U gradu u kojem svaki kamen priča priču, a svaka ulica lako postaje pozornica, Dubrovačke ljetne igre već više od sedam i pol desetljeća upisuju se u kolektivnu memoriju kao susret tradicije i hrabrosti za novo. Igre su simbol Grada, ali i vječna tema rasprava: trebaju li ostati reprezentativna "kulturna baština pod zvijezdama" ili otvoriti još više prostora za suvremenost i eksperiment? Kome zaista pripadaju – turistima, eliti ili onima koji ovdje žive cijele godine?

Umjetnička ravnateljica Martina Filjak preuzela je Igre u trenutku kad se i kulturni resursi, ali i pažnja publike, rascjepljuju brže nego ikada prije. Za nju je ključno održati ravnotežu između "sigurnog" repertoara i umjetničkog rizika, između velikih gostovanja i podrške mladima, između neponovljivih ambijenata Grada i izazova masovnog turizma.

U ovom razgovoru govori o tome koliko je važno zadržati autentičan dijalog s lokalnom zajednicom, zašto vjeruje u snagu vlastite produkcije, kako Grad dramaturški određuje festivalsku mapu i što bi voljela da jednog dana ostane upamćeno kao njezin osobni trag, onaj koji će Igre održati vitalnima, otvorenima i doista živom snagom Grada, a ne samo spektaklom za izabrane.

Smjene na čelu Igara često prate rasprave zbog njihova simboličkog i političkog značenja. Što je ključno za očuvanje umjetničke autonomije u takvom okruženju? Koliko je realno graditi dugoročnu viziju kad se vodstva često mijenjaju? Jeste li spremni braniti i nepopularne odluke?

Dubrovničke ljetne igre, ove godine u svojem 76. izdanju, doista su festival s bogatom povijesnom tradicijom i velikim gradskim, nacionalnim i međunarodnim značenjem. U toj dugoj povijesti bilo je različitih trajanja mandata – primjerice, moja prethodnica Dora Ruždjak Podolski bila je intendantica šest godina, a Ivica Prlender čak jedanaest.

Dugoročna vizija kod nas uvijek djelomično ovisi o identitetu i tradiciji festivala, ali vjerujem da se i unutar toga može graditi suvremen program i očuvati autonomija. Senka Bulić kao ravnateljica drame i ja imamo veliku slobodu u programiranju, naravno, u okviru budžeta i specifičnih uvjeta rada u Gradu, gdje smo izuzetno lijepo primljene.

Smatram i da promjene vodstva imaju zdrav aspekt. Dokle god je institucija stabilna, a publika zainteresirana za kulturu, ravnatelji su tu da u svom vremenu daju osobni pečat i naprave najbolje što mogu u postojećim uvjetima. Vidimo to i u Europi – nedavne promjene intendanta u Milanskoj Scali ili najave za Salzburg podigle su prašinu, ali program ide dalje i institucija ostaje snažna. Spremna sam, naravno, braniti i nepopularne odluke ako su u interesu kvalitete i vizije festivala.

Igre nikad nisu pratile velike afere, ali često se raspravlja koliko bi trebale biti hrabre, suvremene i otvorene zajednici. Kako balansirate između upravljanja i želje da ostanete prije svega umjetnica? Pomaže li vam izvođački senzibilitet pri biranju između sigurnog i riskantnijeg repertoara?

Budući da sam praktički od početka karijere neovisna i samostalna umjetnica, imam velik senzibilitet za sve izvođače. Dobro znam koliko je važno da glumci, glazbenici, plesači, ali i naš sjajan produkcijski tim rade u što boljim uvjetima, osobito s obzirom na vrućine i vlagu koje svake godine postaju sve veći izazov.

Naša je dužnost omogućiti im uvjete u kojima mogu ostvariti neka od svojih najboljih ostvarenja, upravo ovdje na Igrama. Istovremeno, nastojimo ponuditi program koji je žanrovski raznolik, ali jasno povezan s festivalskom temom, od rane i klasične glazbe, preko jazza i world musica, do suvremenih izvedbi. Cilj je da u 47 festivalskih dana svatko, od lokalne publike do međunarodnih gostiju, pronađe nešto što ga inspirira, pa i pomakne iz zone komfora. Upravo mi to iskustvo izvođača pomaže da zadržim ravnotežu između onoga što je sigurno i onoga što izaziva i publiku i nas same.

Što je ove godine ključna nit koja povezuje dramski, glazbeni i plesni program? U kojoj mjeri klasici koje birate trebaju govoriti današnjem vremenu, a ne ostati samo dekorativni?

