Nagradu mu je uručio glumac, scenarist i redatelj Filip Šovagović, sin pokojnog velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića, po kojemu je priznanje i nazvano, izvijestili su s pulskog festivala.

„Jako mi je drago što se Šova i ja opet srećemo", izjavio je Diklić preuzimajući nagradu dodavši kako mu je Fabijan Šovagović nije bio samo kolega, već i glumački uzor. Prisjetio se kako je Šovagovića prvi put sreo još kao srednjoškolac Bjelovaru, gdje Diklić rođen, te ga sramežljivo zamolio autogram.

Diklić je nastupio u oko 150 cjelovečernjih filmova i TV serija, a profesionalnu karijeru započeo je još kao student beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju sredinom 1970-ih godina.

Na ekranima se pojavio gotovo istodobno s kinematografskim nastupom redatelja takozvane "Praške škole filma", generacije koja je nakon gušenja crnoga vala i zamora režimskih narativa počela oporavljati jugoslavenski film, otvarajući ga deideologiziranim pogledima na prošlost, humornim pogledima na suvremenost, žanrovima a time i publici, ulažući u njega zanatske vještine, a ne odričući se “autorstva”.

Njegov početak nije mogao biti bolji - našao se među odabranicima praškoga studenta Srđana Karanovića u legendarnoj TV seriji „Grlom u jagode“ (1975.), a preuzeli su ga filmaši iz grupe, nimalo sličnih poetika – poput Emira Kusturice i Gorana Paskaljevića.

Rajku Grliću (počevši od filma „U raljama života“, 1984.) i Goranu Markoviću (od „Nacionalne klase“, 1976.) postao je takoreći kućni glumac, a za percepciju njegova glumačkoga, osobito komičarskog habitusa, bila je bitna nezaboravna epizoda najmlađeg pogrebnika dinastije Topalović u Šijanovoj crnoj komediji „Maratonci trče počasni krug“ (1982.).

Nagrada "Fabijan Šovagović", posvećena je glumcima koji su ostavili veliki trag u povijesti hrvatskog filma, a nagradu je utemeljilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja 2001. godine u spomen na velikana hrvatskoga glumišta Fabijana Šovagovića.