Ovogodišnjem se filmskom festivalu u Puli poklopilo da padne nekako pred kraj ili usred ciklusa prikazivanja mnogih domaćih ostvarenja iz proteklihn godinu dana pa su u glavnom programu premijere rijetke, a dosta česti filmovi koje su mnogi već pogledali pa čak i recenzirali. Nema u tome ničeg lošeg, još manje nelegitimnog - ipak je Pula festival na kojem se pokazuje i nagrađuje ono što je u domaćoj produkciji izašlo od zadnjeg festivala naovamo, a ne samo ono što nitko živ nije vidio prije Pule. Osim toga, u slučaju filma 'Nakon ljeta' Danisa Tanovića nekima je od nas, kao primjerice meni, ovo doista bila prva šansa da ih pogledamo. Vjerujem i da među (dosta brojnim) gledateljima sinoć u Areni ovo isto nije bila repriza ni stara vijest. A u tome i jest jedna od glavnih fora ovog festivala.

Koja je pak glavna fora ovoga filma? Jasno i bez okolišanja - Anja Matković. Glavna glumica i koscenaristica uvjerljivo je, prirodno, karizmatično i šarmantno odglumila ženu koja stiže na dalmatinski otok pred kraj turističke sezone da bi dokazala kako je kći lokalnog pomorskog kapetana i seoskog dobrotvora te na ostavinskoj raspravi dobila ono što joj pripada. Maja, kako joj je ime u filmu, u tom će svojem kratkom izletu u nepoznatu sredinu dobiti ponešto po što nije došla, ponešto izgubiti te proći kroz neka emotivna previranja koja dijelom imaju, a dijelom nemaju veze s onim što će joj se dogoditi na otoku. No najvažnije je to da će nas cijelo vrijeme filma držati uza se - shvaćat ćemo je i suosjećati s njom, osjećati da je dobro poznajemo i da znamo zašto radi ono što radi, čak i onda (često) kad nam sama priča u filmu za to ne daje baš previše povoda.

Blago simpatično, ali...

Što se pak svega ostalog tiče, film ne daje povoda za prevelik interes, tek za povremenu blagu simpatiju i zabavljenost koja se sastoji od kimanja glavom i pomisli 'aha, kužim foru', ali rijetko kad i pokojeg smijanja naglas. Priča o pridošlici koja dolazi na dalmatinski otok s nekom svojom misijom te ondje biva okružena simpatičnim lokalnim čudacima toliko je već puta ponovljena da se čini kao da čak i u Puli svake godine imamo po jednog predstavnika te šprance (prošle godine 'Šalša'), s tim da nijedan nije došao ni do potkoljenice vrhu toga 'žanra' niti mu toliko pomaknuo granice kao, recimo, 'Osmi povjerenik'.

No Tanoviću ovdje to, čini se, nije ni bila ambicija. On je ovdje snimio odrasliju verziju ljetnog tinejdžerskog filma (s tim da nije ni upola tako zgodan i zabavan kao, recimo, 'Ljeto kad sam naučila letjeti') sa začinskim dodacima nešto malo seksa, alkohola, lakih droga, rokenrola (točnije, Laibacha), električnih vozila koja pluže Prvićem i lude babe partizanke koja puca iz puške kad posumnja da su ponovno stigli fašisti. Tu su, naravno, i Gospa i Hajduk i Tito, lokalni redikul s fotićem i ljutitom materom koja mu stalno viče da mora stavit 'faktor' na kožu, i Goran Navojec s lošim dalmatinskim naglaskom, i Uliks Fehmiu, koji ovdje djeluje kao da od oca jest naslijedio nešto pojavnosti i dominacije ekranom, ali ne i mnogo glumačkog talenta.

Nema tu mnogočega drugog. Tek pokoji trenutak dopadljivosti, pokoji uvjerljivi trenutak romantike i neuvjerljivi trenutak ljubavnog brodoloma i - krave. Da nije Anje Matković i njezine izvedbe, koja se izdvaja iz ostatka filma tako da se čini kao da se pripremala za neku sasvim drugu priču od ove ukupne - krave bi možda bile jedino uzbuđenje u ovome filmu.