Ovogodišnji je program zamišljen kao posveta i oda ženama, njihovom stvaralaštvu, kreativnosti, snazi volje, talentu i predanosti umjetnosti. Željeli smo istaknuti žene koje su stvarale kroz povijest i one koje i danas, svojim bogatim karijerama i umjetničkim putanjama, stalno potvrđuju svoj rad. U trenutku kada još uvijek govorimo o nasilju nad ženama, o femicidu i o tome da su za isti posao često manje plaćene od muških kolega, odlučili smo program posebno posvetiti umjetnicama, izvođačicama, skladateljicama, glazbenicama i glumicama.

Ako govorimo o kolektivnoj svijesti, o arhetipskom doživljaju glavnih aktera, klasici uvijek sa sobom nose i određenu suvremenost, jednu aktualnost koja nas povezuje i kao individue i kao društvo. Određene izvedbe mogu i vizualno ili estetski biti vrlo raskošne, ali su svojom temom, intenzitetom i unutarnjim nabojem itekako suvremene i aktualne.

Ovogodišnji program donosi nekoliko atraktivnih naslova i koprodukcija. Koliko vam je važno da Igre budu i prostor za premijere, a ne samo za reprize ili gostovanja?

Ove godine na programu imamo čak tri dramske premijere: Ribarske svađe Carla Goldonija u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Kazališta Marina Držića i HNK Zagreb, u režiji Krešimira Dolenčića; Medeju prema tekstu Simona Stonea u režiji Martina Kušeja, u koprodukciji s HNK Varaždin i Slovenskim narodnim gledališčem iz Maribora; te Galeba u našoj vlastitoj produkciji, u režiji Janusza Kice. Uz to, imamo i tri reprize naših vlastitih produkcija: višestruko nagrađivanu predstavu Ekvinocijo, Kafetariju u suradnji s Kazalištem Marina Držića te Oluju Vita Taufera.

Već jako dugo festival nije tijekom ljeta imao čak tri vlastite premijere, uz cijeli niz koncerata i drugih događanja. To je istovremeno velik izazov za naš produkcijski tim, ali donosi i ogroman interes publike – već sada je pet predstava s repertoara u potpunosti rasprodano, a festival praktički jedva da je i počeo. Za nas je to jasan znak da se itekako oslanjamo na vlastitu produkciju.

Grad Dubrovnik, sa svim slojevima povijesti i turizma, za Igre je oduvijek i kulisa i inspiracija; lokacije Igara, od povijesnih trgova do skrivenih klaustara, gotovo su ravnopravni akteri izvedbe. Koliko vas prostor i njegova simbolika dramaturški vode kada sklapate festivalsku mapu?

Sam Grad Dubrovnik za mene je najljepša ambijentalna pozornica u svakom smislu – svaki njegov ugao može ponuditi kadar koji pruža poseban doživljaj. Rekavši to, svjesni smo i da je Dubrovnik u određenom razdoblju doživio veliki turistički boom, zbog čega je bio na neki način "pregažen" i gotovo oskvrnut. Ipak, uz veliki trud, entuzijazam i podršku cijelog produkcijskog tima, uspjeli smo se barem donekle osloboditi ralja nemilosrdnog turizma i pronaći put – naravno, uvijek između želja i stvarnih mogućnosti – da festival vratimo na najljepše gradske scene, u samo srce Grada.

Ove godine imamo nevjerojatnu, gotovo filmsku lokaciju za predstavu Ekvinocijo na Posatu, Kafetarija igra na samoj Držićevoj Poljani, a Beethovenova 9. simfonija, kojom obilježavamo 100. obljetnicu Dubrovačkog simfonijskog orkestra pod ravnanjem maestra Ivana Repušića, uz Zbor Ivan Goran Kovačić i četvero sjajnih solista (Darija Auguštan, Martina Mikelić, Matteo Ivan Rašić i Leon Košavić), bit će izvedena u samom srcu Grada, ispred crkve svetog Vlaha. Posebno mi je drago što ćemo Ribarske svađe uprizoriti u parku Umjetničke škole, na jednoj dragoj lokaciji koja dugo nije bila u uporabi.

Nerijetko se raspravlja trebaju li Igre biti reprezentativna "kulturna baština pod zvijezdama" ili progresivniji festival koji više otvara prostor eksperimentu. Kako zadržavate ravnotežu između umjetničkog rizika i publike koja često očekuje potvrđivanje poznatog?

