju će samo pročitati nego nešto što će im promijeniti život, dati novi pogled na svijet. Onda vam kasnije to dijete dođe i rasplače se jer je Nemeček na kraju umro pa vam i samima još jednom postane jasno koliko im čitanje može značiti', rekla je Brkić Strejček.

Mirela Barbaroša-Šikić, viša savjetnica Agencije za odgoj i obrazovanje, voditeljica Odjela za srednje škole AZOO-a te, zajedno s Peti-Stantić, sukreatorica sukreatorica Nacionalne strategije za poticanje čitanja, na predstavljanju knjige podsjetila je na jedan od Erasmus projekata u kojemu je razgovarala sa srednjoškolcima, učenicima prvih i drugih razreda gimnazija i strukovnih škola u Varaždinskoj i Međimurskoj županiji. Učiteljice su ih razvrstale u grupe u kojima je, prema zahtjevu Babaroše-Šikić, bilo više čitača, manje čitatelja, dakle, uglavnom djece nezainteresirane za čitanje. Ispitivali su ih o čimbenicima koji utječu na čitanje, o tome koja je po njima svrha čitanja, što ih motivira za čitanje, kako im opseg materijala utječe na volju za čitanjem izvan nastave, kako nastavnikov stav utječe na njihov strah od čitanja naglas, može li čak nastavnikov spol utjecati na volju za čitanjem, mogu li im ilustracije, fotografije, igre i slični materijali povećati volju za čitanjem, jesu li skloni čitanju e-knjiga itd.

'Oni jako dobro znaju koja je svrha čitanja, koji čimbenici utječu na čitanje, ali ono što su mi svi na kraju rekli bilo je da je to prvi put da netko s njima na takav način razgovara o čitanju. To je problem. Dugo sam među nastavnicima i učiteljima i iz iskustva mogu reći da su svi oni koji su se odvažili pitati svoje učenike što čitaju, a potom i pročitati knjigu po preporuci učenika, uspjeli napraviti veliki pomak na putu od čitača do čitatelja, i to među djecom koja u svome domu nemaju niti jednu knjigu, a takvih ima u Hrvatskoj. Mislim da je to pitanje 'što čitaš' i 'zašto čitaš baš to' prvi korak koji nikad ne smijemo preskočiti ako uistinu želimo druge nagovoriti da počnu uživati u čitanju kao i mi', zaključila je Barbaroša-Šikić koja je za kolegicu Anitu Peti-Stantić rekla da je u knjizi 'Čitanjem do (spo)razumijevanja' spojila znanstveni pristup sa strašću i žarom čitanja.

'Toga kod nas nema dovoljno. Bez strasti i žara nećemo motivirati nečitače, loše ili posrnule čitatače i nagovoriti ih da uđu u avanturu čitanja jer mi koji volimo čitati ionako znamo da je ono jako važno, ako ne i najvažnije na svijetu. Naš zadatak je na čitanje nagovoriti one koji više vole raditi druge stvari', rekla je Barbaroša-Šikić.

Anita Peti-Stantić upozorila je kako je važno promijeniti stav o čitanju.

'Kad je netko neuroznanstvenik, liječnik, kirurg, neurokirurg, strašno smo impresionirani, ne samo ovdje nego svugdje u svijetu. Ali kad je netko učitelj, knjižničar, netko tko se bavi čitanjem, onda smo puno manje impresionirani. Tako to funkcionira, a zapravo je svatko tko radi na čitateljskom mozgu neurokirurg bez noža budući da čitanje ne dolazi automatski nego zahtijeva reprogramiranje mozga', napomenula je Peti-Stantić dodajući da sa smanjenjem čitanja, nažalost, dolazi i do strašnog smanjenja empatije u društvu.

'Zamislite da nikad niste ni naučili čitati, da imamo samo vizualnu kulturu, da nikad u samoći niste čitali o ljudima i svjetovima koje nikad niste sreli, da se niste našli u njihovim cipelama i proživjeli njihove emocije. Istraživanja pokazuju da što manje čitamo, manje razumijemo tuđe živote, to da su ljudi drugi i drugačiji, ali i to kakvi smo mi u svim tim drugim i drugačijim svjetovima. Upravo je ta empatija, pored intelektualnog, ono najvažnije što nam donosi čitanje', poručila je Anita Peti-Stantić.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!