Negdje na početku filma 'Kako je ovdje tako zeleno' glavni lik, mladi redatelj zarobljen u svijetu snimanja reklama umjesto filmova kakve bi htio snimati, kolegi na setu kaže da je 'htio biti David Lean, a na kraju će biti Žilnik'. Na stranu sad to što mi je osobno ta šarmantna rečenica zazvučala nelogično - možda ja ne znam dovoljno o karijeri Želimira Žilnika, možda je i on snimao reklame za štrudlice, kao i glavni junak ovoga filma. No ta rečenica nagovještava ono što će se pokazati kao istodobno najveći problem, ali i najveća prednost ovog filma - autorova velika usredotočenost na samog sebe. Tom rečenicom on, naime, nije toliko opisao glavnog lika u filmu. Tom je rečenicom rekao ono što misli o sebi.

Granica je tu, doduše, podosta mutna. Glavni lik u filmu, onaj kojeg glumi Filip Đurić, zove se Nikola Ležaić (bez J!), režiser je, dugo nije snimio film, uskoro će postati otac, živi financijski ugodno, vozi novog Volva (koji se upravo pokvario), ali - kao i za novim filmom - žudi za pustolovinama pa zato kupuje stari VW-ov kombi (ne onaj hipijevski, nego onaj 'četvrtasti' iz osamdesetih) te ga namjerava preurediti u kamper i u njemu putovati sa ženom i kćeri.

Pola sata me timea

Iako je sve to važno za upoznavanje lika, daje dubinu i slojeve onome što će se dogoditi poslije u filmu, na to odlazi prvih pola sata. Puno previše. Kao da uz Ležaića nije bilo nijednog producenta, kolege, prijatelja ili već nekoga tko bi mu rekao da bi ipak možda trebao malo izaći iz svoje glave i sjetiti se svega onoga što zna o dinamici pripovijedanja, a što je tako fantastično pokazao u svojem prvijencu 'Tilva Roš' iz 2010.

No srećom, već se i u tih prvih pola sata nagovješćuje ono što će uslijediti, a što je velikim, velikim dijelom - sjajno.

Put u Zagoru

Nikola, naime, od početka filma telefonom s roditeljima i rodbinom dogovara put u Dalmatinsku zagoru, kamo voze tijelo njegove bake Pere, koja potječe iz sela Đevrske kod Kistanja, ali je odande tijekom rata pobjegla u Beograd i ondje umrla. Obitelj joj je odlučila ispuniti želju i pokopati je u rodnom mjestu s pokojnim suprugom. Kreću za koji dan, čim srede papire potrebne za prijevoz pokojnice. Nikola u telefonskom razgovoru govori ocu: 'Pa na ličnoj karti ti piše da si rođen u Republici Srpskoj Krajini! Mislim da u hrvatskoj ambasadi to neće priznati.' Otac: 'A šta ja mogu? Tako nam svima piše. Iako nije istina, kad sam ja rođen, to je bila NDH.' Lagani osmijeh i lagana nelagoda koju to izaziva savršena su podloga za emociju koja će se razviti u ostatku filma.

A u ostatku filma naš Nikola Ležaić s ocem Mirkom (Izudin Bajrović), stricem Brankom (Stojan Matavulj) i njihovom sestričnom Jovankom (Snježana Sinovčić) u očevu Puntu (jer mu se Volvo, jel'te, pokvario) kreće na roadtrip prema Dalmatinskoj zagori. I tu film postaje sjajan, pametan, emotivan, važan i na široj razini od samo one osobne, introspektivne, premda i toga ima napretek.

Iščupani korijeni

Cijela ona polusatna introspekcija s početka filma (za koju i dalje mislim da je preduga, ali dobro) sada daje teksturu, dubinu i slojeve Nikolinu doživljaju vlastitih korijena, koje gotovo uopće ne poznaje i slabo ih se sjeća iz djetinjstva. Njegovo čuđenje klasičnoj dalmatinskoj fori da se grije samo jedna soba u kući, njegova blaga sablazan zbog načina na koji planiraju pokopati baku, nerazumijevanje lokalnih internih šala, izreka i doskočica, odbijanje rakije i pršuta jer 'ne pije ljuto' i 'izbjegava meso otkad ima psa, a i pršut vam je, znate, kancerogen' - sve je to bez kreveljenja i sa srcem ubačeno u priču o čovjeku koji svojem poimanju samog sebe kao pojedinca, ali i kao člana obitelji, zajednice, dodaje još jedan sloj, još jednu dimenziju, još jedan odgovor. I onda se, u svem tom metaforičkom i doslovnom kršu, još i čudi kako to da je ondje sve tako zeleno.

Sve je zeleno u novom filmu Nikole Ležaića. Plodno, lijepo, prirodno i liječi dušu. Samo bi bilo dobro da je možda malo podrezano i podšišano u prvih pola sata.