Mislim da je ključ upravo u toj ravnoteži koju spominjete. Naravno, svi veliki festivali imaju svoje gabarite i određeni komercijalni moment koji mora biti prisutan. Osorske glazbene večeri, primjerice, već 50 godina bazirane su na narudžbama suvremenih skladatelja; Splitsko ljeto ima snažan operni i dramski akcent, dok su Dubrovačke ljetne igre godinama podjednako festival dramskog kazališta i klasične glazbe, danas uz niz zanimljivih popratnih programa poput baleta, folklora, izložbi, tribina.

Unutar tih zadanih stupova uvijek postoji dovoljno prostora za iskorake i nove trenutke. Primijetili smo odličan odaziv publike na predstave i koncerte za djecu, mali off ciklus s jazzom i world musicom ima sjajnu publiku, a i koncert Mladi za mlade donacijskog karaktera, čiji prihod ide mladim nagrađivanim polaznicima Umjetničke škole Luke Sorkočevića, uvijek je dobro prihvaćen.

Istovremeno, na programu imamo vrlo klasične predstave, poput Goldonija, ali i vrlo suvremene, kao što je Oluja Vite Taufera. Posebno mi je drago što smo ove godine u glazbenom dijelu zastupili niz skladateljica — mislim da u povijesti Igara nikada nije bilo toliko autorica na repertoaru, od Hildegard von Bingen, Dore Pejačević i Clare Schumann do naših suvremenih skladateljica poput Viktorije Čop, Margarete Ferek Petrić i iranske autorice Mahdis Golzar Kashani.

Budući da se Igre većim dijelom financiraju javnim sredstvima, uvijek je otvoreno pitanje racionalnosti troškova, koprodukcija, velikih honorara i angažmana lokalnih umjetnika. Koji su danas najveći neprijatelji festivalske relevantnosti? Što činite da Igre ostanu vitalne u vremenu u kojem su i resursi i pažnja publike sve rascjepkaniji?

Možda ću sada zvučati otrcano, ali ono čemu sam svjedočila u vlastitoj karijeri – i još uvijek svjedočim – jest da publika ima vrlo snažan instinkt i da je u konačnici publiku jako teško prevariti. Dubrovačka publika u tom je smislu itekako potkovana i dobro informirana.

Zato vjerujem da je naša osnovna zadaća da se, unatoč svim izazovima i ograničenjima, fokusiramo na programe vrhunske kvalitete koji će publiku ne samo zainteresirati i zadržati, nego i stvarati novu publiku. Moramo ponuditi nešto što će biti i inspiracija i svojevrsno utočište od crne svakodnevice kojoj svakodnevno svjedočimo.

Tu je i kronična tema – "elitizam Igara", odnosno, osjećaj dijela Dubrovčana da su Igre, pogotovo u špici sezone, više spektakl za turiste i elitu nego za građane. Koje su najosjetljivije točke u održavanju dijaloga između lokalne zajednice i sve prisutnije logike masovnog turizma?

Općenito smo, nažalost, kao društvo došli u fazu u kojoj se na samu kulturu sve češće gleda kao na nešto nedostupno, elitističko ili kao na "nepotrebno" trošenje javnog novca. Možemo dane i noći provoditi pokušavajući uvjeriti one koji tako misle da to ne može biti dalje od istine, ali u konačnici živimo i radimo za one nevjerojatne trenutke koje kultura stvara.

Doživjeli smo ih i na prošlim Igrama: publika koja stojećim ovacijama bez kraja ispraća izvođače, kao nakon predstave Ekvinocijo, ili koncerti tijekom kojih je Knežev dvor brujao od aplauza i povika "bravo". Možda je upravo tu ključ, da se stalno fokusiramo na to kako stvoriti što više takvih trenutaka i emocija, jer jedino pozitivne, snažne emocije mogu mijenjati svijest.

Glazbeni dio Igara oduvijek je nositelj posebne čarolije. Koji su vam ansambli ili solisti ovog ljeta posebno važni kao primjeri vrhunske umjetničke razine, ali i kao most prema široj publici?

Doživjet ćemo vrhunske svjetske zvijezde koje se zahvaljujući talentu, profesionalnosti i posvećenosti nalaze na apsolutnom Olimpu svjetske glazbene scene: pijanistica Khatia Buniatishvili, sopranistice Sonya Yoncheva i Nino Machaidze te violinistice Alina Pogostkina i Alexandra Conunova. Ansambl rane glazbe L’Arpeggiata i njihova voditeljica Christina Pluhar predstavit će program Wonder Women, koji je hommage skladateljicama iz 17. stoljeća, ali ujedno priča i priču o svim talentiranim ženama koje su morale skrivati svoj talent iza obaveza, muževa ili ga se u potpunosti odreći.

Prvakinja HNK u Zagrebu Dubravka Šeparović Mušović koncipirala je program Zavodnice, Osvetnice, Heroine, tijekom kojeg će predstaviti najveće i najznačajnije uloge ostvarene tijekom svoje bogate karijere. Ansambl The Philharmonix, sastavljen ekskluzivno od članova Bečke i Berlinske filharmonije, ansambl koji redovito snima za Deutsche Grammophon, svoj će koncert 20. kolovoza posvetiti u sjećanje na Nadiu Boulanger, veliku pijanisticu, profesoricu i skladateljicu.

Likovni program donosi izložbe Ivone Šimunović s posvetom Margariti, Antonije Rusković pod nazivom Tebi, izložbu Dimitrija Popovića Tout Les Femmes te veliku izložbu Žene na sceni i iza scene Dubrovačkih ljetnih igara ostvarenu u suradnji s Dubrovačkim muzejima.

Jedna od dragocjenih konstanti Igara jest susret etabliranih autora i mladih, još neafirmiranih umjetničkih glasova. Na koji način potičete generacijski prijenos znanja i hrabrost za eksperiment?

Prošle smo godine imali vrlo uspješnu suradnju na koprodukciji predstave Jimmy Ćorak – na njoj su surađivale Dubrovačke ljetne igre, Umjetnička organizacija Punctum, KunstTeatar i Kuća Klajn, a predstava je, kao i glavni glumac Matija Čigir, višestruko nagrađivana. U budućnosti ponovno planiramo na sličan način dati svoju podršku i prostor nezavisnoj sceni. I u glazbenom nam je programu važno podržavati mlade, pa uz koncert Mladi za Mlade i Svjetski jazz orkestar glazbene mladeži, na Igrama debitira i sjajni mladi pijanist Jan Niković, pred kojim je zasigurno briljantan umjetnički put.

Publika se mijenja, a s njom i navike doživljavanja umjetnosti. Primjećujete li promjene u strukturi i senzibilitetu gledatelja? Vjerujete li da Igre uspijevaju biti relevantne i mlađim generacijama?

Publika i umjetnost najčešće su odraz i istinsko ogledalo društva i svijeta u kojem živimo. Mislim da ovim iskoracima s novim programima, programima za djecu, ali i sve jačim suradnjama s dubrovačkim kulturnim institucijama uspijevamo stvarati čvršće i snažnije veze sa samim Gradom.

Pored prošlogodišnje suradnje s Umjetničkom galerijom i ovogodišnje suradnje s Dubrovačkim muzejima, s velikim zadovoljstvom obilježavamo i 60. obljetnicu Folklornog ansambla Linđo, i to velikim koncertom 22. kolovoza ispred Katedrale, u samom srcu Grada. Ansambl Linđo obilježio je i povezao Igre s gotovo svakim stanovnikom Dubrovnika i nosi snažnu simboliku te povezanosti s Gradom i njegovim ljudima.

Dubrovačke ljetne igre pamte se i po izvedbama koje razigravaju neočekivane prostore grada. Ima li u ovogodišnjem repertoaru nešto za što se potajno nadate da će pomaknuti granice u načinu na koji publika doživljava scenski prostor?

Pored "osvajanja" nekih lokacija, veliko mi je zadovoljstvo što smo vratili veliki simfonijski koncert ispred crkve svetog Vlaha!

Kad se s vremenske distance pogleda nečiji ravnateljski trag, obično ostaju oni trenuci koji su najviše odskakali od očekivanog. Što biste vi voljeli da jednog dana ostane upamćeno kao vaša osobna vizija Igara – ono što je išlo "iznad mandata"?

Velika mi je želja bila na određeni način vratiti Igre Gradu i stvoriti veću ljubav i sinergiju između samog Grada i Dubrovačkih ljetnih igara, jer upravo u tome vidim dio ključa dugoročnog prosperiteta, ali i programske i lokacijske slobode ovog Festivala. Istovremeno, vrhunskim glazbenim programom i angažmanom velikih, aktualnih svjetskih zvijezda želim Dubrovnik postaviti u snažnu poziciju među najvećim europskim festivalima. Već smo ove godine u časopisu BBC Music uvršteni u 30 programski najboljih festivala u Europi, što je svakako veliko i značajno međunarodno priznanje.